Frama Zagreb-Sveti Duh

Iz Zagreba smo krenuli s dva autobusa jer je jedan dio framaša išao sa zborom Kolbe koji je nastupao taj vikend u Vinkovcima. Iz tog razloga imamo dva različita iskustva Susreta mladih u Vukovaru 2017. godine. Svi smo bili smješteni u Vinkovačkom Novom Selu te smo zajedno s još 5 hrvatskih župa sudjelovali u predviđenom programu. Župnik župe BSM, fra Željko Klarić, omogućio nam je vidjeti kakvi domaćini su Slavonci.
Nakon smještaja i ručka sudjelovali smo u katehezi koju nam je pripremio fra Stjepan Brčina, uz svjedočenje dvojice franjevaca konventualaca te smo zajedno slavili svetu misu koju je predslavio fra Josip Blažević. Prva postaja našeg hoda Vukovarom bilo je vukovarsko groblje gdje smo, usprkos hladnoći i gužvi, neometano sudjelovali u molitvi. Ohrabreni riječima mons. Mije Gorskog, krenuli smo prema dvorcu Eltz. Upravo mi se taj dio susreta najviše urezao u sjećanje jer sam tamo zaista doživjela sliku ratom ranjenog Vukovara. Iz kuća, na kojima su rupe nastale gelerima pokrpane običnom žbukom, pozdravljali su nas Vukovarci. U njihovim sam pogledima vidjela upravo nadu o kojoj smo na susretu promišljali, nadu koju im, nakon svega proživljenog, može dati samo Krist. To su ljudi kojima je rat oduzeo najdraže, ljudi koji svaki dan vide posljedice rata. Ako ništa drugo, samo pogled na vlastitu kuću podsjeti ih na proživljene strahote. S nadom da ćemo upravo mi mladi izgraditi bolji svijet, svijet u kojemu nitko neće morati proživljavati što su oni proživjeli, pozdravljali su nas i ohrabrivali u našem hodu. Mnogi su o nadi progovarali. Slušala sam o njoj na raznim katehezama te su često i svećenici u svojim propovijedima o njoj govorili. Ali nitko do sad nije rekao o nadi to što se moglo vidjeti u pogledima vukovarskih baka i djedova.

S druge strane...

Zbor Kolbe, u čijem sastavu je nekoliko svetoduških framaša, uputio se u Vukovar na SHKM u ranim subotnjim satima. Doduše, zbog dvije izvedbe u Vinkovcima, nismo mogli sudjelovati u cijelom programu, ali evo kako je nama bilo. Nakon odrađene pjevačke probe, smjestili su nas po obiteljima te smo imali ručak s našim divnim domaćinima. Potom smo došli natrag pred crkvu gdje je fra Josip Petonjić predslavio svetu misu koja je za nas bila motivirajuća. Kada smo se nahranili Duhom Svetim, uputili smo se u Vukovar gdje smo najprije išli do vodotornja – spomenika grada heroja. Tamo smo, puni nekog žara u srcima, nabacili koji selfie i krenuli prema groblju gdje smo se pomolili. Brzo smo stigli i do bolnice gdje nas je dočekala ljubazna gospođa koja nam je pustila kratki film o tim groznim danima kada je padala kiša bombi. Nakon tog potresnog filma, imali smo čast iz prve ruke saznati kako je to zapravo bilo. Jedan gospodin nas je dalje proveo po bolnici i ispričao svoju priču. Proveo nas je kroz 4 sobe u kojima su boravili svi ranjenici, neovisno o nacionalnosti. Pokazao nam je i hodnik gdje su vodili evidenciju koliko je ranjenika primljeno taj dan te mjesto gdje je pala bomba. Odmah mi je za oko zapela pločica na kojoj piše „Operirana teško ranjena 2,5 mjesečna beba“. Briznula sam u plač. Suze su same tekle. Nešto snažno me stegnulo oko srca i nisam mogla doći do zraka. Svuda oko sebe vidjela sam te ranjenike, čula jecaje i vapaj za pomoć, a nisam mogla ništa učiniti. Nastavila sam hodati za grupom i promatrala reakcije ostalih. Svi su bili u toj nekoj tišini i stajali sami. Slušali smo vodiča i pažljivo upijali svaku njegovu riječ. Zadnja soba bila je najbolja, ali i najtužnija. Bila je u staklu, crvena, a u sredini je gorilo svijetlo dok su se u pozadini čuli glasovi svih preminulih i stradalih pacijenata. Suze su još jače potekle. Nikada prije se nisam toliko veselila što ću izaći iz neke prostorije. Tada više nitko ni s kim nije pričao. Čulo se samo kako nam je Iva govorila da idemo prema Ovčari i da će spomenuti gospodin ići s nama te nam ispričati malo i o tom mjestu. Sa sigurnošću mogu reći da su svi "Kolbići" bili potreseni. Na putu do Ovčare „čula se“ samo tišina i riječi vodiča. Kada smo stigli, prvo smo se pomolili za sve žrtve i zločince te spas njihovih duša u nadi da će se obratiti. Poslije nam je gospodin iz bolnice povjerio što je doživio u logoru. U njegovom glasu osjetila sam bol i muku, ali i veliku snagu. Ispod sve te tuge spajala nas je neka posebna povezanost i želja za istim – da se takvo zlo više nikada ne ponovi! Pozvali smo ga u Vinkovce na izvedbu mjuzikla Život za život u kojem je fra Maksimilijan Kolbe dao svoj život za jednog od zatvorenika logora Auschwitz. Gospodin i njegova supruga su se odazvali te su bili dirnuti našom izvedbom što je nama bio velik poticaj za daljnji rad. Ponosni smo na njegovu hrabrost u ratu te odvažnost da s nama podijeli nešto tako osobno i bolno. Puno nam je pomogao i imat ćemo ga u molitvi.

