pogledaj ovaj grad. grad uz ocean.
hodam njime svaki dan, ulicama, kojih je mnogo.
nastojim uvijek ići drugim putevima, da mi bude zanimljivo.
kad žurim, ništa ni ne primijetim.
pa se onda drugi put sjetim usporiti, to jest krenuti ranije, da ne moram trčati.
hodam jaaako polako, i udišem sve prizore, ulaze mi u srce. obični, svakodnevni prizori
predivno.
sad je jesen, mijenja se zrak, mijenja se zemlja, mijenja se šuma, mijenjamo se mi.
vidim da mi srce žedno upija ovu jesen, svaki usporeni korak upija, svaku svježinu.
bolno je vidjeti sve jasnije. vidjeti tako jasno život i smrt. prolaznost svega. besmislenost vezivanja.
i slatko je, kao promatrač, svjedočiti svemu. predivnosti življenja. predivnosti jednostavnosti.

sve je napisano. sve je izrečeno. sve je proživljeno.
već nebrojeno puta. nebrojeno galaksija.
i sada, nakon svega, treba se napokon suočiti s tom činjenicom.
zatim, prihvatiti svim srcem i dušom i razumom i tijelom, bez opiranja.
zatim, hrabro, živjeti. kao da je zadnji put.
i tako svaki dan, nastojati, malo po malo.
sve dok ne uspiješ.
samo hrabro.
voljeti, kao da ne postoji sutra.
neustrašivo.