Framaški Humor

Jopa mi je rekao da je večeras na Savi misa, a nakon toga klanjanje. Znate, ono svećeničko polaganje ruku. Vi dođete pred svećenika, kleknete, a on položi svoje ruke na vašu glavu i nešto moli. Nerijetko mnogi, dok on moli, zapadaju u nekakav trans, neko stanje duhovnog mira, pretpostavljam polusvjesno. No dobro.
Budući da nikad nisam sudjelovao u tome, a čuo sam svakakve priče, htio sam otići.
I tako smo, nakon večere, otišli. Međutim, Jopa nije mogao dugo ostati. Morao je ići. Ali ja sam ostao. Prolazi misa, Stojić priča liga priča. Završava misa. Stojić i dalje priča.
Kad, odjednom, tisuće svećenika! Niotkuda! No dobro, nije ih baš bilo na tisuće, i nisu baš došli ''niotkuda'', ali, bilo ih je puno. Petnaestak, možda dvadesetak.
''Što ću?'' rekoh sam sebi. Nisam baš bio sklon pasti u trans tamo, i to pred svim ovim studentima, a znajte da na Savi na te duhovne tribine dolazi jako mnogo studenata. Jako mnogo. Ipak, volio bih to doživjeti. To polaganje ruku. Makar pao.
I tako sam stao u red i strepio. Sa svakim korakom naprijed, srce mi je kucalo sve jače i jače.
Ispred mene je ostao još jedan. I on je otišao pred svećenika. Cijelo vrijeme sam gledao okolo. Neki ne padaju, ali, istinabog, studenti padaju! i to ne mali broj njih. A uza svakog svećenika dvoje studenata sa posbnim majama, pridržavaju one koji padnu, polegnu ih i paze dok ne dođu k sebi.
I tako stojim i strepim. Razmišljam o svećeniku. Tom, kojem dolazim. Razmišljam o tome kakva je osoba. Mislim da je bio ćelav, ali ne sjećam se dobro. Srce udara kao ludo. Znoje mi se dlanovi. Neugodno mi je. Jako mi je neugodno.
Gotovo je. Dečko ispred mene ustaje se i odlazi. Srce mi kuca još brže, vruće mi je, a dlanovi su mi kao iz vode izvađeni.
Činim prvi korak i to je to;

milisekunde su postale minute, a sekunde sati. I dalje vidim jasnu sliku svećenika ispred sebe, ali sve je usporeno. A bio sam na priličnoj udaljenosti, oko dva metra, a da ne kažem da on nije ni ruke počeo dizati, tek me pogledao!
Osjećam kako padam. Očekujem neki prijelaz iz normalnog stanja svijesti u neki trans, slabost mišića, zamućenje slike, neki mir. Ali ništa od toga, i dalje padam! Nema mi tla pod nogama, bojim se da ću se ozlijediti, ovi ''pomagači'' ,ili da kažem ''pridržači'', mi nisu ni blizu, a mislim da ni nisu očekivali ovakvo nešto, pad s dva metra udaljenosti, i to prije nego je svećenik uopće otvorio usta, a kamoli podigao ijednu ruku.
Padam i počinjem osjećati neku milost, mislim kako je to Božja volja. Očekujem da mi se zacrni pred očima. Od silnog sam iznenađenja zinuo i potpuno se prepustio gravitaciji.

Odjednom, moja desna noga, kojom sam zakoračio prema svećeniku, imala je bliski susret s podom. Postajem potpuno budan i svjestan svega. Naime, dok sam prilazio svećeniku, nisam primjetio da postoji stuba, niz koju moram sići.
Pocrvenio sam od srama. Jedva sam se održao na nogama, koliko sam se bio opustio i prepustio. Jednostavnom slobodnom padu.
Svi su me gledali i nisu se htjeli smijati naglas, ali im se na licima jasno vidjelo da zapravo umiru od smijeha. Svećenik me čudno gledao, pomalo zbunjen, kao da mu nije baš jasno.
A toliko je ljudi to primjetilo.
Kako mi je bilo neugodno. I smiješno.