Neki dan, poslije svete mise, zagledah se u ploču s obavijestima i ugledah ponudu za hodočašće u Padovu. Pomislih kako bi bilo lijepo otići tamo gdje je svetac cijeloga svijeta hodao i djelovao, tamo gdje je naš predivni sv. Leopold djelovao i gdje je pokopan. Napustih prostorije crkve pomirivši se s tim da ne mogu u Padovu. Par dana kasnije primih poziv od XY i rečeno mi je da su članovi mjeseca naše Frame dobili mogućnost ići na hodočašće u Padovu.
Tako smo rano u subotu M. M. i ja krenuli na svoje prvo hodočašće u Padovu. Putovali smo kroz noć i ujutro stigli pred crkvu svetog Leopolda Bogdana Mandića. Kratko smo imali čast razgledati mjesto njegovog djelovanja. Nakon kratkog promatranja relikvija pomolih se nad njegovim tijelom i osjetih veliku milost. Shvatih veličinu toga velikog sveca malenoga tijela koji je mnogo toga pružio za slavu Božju i spas duša. Nakon molitve, šetajući dalje prostorijama svetišta, naletih na svetu misu gdje je svećenik taman držao Presveto Tijelo Kristovo u malenoj hostiji i kleknuo. Tako maleno, a tako veliko - baš kao sveti Leopold. Zatim smo se svi hodočasnici zajedno pomolili te ubrzo krenuli dalje prema jednoj od najvećih crkava na svijetu - bazilici svete Justine u kojoj je i njezino tijelo.
U istoj su bazilici tijela svetog Luke evanđelista i svetog apostola Matije kao i bunar s kostima nekih svetih mučenika. Kad smo stigli pred baziliku ugledah ogromnu količinu cigli od kojih je sagrađena i pomislih kako ih ima milijun. Na pročelju su troja jako velika metalna vrata koja su bila zatvorena. Taman kad smo pomislili da je bazilika zatvorena, vrata su se otvorila te smo ušli unutra. Nakon razgledavanja i molitve, nastavili smo hodati do našega svetog Antuna i njemu posvećene bazilike.
Primjetih da je većina crkvi u Padovi izgrađena od cigle. Koja veličanstvenost izvana, a iznutra da ne pišem... Ukrašena najdivnijim slikama na zidovima, oltarima, bojama i umjetničkim ostvarenjima. Grob svetog Antuna kao iz nekog sna... Nemam riječi o Božjoj milosti unutra. Nakon što smo bili krenuli iz Antunova svetišta na Svetom Duhu, te stigli u prvo njegovo svetište i dom, shvatih koliko smo povlašteni što smo Kristovi i koliko velikog zaštitnika i zagovornika imamo. Toliko, da se slobodno možemo prestati bojati zla i nevolja jer svjetlost je njegova uz sami izvor svjetla vječnoga (ak' me raz'm'ete ). Kasnije smo otišli u restoran San Antonio na talijansku pizzu koja se može sakriti pred našom . Prije samog povratka posjetili smo i mjesto gdje je sveti Antun propovijedao i činio čuda.
Vjerujem da je i Gospa djelovala i nagradila nas prilikom za posjet Padovi u rano proljeće kad sve cvijeta jer je Bezgrješna vječno proljeće i po tomu znam da je ona zaslužna za sve to .

