Frama Zagreb-Sveti Duh

Danas je 29. ožujka. A mi smo jučer bili tamo. U Mariju Bistricu smo stigli, a prije toga smo bili u Zagrebu. Na parkingu ispred crkve su nam noge stajale (i mi s njima) prije no što smo ih ispružili na rosnu travicu na jednom parkiralištu, ali ovo je sasvim drugo parkiralište od onog koje sam malo prije tako uzalud spomenula. Hm… Dakle, da ponovimo: priča kreće s početka, a sad smo negdje gdje i kad smo je počeli čitati. Npr. ja još uvijek sjedim. To je činjenica. Ne želite me pobiti jer raspolažem nekim podacima koji me uvjeravaju da se ljudima uglavnom ne da ustati i prekršiti onu poznatu Božju petu zapovijed! I kad smo napravili prvi korak (zapravo je to iskorak) iz prijevoznog sredstva… i kad smo se uspravili… počeli smo uživati u divnim darovima koji su padali iz vedra neba. Sitnica su bili darovi. Sitni kao kapi, mokri kao voda, hladni kao hladni radijatori. Eeeee! Mislim da je padala kiša.

…A sad mi se u priču počinju uklapati i prizori s onim čudacima… Promišljala sam ja zašto bi netko na Cvjetnu nedjelju umjesto grančica donio kišobrane… pa zaključila kako su valjda zaboravili ponijeti te dijelove raslinja i kako se samo pokušavaju izvući iz neugodnosti. Ajmeeee… Sad me stiiid. (Pokušavajući se izvući iz „ne poželi nikome – situacije“ očima punih kapi, autor se obraća svim prisutnim čitateljima) Dajte mi kišobran! (Tugaljivi pogled u plafon…) Oh, Bože! Nisam znala da na Cvjetnicu zalijevaš cvijeće… Nisam znala da pokloni nisu za mene… A uzela sam ih puno…

Moleći križni put u velikom mnoštvu sličnih kapljokradica, tragajući za svojim suputnikom podno brdašca, ostala mi Marija Bistrica usred srdašca.

P.S.
Sljedeće godine imat ću i ja kišobran! Tko uči na mojim greškama, štedi vlastitu školarinu.