|
|
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Design by ZOKA
[Slike morate uvećati da biste ih vidjeli u punom sjaju, jer neke sadrže i tekst te sitne predivne detalje koje ćete teško vidjeti uz ovu veličinu =)]
)
18.10.2008.
Čekamo... Što čekamo? Čekamo kraj. Čekamo kad će kazaljka dosegnuti točno onu visinu, na onoj brojčici 9, pa da zazvoni jedno tako sitno, a tako dinamitno zvonce.
I dalje ništa. Kazaljka kao da se vrti u usporenom filmu... Buljimo u Valtera Neandera, on bulji u nas. Apsolutno ništa se ne događa.
Monotonija je ta trajala od trenutka kada su svi u kontrolnoj zadaći riješili ono što su znali, a ostatak se nitko od nas nije ni trudio napisati. Jednostavno to nismo htjeli znati, nismo htjeli proći pozitivno. Buljili smo u ploču k`o tele u šarena vrata. I dalje ništa.
"Agićka" kaže mi Neander "ajmo, predaj kontrolni."
Pitate se, zašto? Možda zato što već dobrih pola sata imam priljepka koji mi dašće za vratom i očekuje odgovore. Josip se nije uspio snaći u udžbeniku, koliko god mu Valter progledavao kroz prste. Nije, jadnik, nikako uspijevao naći lekciju koju smo upravo pisali - i tako, izgubljen u prostoru i vremenu, zaradio je već drugu jedinicu u svom petaškom vijeku. Žali Bože propali slučaj...
...
Treći sat danas. Pogledavam (ili barem pokušavam) pogledati na sat učionice tehničke kulture, kao i ostatak razreda. U učionici sa prigušenim svijetlima, mrakom s vanjske strane prozora i prezentacijom koja se upravo prikazivala na bijeloj ploči, bila je nemoguća misija pogledati, ili barem baciti oko da ubijem dosadu, na taj istrošeni, zahrđali glagoljični sat s prošlog školskog sajma, made by students. Skupa cijena nizašto. Osim što je bio prebučan, sat je imao brojke na glagoljici, o čemu nitko nije imao pojma, pa čak ni oni koji su to izradili. Jedina kristalna glagolska brojka iz tog mraka pogledavala me kristalno jasno, svojoj kričavo žutom bojom koja se po danjem svijetlu nije mogla vidjeti. Bilo je to glagoljično šest, a izgledalo je kao arapsko tri. Čudno, ali tako je kako je.
Svi smo buljili u taj prokleti sat, čak i sam profesor. Njemu je, iako nama tek treći, bio već deveti sat danas, a imao je još dva. Čovjek mora raditi svoj posao jer je plaćen za to, ali ponekad žalim tog visokog starca. Od sveg srca, svesilno se trudi spriječiti nasilje i nerede na školskim hodnicima što je više moguće. Većinu vremena svi ga zbog toga doživljavaju kao mrzovoljca, pa tako i ja, ali nema onoga kojemu nije došla bijela minuta a da se nije sažalio nad Mazićem, što zbog njegovog pogrbljenog stava, što zbog njegovog posla.
Razmišljam: upalim li flashlight na mobitelu da vidim koliko je sati, cijela projekcijska prostorija će zabljesnuti, a profesor Visoki Jordan uzet će mi mobitel uz samo njemu i Semešici prigodnu lekciju kako "mobiteli zrače prostorije, osobito kada svaki od 26 učenika ima po jedan mobitel, ap to je dovoljno za tumor!!!"...
Ludim...
Off course,
by Lucija