EP O IRSKOJ U DVANAEST PJEVANJA
|
PJEVANJE PRVO BEČ Wir Wiener Wasche Weiber Wurden weise Wasche waschen Wenn wir wussten Wo warmes Wasser ware! PJEVANJE DRUGO PUTOVANJE Probudih se u tuđem krevetu. Do mene dvije čudne glave, Jedna nešto na švapskom priča: Brzo ustaj, brzo doručak, brzo u auto. I zatim spora, spora vožnja do aerodroma kroz gužvu Beča. Za nas, dvije klinke iz sela Zagreba, bečki aerodrom se čini ogroman. I šarena svjetalca, blještava slova, buka, glasovi… Pozdravile smo svoje austrijske prijateljice i same (kao Pavle i njegov brat blizanac) zakoračile kroz prolaz za kontrolu putovnica. S one strane svega što smo do tada poznavale… U avionu sam se zaljubila u sedmogodišnjeg Austrijanca. I on u mene. Pogledavali smo se i namigivali si (morali smo paziti da to ne primijeti njegova mama) Sletili smo na sveto tlo. Dublinski aerodrom, brzo na autobus za zapad, za Galway. Putujemo. Ljudi se pitaju zašto vožnja autobusom toliko umara. Zato što tada razmišljamo o svom životu. To iscrpljuje! U Galwayu doček. Jedna Hrvatica i troje Njemaca. Smjestili smo se u hostel u centru grada. Nema gubljenja vremena, iako smo mrtve umorne odlazimo u pub na pivu, a nakon toga u odlični lokalni klub na također odličnu svirku mladog škotskog benda. Upoznajem slatkog bubnjara. Ima lijepe ruke. Ima lijep naglasak. Šećemo gradom. Kasno je. Jedva čekam neudobni škripavi krevet u hostelu. PJEVANJE TREĆE GALWAY Ustala sam prva. Kroz prozor sunce. Sobu dijelimo s dvije simpatične Kineskinje. Doručak u bučnoj pretrpanoj kuhinji. Svi se smiješe. Tisuću jezika. Kula babilonska. Upoznajemo grad. Detaljno proučavam svaku uličicu. Lijepo je. Sunce je i vjetar je. Piknik na plaži. Jedemo konzerve. Da, doslovno konzeve, ono metalno. Toliko smo gladni. Gradimo kule od pijeska, umačemo nožice u more, skupljamo školjke, raskrvarujemo prste na oštrim stijenama. U parku se upoznajemo s lokalnim žonglerima i gutačima plamena. Šareni su i sretni. Zrače. Vrijeme je da im kažemo zbogom. Ili doviđenja? Putujemo u malo mjesto sjeveroistočno od Galwaya Tuam. Usred ničega. (Ako je itko gledao film „Fucking Amal“, zna o čemu pričam…) Kuća koja bi nam sljedeće tri noći trebala biti dom je potpuno luda. Čangrizava baba, njezin muž koji samo šuti i pjevuši, njihov sin kojeg nema, njihov drugi sin koji je retardiran i stogodišnja starica koja se gubi po kući. Tuam izgleda kao mjesto u britanskim krimi serijama gdje se odvijaju mistična ubojstva. Nespokojne odlazimo u hladni krevet. PJEVANJE ČETVRTO CONNEMARA Ustajemo se rano i trčimo na prvi bus. Da što prije pobjegnemo iz ove Nigdjezemske. Putujemo do Connemare. Vani se izmjenjuju krajolici: Ocean Pašnjaci Jezera Planine Izmjenjuju se boje: Plava Zelena Smeđa Siva Sve je čarobno lijepo. Tolkienovski. Connemara je prekrasna. Lutali smo planinama i izgubili se. Zakasnili smo na povratni bus. U nevolji smo upoznale dvije simpatične Meksikanke koje su se ponudile da nas odvezu do Tuama. Sedmero nas se uguralo u mali auto. Pjevali smo putem. PJEVANJE PETO USKRS Irci ne bojaju jaja. Ne nose hranu na blagoslov. I ne doručkuju jaja, šunku i mladi luk. Misa na engleskom, i odlična propovijed. Uskršnji ručak bio je mršav. Smrznute pizze se nisu dovoljno ispekle. Popodne