Prijatelji sa povlasticama
31.10.2011., ponedjeljak
Nije kraj, početak je...početak normalnog razdoblja?
|
Posvađali smo se neki dan, jako. Bilo je grozno i svašta mi je rekao, kao i ja njemu. Nakon razgovora, došlo mi je da uništim mobitel. Tresla sam se od živčanosti i nisam mogla vjerovati da mi se to upravo događa. Grozno. Zaista je bila katastrofa. Bez obzira na svađu koja nam se dogodila, imali smo dogovor da ćemo izaći. I izašli smo. Obično sam uvijek poprilično sretna što ću ga opet vidjeti, ali ovog puta osjetila sam nesigurnost i neku vrstu nepoznatog straha, prvi put. Koliko god sam se trudila ostati smirena, nešto se u meni vrpoljilo. Šta bi se moglo dogoditi? Pa sve je sasvim ok...ne znam zašto sam tako nervozna, pa nisam ga još niti vidjela...Uporno sam to ponavljala, no kako sam to sve više u sebi ponavljala, postajala sam nestrpljiva i poprilično zbunjena. S obzirom da sam uranila, šetala sam okolo naokolo, stalno gledajući na sat. Nakon što sam pošizila od hodanja u krug, naslonila sam na zid i odlučila se smiriti, strpiti i čekati. Promatrala sam kako ljude odlaze, dolaze, ali njega nema...razmišljala sam o svom neobičnom snu kojeg sam imala upravo te noći prije nego što smo se našli i pitala se imali on kakvu poruku. Nakon nekog vremena, pojavio se On. Hodao je prema meni smireno kao uvijek sa neutralnim izrazom lica. Nikad zapravo nisam bila u stanju pročitati o čemu on uopće sada razmišlja. Prišao je i pozdravio me zagrljajem i cmokom u usne. Točnije, mislim da me htio poljubiti u obraz, ali sam ga ja izmaknula te prislonila svoje usne na njegove. Nije me primio za ruku, samo je pogledao oko sebe i rekao: Dođi, idemo na kavu. Obično sam uvijek bila raspoložena. Puno bih pričala i imala osmijeh od uha do uha, no neka tajna nit me dotukla u dubini i nisam imala volje išta reći. Dok sam hodala pokraj njega, cijelo vrijeme me pratio dojam da mi ima nešto za reći, ali ne zna kako, ne zna od kud da počne i ne zna (ono čeg se i najviše boji) kako će utjecati na mene. Sjeli smo u neki kutak, gdje i nismo izloženi previše pogledima. Naručili smo piće i gledali se bez riječi. Par minuta...prekinula sam šutnju: Nešto te muči? Izgledaš mi tako. On je odgovorio kao uvijek sa neutralnim izrazom lica: Ne, baš ništa, a tebe? Inače puno pričaš i nasmijana si. Sad si uistinu ozbiljna. Odgovorila sam također da mi nije ništa, takav dan, jednostavno. Gledao me u oči i rekao: Opet su ti zjenice ogromne, jesu li uvijek takve? Znala sam da je počeo tzv "testing" mojih osjećaja prema njemu. Iskreno, ne sjećam se što sam odgovorila. Primio me za ruku i poljubio, a zatim me privukao i poljubio u usne. Nasmijao se, a onda rekao: Vidiš, ovo (mislio je na ljubljenje i te stvari) nam ide super, a kad nam nešto ide super onda se trebamo pozabaviti onim što nam nejde, stoga što misliš kad bi se pozabavili malo drugim stvarima, recimo da nađemo zajedničke interese ili tako nešto? Moram priznati, ostala sam uistinu šokirana. Prvo nisam očekivala takvo pitanje, bar ne od njega. Drugo, on i ja smo bili zbilja drukčiji i zapravo mislim da nisam u stanju ni pet interesa nabrojati, iako je postojala gomila stvari gdje smo mislili isto ili se isto osjećali, ali interesi....teško za naći. Tako je, kako je. Pristala sam da se potrudimo naći zajedničke interese. Dogovorili smo se da ćemo nabrajati, ako on odgovori sa: da i ja sa: da, onda ćemo se prema tim stvarima više okrenuti. Nakon trećeg pokušaja, odustali smo. Grozno, no nije to sve. Postavio mi je trik pitanje: Što ako ja se zaljubim u drugu ženu, kako će se to odraziti na tebe? Hoćeš li biti povrijeđena? Hoćemo li ostati prijatelji? Neko vrijeme mi je trebalo da se priberem, da razmislim što da odgovorim i ono najbitnije da zvučim uvjeriljivo. Odgovorila sam: Pa, zašto bi ja uopće bila povrijeđena? A on: Imam osjećaj sve više da...ti si zatreskana u mene. I zato mislim da bi trebali prestati sa svime, trebali bi biti samo prijatelji. Obični. Koji se nalaze, razgovaraju i to je to. Ne, reci mi da ovo nisam ipak čula. Reci mi , da je ovo samo loš san. Reci mi, da ne misli tako. Presjeklo me, iznutra me tako jako presjeklo. Kao da imam srce, koje je netko razrezao na dva dijela. Toliko me zaboljelo, da nisam mogla ništa reći, no on je nastavio: Nisi baš iskrena kad te pitam za osjećaje, kao da i sama sebi ne želiš priznati što zapravo osjećaš. I u ovakvim prijateljstvima, uvijek netko ostane povrijeđen, pošto se jedna strana zaljubi u drugu. I preispitivao sam se i u meni nema nikakvih osjećaja u tom smjeru, žao mi je...Ne želim da budeš povrijeđena, a i postoji jedna druga koja...(ne želim nastaviti ni pisati, taj dio koji mi se najviše urezao u pamćenje, taj dio koji najviše mrzim, taj dio koji me slomio do suza) Kunem se, sto puta kad bi se išla naći s njime rekla: bez osjećaja, jel tako? I uistinu sam imala dojam da nemam osjećaja, ne u tom smjeru, ali te suze, odale su me ispred njega, a čak i mene same. Moj neiskrenost prema svijetu i sebi isplivala je. Bilo je jasno zašto tako očajno plačem. Nisam si mogla pomoći, sva bol koja me lomila iznutra, vidjela se i izvana. Dalje nemam snage pisati šta je bilo osim pitanja: Bit će dobro, zar ne? ili Hej, pa ništa se nije promjenilo, prijatelji smo. I takve klišejske utjehe , a ja sam samo razmišljala kako da se ne slomim ispred njega opet ko zadnja glupača. Došla sam doma, bacila se na krevet, htjela sam izbrisati sve iz glave, no nažalost to nije moguće. Uzela sam mobitel i za početak izbrisala njegov broj, koji sva sreća ne znam napamet. |