Naš mali izlet na Sljeme dogovoren je brzo, ali usprkos tome, puno nas se odazvalo. Susret je započeo u crkvici Majke Božje Kraljice Hrvata misom u podne. Bus iz Zagreba s Mihaljevca bio je krcat i netočan, no ipak smo stigli pred crkvu nekoliko minuta prije mise — taman. Evanđelje nam je donijelo Ivanovo svjedočanstvo za Isusa kada je vidio gdje Duh silazi i ostaje na njemu: „I ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji.“ (Iv 1, 29-34). Svećenik je u propovijedi podsjetio na vrijednost duše koja je neprolazna. Nakon duhovne okrjepe uslijedila je tjelesna. U župnom dvoru posluživan je čaj, a uz to smo jeli ono što smo sami ponijeli. Nakon nekog vremena, Martin je poveo pjesmu i tako uveselio prisutne starije, koji su se odmah veselo pridružili. Tjelesno okrjepljeni bili smo spremni za igru! Imali smo plastične sanjke (predviđene za osobe do 50 kg — nismo imali takvih ) i snowboarde za iskusnije. Sanjke su se ubrzo raspale. Kad smo potrošili toplinsku energiju, zaputili smo se na toplo, ugodno mjesto na topli obrok, no kad je došao red za narudžbu konobar nas je obavijestio da nema više graha. Krenuli smo dalje u potragu za grahom i našli smo ga nakon malo dužeg hodanja. Tamo nam pak nije zaprimljena narudžba (konobar je mislio da smo samo pitali imaju li 7 porcija graha ), a glad je postajala sve većom. Tako smo čekali, čekali i gledali kako poslužuju ostale i onda shvatili da je vjerojatno došlo do zabune. Nakon što smo zbilja naručili 7 porcija graha, brzo su se pojavile na našem stolu. Zajedno smo se pomolili, pojeli ih, pozdravili i uputili se prema autobusnoj stanici. Na Mihaljevcu smo se razdvojili. Neki su išli tramvajem, a neki autom — neki doma, a neki na tematski susret koji je započeo na Svetom Duhu u 20:15 sati. Tako je otprilike izgledalo naše cjelodnevno druženje.

Na blagdan Bogojavljenja , 6. siječnja, imali smo druženje s braćom i sestrama iz OFS-a te smo izvlačili svece zaštitnike za ovu godinu. Na početku susreta smo se pomolili, a nakon što je svatko dobio svog sveca zaštitnika, krenuli smo se zabavljati i igrati tombolu. Vrijedni pojedinci donijeli su i nešto hrane pa smo i prigrizli. Bilo je to jako lijepo zajedničko druženje. Kada su pokloni bili podijeljeni, tombola je završena nakon čega smo se uputili na krunicu i misu.

Karitativni susret Frame u Zagrebu održao se u subotu 10. prosinca 2016. u crkvi Uzvišenja Svetog Križa-Siget i Trnsko odnosno na Frami Zagreb-Siget. Sve je započelo misom u 18:30 h nakon koje je bila predstava, koju su pripremili framaši iz svih Zagrebačkih frama zajedno sa zborom Frama grada Zagreba. Predstava je napisana i izvedena kako bi se na šaljiv i pomalo neobičan način ljudima približio život četiri franjevačka sveca i jednog blaženika. Framašima je ova predstava bila samo dobar izgovor da učine veoma lijepu stvar i grade si stepenice za raj. Ulaznica za predstavu, u kojoj je sudjelovalo troje izvanrednih glumaca sa naše frame, bila je nekvarljiva namirnica, kozmetički proizvod ili novčani prilog. Sve što je prikupljeno, framaši su donirali karlovačkim beskućnicima te Sigurnoj kući Betlehem. Naši framaši su se odlučili odazvati na poziv dobra te podržati ovaj projekt svojim dolaskom i nisu zažalili! 15 framaša, u pratnji sestre Ljubice, vratilo se na Svetoduški brijeg s mnoštvom divnih osjećaja i sjećanja na predstavu, u kojoj su pobliže upoznali sv. Ružu, sv. Kinga, bl. Anđelu, sv. Bernardina i sv. Paskala. Poslije predstave, koja nas je nasmijala do suza, svi framaši su bili pozvani na druženje gdje smo sreli našeg bivšeg duhovnog asistenta fra Filipa Pušića. Veliko hvala framašima, koji su sudjelovali u projektu te nam tako dali primjer kako se u ovo adventsko vrijeme, uz sve svoje obaveze, može naći vrijeme i za dobra djela!

Odvažimo se zajedno i budimo spremni odgovoriti Bogu „DA“ kada nas pozove. Budimo svjedoci Kristove ljubavi!