provodimo sa simpatičnim Brazilcima. Mali tečaj portugalskog: zajedno gledamo „Božji grad“ bez titlova. Brazilci imaju četiri gitare u kući. Pjevamo. Jedemo rižu s kukuruzom, crni grah i janjetinu. Uskrs koji to nije…malo sam bila tužna. PJEVANJE ŠESTO DAN ODMORA Slikala smo po Tuamu. Puno. Onda sam malo ručala pa malo spavala pa smo malo išli do Brazilaca pa malo u pub. Navečer smo upoznale dvojicu francuskih studenata. Pričali smo do kasno u noć. Bio je to najobičniji dan. Ali ne manje lijep!! PJEVANJE SEDMO KILLARNEY Odlazimo iz Tuama. Ovaj puta zauvijek. Čekamo bus, čitamo irske novine i pijemo vruću čokoladu. U autobusu za Killarney nisam stigla razmišljati o životu. Pričala sam s grupom mladih Njemaca. Raspravljali smo o muzici… Stižemo u simpatični Killarney. Ručak (i opet konzerve) u parku, Šetnja, Bole noge… Pravac hostel. Stižemo usred prašume. Tu je žuta kuća koja izgleda kao ludnica. Siva kuća koja izgleda kao vojna baza. Crna kuća koja izgleda ukleto. Ispostavilo se da je naš hostel ovo posljednje. PJEVANJE OSMO NAJLJEPŠI DAN Napokon sunce. Za doručkom upoznajemo mlade planinare Litvance. Smijemo se glupim irskim pipama: postoji jedna za hladnu vodu i druga, odvojena, za vruću vodu…što ako trebaš mlaku vodu??? Iznajmile smo bicikle. Cijeli dan po nacionalnom parku. Ta cijela ljepota ne stane u mene. Ne stane ni na moju karticu od 128 MB. PJEVANJE DEVETO CORK Jurećim korakom jedva stigosmo na autobus. Cork. Možda najneirskiji grad koji sam vidjela. Neobičan i lijep. Izgubile smo se u malim uličicama. Irska kiša. Mokre utočište nalazimo u malom obiteljskom hostelu. Igramo Monopoly s dva Australca, Židovom, Irkinjom, Slovakinjiom i psom Reillyjem. Navečer ostavljamo našu maloljetnu suputnicu u hostelu i odlazimo u pub. Tamo upoznajemo Poljaka i Čeha. Zajedno organiziramo turu po pubovima. Prvi, drugi, treći, četvrti, malo mi se vrti u glavi… PJEVANJE DESETO DUBLIN Nekim čudom su me mimoišle posljedice prošle noći. Putujemo u Dublin. Dugo. Imam vremena razmišljati o životu. Napokon. Sjećanja… Šećem i prepoznajem ulice i uličice. Temple bar – raj! U opskurnim dučančićima kupujem jeftine second-hand cd-e. Sretna sam kao malo dijete… Navečer odlazimo u legendarni pub Mother Kelly's na karaoke. Još uvijek isti debeli konobar. Još uvijek isti veseli pijanci. Guinness još uvijek gust i odličan!! PJEVANJE JEDANAESTO DUBLIN Ustala sam se rano. Želim što više Dublina. Šećem, slikam. Ručamo uz Oscara Wildea, doslovno. S mladim Ircima igramo nogomet u parku. Vrijeme je da im kažemo zbogom. Ili doviđenja? Ipak doviđenja. Doviđenja cijelom Dublinu. Putujemo do aerodroma. PJEVANJE DVANAESTO POVRATAK Spavam na aerodromu. Zapravo ne spavam. Buka. Ljudi leže po podu. Upoznajem aerodromskog policajca. Zajedno bauljamo po aerodromu. Ja, krmeljava i slinava (nije bilo vode u wc-u) I on, na dužnosti. Pričamo. Sviđa mi se. Moram ići. Ukrcavam se na avion. Nešto nije u redu s glavnim motorom. Čekamo. I čekamo. Do mene zgodni petnaestogodišnjak Pričamo. I čekamo. Ali sada je čekanje puno lakše. Sretno polijećemo i slijećemo u Beč. Dočekale me moje austrijske prijateljice. Čak su me i nahranile. Kreće autobus za Zagreb. I evo me u onom mojem. U onom običnom. U onom što volim najviše. KRistINa |
