Francesca

Malo pomalo sam se odricala. Ponekad je to bila neka stvarčica koja mi se u tom trenutku činila nevažnom. Ponekad papirić sa napisanom porukom. Ponekad razglednica.
I malo pomalo moje se bogatstvo uspomena osulo na jednu kutiju.
A ponekad se nečega sjetim i krenem tražiti.

Tražim papirić na kojem smo se Irena i ja dopisivale na predavanju za vozački ispit o zgodnom dečku iz drugog reda.

Tražim mapu i plan grada koji smo Milan i ja mjesecima crtali pod satom. Trebali smo imati savršen život, sve kao iz bajke. A život nas je okrenuo na različite strane.

Tražim pjesmu koju sam Ljerki i njenom dečku napisala i koja nam je postala himna.

Tražim pjesmu koju sam napisala za norijadu. Hvala Bogu - tu je.

Tražim njegova prva pisma. Hvala Bogu i ona su tu. To me bar malo utješi.

Tražim slike s maturalca. Samo ih je nekoliko. A onih najljepših nema. Rasule su se negdje po ladicama.

Tražim svoje prve pjesme. Tu su... čekaju...

Tražim svoje prve dnevnike u koje sam zapisivala baš sve. Kad ih čitam kao da sam ponovno u tim davnim godinama. Kao da ponovno proživljavam sve ljubavi, i razočarenja, i sve one beskrajne kave na kojima smo sve do beskonačnosti analizirale, svaku njegovu gestu i svaku njegovu riječ pa makar i nije bila upućena meni, ili njoj.
I obuzme me takva tuga što nje više nema. I što nikada nikoga neću imati kako sam nju imala.
Jer takvo prijateljstvo se ne ponavlja često. I što nam se dogodilo? Gdje je zapelo?
Ni suze mi moje kajanje ni ništa što sam mogla učiniti i što sam učinila - nije pomoglo.
Bespovratno sam ju izgubila. I to ponovno proživljavam.
I dobre i loše stvari - ponovno su tu. Kao da su bile jučer.

Tražim sebe u tim komadićima. A tako se teško nalazim.
Odavno sam samu sebe izgubila kroz sve ove godine.

Što sam mogla bolje napraviti a nisam? Što sam propustila zbog svoje tvrdoglavosti a što zbog nesretnog spleta okolnosti?

Može li se sve to nekako popraviti?

Paaa... ne bih rekla... Nedavno sam ju srela. Opet sam osjetila tu ljubav prema njoj. Pravu sestrinsku ljubav. Ali riječi su bile prazne i tupo su odzvanjale u zraku.
I ja sam bila prazna i tupa nakon toga.
Nemam više ništa s njom.
Možda ju je samo više boljelo kao i mene.

I ne! Ne može se... ništa...