pogled u natrag...
 "Ajmo van!" rekla je Kristina, "Ajmo!" rekla sam ja. Brzo presvlačenje, osvježavanje, jedenje u brzini. Uputile smo se prema Domiću, široj publici znan kao Dom Sportova. Na putu smo si kupile onu sapunicu što radi one fine balončiće, prozirne, ali istovremeno pune boje balončiće, znate na što mislim... Veseljeeeeeeee!!! Činilo se da je jedino nama to bilo zabavno, svi ozbiljni ljudi oko nas izbjegavali su ikakav kontakt s našim balončićima!! Nije nam jasno zašto, svi su se žurili, ali kamo? Nije nas ništa moglo zaustaviti. Vrtile smo se i radile balončiće, sve je izgubilo formu, sve je bilo samo paleta izmješanih boja, samo su naši balončići bili pravi, predivni, najljepši na svijetu!! Upoznali smo i divnog čovjeka Trafikačanina iz zemlje Trafika! Bio je super, svaki put kada bismo stupili u njegovu zemlju drugačije bismo se pozdravili. Prvo je to bilo dobra večer, zatim dobar dan pa dobro jutro, naposlijetku nas je pitao da što radimo na plaži jutros, dal' hvatamo boju? Shvatili ste o čemu se radi? Na putu prema doma hodale smo unatrag i naravno, vjerojatno već pogađate, puhale balončiće!! Balončići su ostajali ispred nas kao neka davna sjećanja, vjetar ih je odnosio sve dalje i dalje, i na kraju više nije bilo balona, samo zrak... Ali još smo puhale, evo ih još, novi balončići pred nama, puno ih je, puno!! Nije nas mučila ni pomisao da su balončići najčešće pucali na nama, na našim očima, ušima, kosi. Kako god bi se okrenule oni bi uvijek išli prema nama... Bio je lijepo, kratko ali slatko, neplanirano, ali upravo zbog toga još bolje nego inače!! IVANa |