Sve je krenulo duhovnom obnovom na Žumberku od 4. do 6. studenog. Nas 20 sa Svetog Duha uputilo se u kućicu na žumberačkom brdu gdje smo razmatrali geslo naših obećanja “Ja sam svoje učinio, a što treba da vi učinite, neka vas o tome pouči Krist!”. Same riječi svetoga Franje vodile su nas i poučavale ta tri dana. Najviše smo se osvrnuli na to što mi trebamo danas raditi, na što nas to serafski Otac Franjo poziva. U nedjelju, 13. studenog trinaestero mladih župe Svetoga Antuna Padovanskog obnovilo je svoja krsna obećanja, a petero njih dalo ih je po prvi put. Obećanja su obnovili Anamarija Buneta, Ivana Linde, Mirta Majerić, Laura Makar, Monika Marković, Magdalena Novosel, Josip Vrbanić i Josip Zubac, a prvi puta su dali Barbara Češković, Vjekoslav Majerić, Marija Milanović, Željka Muslić, i Franka Škrlec. Misu je predslavio fra Josip Blažević uz asistenciju fra Filipa, fra Josipa, fra Martina i fra Ivana. Svojim pjevanjem misu je uveličao Zbor Frama grada Zagreba.
Framaši su odlučili ne biti mlaki u vjeri, već postojani u žaru duha: odazvati se na framaški poziv bilo je nešto od čega ti srce poskoči, ali i pokleknu koljena. Možda ne živimo u vremenima u kojima je Crkva najpopularnija, ali i to će biti naša misija (ipak je Bog od Franje tražio da mu popravi Crkvu ). Pokazati ljepotu življenja onog nepopularnog života, težiti siromaštvu, a ne komforu; poniznosti, a ne priznanju i ponosu; spremno se odazvati na svaki poziv dobra, sve su to izazovi koji lijepo i idealistički zvuče, ali su vrlo mogući. Staviti sebe na drugo mjesto, biti živi primjer koliko nasljedovanje Krista puno više daje nego uzima, to je život koji smo izabrali idućih godinu dana. Vjerojatno će nas čekati puno izazova, uspona, ali i mnogih padova, no mi smo odlučili biti hrabri. Spremno smo stali pred oltar i rekli “Evo me!”. Neka svijet vidi da i sa Svetog Duha dolaze mladi entuzijasti, veseljaci i istinski nasljednici Krista, poput svetog Franje.

Kako to obično biva za nekoliko je dana (točnije 20. studenog) zasjedala redovna i izborna Skupština. Izabrani su sljedeći članovi: Monika Marković - predsjednica, Josip Zubac - potpredsjednik, Ivana Linde - voditeljica formacije , Magdalena Novosel - tajnica i Josip Vrbanić - blagajnik. Nadamo se da će, uz Duha Svetoga s duhovnim asistentom fra Josipom Petonjićem i prestavnikom OFS-a Dunjom Mandaković, ustrajno i plodonosno obnašati službe. Preporučamo vam ih u molitve.

„Odvaži se i budi svjedok“ bilo je geslo ovogodišnjeg susreta mladih koji se okupljaju pri samostanima franjevaca konventualaca u Hrvatskoj. Susret se održao u samostanu Svetog Duha u Zagrebu od 6. do 8. svibnja 2016. godine. Kao domaćini proveli smo tri dana s mladima iz Molva, Siska, Splita, Šibenika i Vinkovaca. Zahvaljujući gvardijanu samostana Svetog Duha, fra Tomislavu Glavniku, gosti su izbjegli spavanje u vrećama u dvorani osnovne škole . Prvi dan susreta započeli smo večerom nakon koje je uslijedilo predstavljanje sudionika. Dan smo zaključili euharistijskim klanjanjem u kapelici Svetog Duha koje je predvodio fra Matija Antun Mandić uz animaciju zbora mladih Sveti Duh .
Drugoga dana (u subotu), program je započeo u 7:40 jutarnjom molitvom časoslova. Nakon doručka gvardijan je održao je predavanje na temu „Odvaži se i budi svjedok“ prema primjeru biblijskog lika Jošue. Za vrijeme predavanja predstavljena je i himna susreta, koju je napisao fra Tomislav Cvetko, u izvedbi zbora mladih . Na iduću smo se destinaciju, Sljeme, uputili autobusom. U kapelici na Sljemenu fra Josip Ivanović i fra Milan Gelo pričali su nam o svetom Maksimilijanu Kolbeu. Upravo je taj svetac bio tema rada po skupinama, koje su nosile nazive mjesta vezanih za njegov život. Svetu misu, koju je predslavio fra Filip Pušić, također smo slavili u kapelici. Po povratku u samostan sudionici su imali vremena za odmor . Mnogima je vjerojatno najzanimljiviji dio susreta bio mjuzikl „Život za život“ o životu sv. Maksimilijana. Navečer smo molili krunicu te su nakon molitve fra Ivan Lotar i fra Milan animirali zabavni program .
Nedjeljni smo program započeli kao i subotnji, molitvom i doručkom. Misu je u župnoj crkvi sv. Antuna predvodio fra Josip Blažević, a animirao zbor mladih Sveti Duh zajedno s mladima iz Vinkovaca. Susret smo završili u dvorani sv. Franje gdje smo imali priliku podijeliti dojmove sa svim sudionicima .