...opet sam na dnu...opet mi je kao i onog dana kada sam došla do kraja...
imala sam tračak svijetlosti u ovom jebenom životu...
ali,opet sam potonula...mrzim se...
crnilo i tama opet su uzeli moje srce...uzeli su sve što sam imala...i opet je sve prazno...
pitam se zašto?
tražim odgovore...a nigdje ih nemogu pronaći...
uzalud ih tražim...nikada neću izići iz ovog ponora...ustvari i neznam...
što učiniti kada te zgrabi crna ruka tuge?...
što učiniti ako tuga uvijek ide za tobom...
jednostavno...prepustit ću se...neka moj život obuzme tuga...
tko zna...možda onda bude bolje...
počela sam svijet i ljude gledati drukčije...počela sam razmišljati o sreći,ali opet mi se probudio onaj isti osjećaj praznine...
osjećaj crne proklete boli...što mi razdire srce...
što polako uzima moju dušu...
nemam snage...nemam volje za život...
jednostavno ne nalazim riječ da to opišem...
samo želim nestati...
nikad nisam htjela nekoga povrijediti...
nikad mi to nije bila namjera...
samo sam željela biti nekome tračak svijetlosti...
neću ponovno tražiti izlaz iz ove noćne more...
samo vas molim da se ponekad sijetite mene...i da nađete barem jednu dobru stvar po kojoj ćete me pamtiti...ovaj me život totalno sjeba...
nepodnosim sama sebe...osjećam kao da nemam nikog svog...
nisam željela da patim...tisuću puta sam željela da me shvatiš...
daleko sam od svega...
bez osijećaja i svijesti....
zatvorena tamo u tami....klonule duse......utonula u san bez povratka...nista ne znam.....nikoga ne poznam.....vise nista ne volim...ne marim ni za sto...nemam brige osim jedne....bojim se jutra jer mozda me nece biti sutra........