Ajmo dalje
nedjelja, 14.11.2021.
Za novi post u mjesecu psihologije predviđena je paranoja. Nema to veze s parama (novcem), ako se slučajno kakva sponzoruša namjerava javiti, to je nešto skroz drugo, a o tome će vam malo pobliže ponovno nešto reći dr. Google.
Ja moram priznati da sam, osim u ranom djetinjstvu, kad sam se strašno bojala mraka za leđima (ući u njega nije bio problem, ali okrenuti leđa... brrr...), prije davno godina imala još jednu spomena vrijednu epizodu paničnog straha. Držalo me neko vrijeme, a onda sam odlučila porazgovarati malo sa samom sobom, i 'zbrojiti' se, potom sam ustala s kreveta i otresla je kao prašinu sa sebe.
Poslije sam se čudila sama sebi kako sam si to dopustila... nimalo nalik na mene
No, poslušajmo što je napisao dr. Google.
PSIHOportal - mala škola psihologije - Lekcija 18. PARANOJA
OD OPREZA DO SUMNJE; OD SUMNJE DO PARANOJE .Gdje je granica između paranoje (sumanutih ideja proganjanja) i normalne sumnjičavosti? - Kako prepoznati paranoidnu osobu ? Za PSIHOportal pripremila Gordana Bertovič mr. spec kliničke psihologije i psihoterapeutkinja.
Paranoidna osoba ima stalni strah da ga drugi proganjaju, vjeruje u svoju zamisao, ne prihvaća nikakva druga logična objašnjenja i ne razlikuje maštu od stvarnosti. Sve što se loše događa usmjereno je zbog njih, ka njima i gotovo uvijek sa lošom namjerom, pa čak i onda kada je stvarna namjera osobe pozitivna. Upravo zbog tako iskrivljenih interpretacija kontakt sa realitetom je u većoj ili manjoj mjeri izgubljen. Što je realitetna osnova više narušena to je u pitanju teži psihički poremećaj. Okolina lako prepoznaje da s osobom nešto nije u redu i da je potrebno psihijatrijsko liječenje. Paranoidne osobe duboko vjeruju u ono što misle, a svoje iskrivljene interpretacije doživljava ispravnim. Pokušaji okoline da razuvjere paranoidnu osobu su u potpunosti neuspjeli. Čak se postiže i suprotan efekat pa paranoidna osoba uključi i tu osobu u svoj krug paranoidnih misli. Za paranoidnu osobu odnos ja-drugi ne postoji. Ona je isključivo utopljena samo u odnos sam sa sobom (ja-i moji strahovi).
Sve to prisutno, samo blažeg intenziteta no uz očuvanu realitetnu kontrolu (kontakt sa stvarnošću je sačuvan) može biti prisutno kod nekih pojedinaca koji nikada nisu i najvjerojatnije ni neće nikada potražiti psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Tada govorimo o paranoidnim interpretacijama ili stavovima. Oni su prisutni kao učestala crta ličosti, u čijoj osnovi leži jaki osjećaj nesigurnosti u svoje mjesto kod drugih (njima važnih osoba). U tim stavovima dominira osjećaj da su nečiji postupci usmjereni ka njima sa „vidljivo“ lošom namjerom i s ciljem da im se nametne loš osjećaj. Pokušaji razuvjeravanja drugih da osoba krivo interpretira tuđe postupke, ili pak pokušaji da sugovornik razjasni i verbalizira svoje iskrene namjere tj.da ništa loše mu ne želi učiniti, u pravilu su i tu neuspješni. Sklonost ka paranoidnim stavovima imaju osobe koje često grade ili preferiraju lažne i površne odnose. Kod lažnih odnosa, osoba koja ih gradi, sama zna da nije iskrena i dobronamjerna, pa s razlogom sumnja u tuđu iskrenost i dobronamjernost. Takav mehanizam obrane se zove projekcija. Ona je učestalo prisutna i u konačnici formira paranoidne interpretacije s kojima osoba živi i zbog kojih često upada u svađe s drugima. Okolina ih prepoznaje kao konfliktne ličnosti.
Paranoidne crte ličnosti, paranoidni stavovi i interpretacije, te projektivne obrane su u pravilu izuzetno čvrsto formirane kod osobe, vrlo su rigidne i otporne na promjene. Gotovo da nema oblika komunikacije koji bi ublažio paranoidni stav osobe.
Kada je riječ o trećoj skupini ljudi - pretjerano sumnjičavim ljudima, tada govorimo o karakternoj crti koja je kod svih ljudi prisutna u većoj ili manjoj mjeri. Sumnjičavost karakterizira sklonost ka detaljnom analiziranju mnogih situacija i odnosa kako bi se provjerilo da li u njima postoji neka skrivena opasnost. Ta crta ličnosti često nastaje kao posljedica loših ili bolnih iskustava iz prijašnjih odnosa, te se s razlogom može promatrati i kao pretjerani oprez. No sumnjičava osoba može lakše čuti drugu osobu, uvažiti tuđa raspoloženja i emocionalna stanja što joj uveliko pomaža da s vremenom ublaži ili otkloni svoju sumnjičavost.
I četvrta najadaptivnija crta ličnosti koja se nadovezuje na spomenute crte je opreznost. S razlogom kaže stara latinska poslovica da je opreznost majka mudrosti. Ona karakterizira emocionalno stabilne ljude koji su stabilni zato jer imaju adekvatnu dozu sigurnosti u sebe i druge ljude oko sebe, zavisno od vrste i oblika odnosa kojeg s različitim ljudima grade.
Dakle, u životu budite oprezni kad je to potrebno. Samo u iznimnim situacijama sumnjičavi, uz jasno prepoznavanje što je dio mašte (vlastitih strahova), a što dio stvarnih namjera ljudi koji vas okružuju. U stresnim situacijama budite svjesni svoje sklonosti ka projektivnim obranama, jer u svakom stresnom stanju obrambeni mehanizmi se neizbježno aktiviraju. Dozvolite sebi da čujete druge, da uvažite osjećaje drugih ljudi pogotovo ako vam iskreno opisuju svoje emocije vezane za vas jer tako ćete steći nužni osjećaj sigurnosti koji će vas sačuvati od paranoidnih interpretacija i stavova.
Za PSIHOportal pripremila psihologinja Gordana Bertović, mr. spec. kliničke psihologije i psihoterapeut, vlasnica Privatne psihološke prakse.
OD OPREZA DO SUMNJE; OD SUMNJE DO PARANOJE .Gdje je granica između paranoje (sumanutih ideja proganjanja) i normalne sumnjičavosti? - Kako prepoznati paranoidnu osobu ? Za PSIHOportal pripremila Gordana Bertovič mr. spec kliničke psihologije i psihoterapeutkinja.
Paranoidna osoba ima stalni strah da ga drugi proganjaju, vjeruje u svoju zamisao, ne prihvaća nikakva druga logična objašnjenja i ne razlikuje maštu od stvarnosti. Sve što se loše događa usmjereno je zbog njih, ka njima i gotovo uvijek sa lošom namjerom, pa čak i onda kada je stvarna namjera osobe pozitivna. Upravo zbog tako iskrivljenih interpretacija kontakt sa realitetom je u većoj ili manjoj mjeri izgubljen. Što je realitetna osnova više narušena to je u pitanju teži psihički poremećaj. Okolina lako prepoznaje da s osobom nešto nije u redu i da je potrebno psihijatrijsko liječenje. Paranoidne osobe duboko vjeruju u ono što misle, a svoje iskrivljene interpretacije doživljava ispravnim. Pokušaji okoline da razuvjere paranoidnu osobu su u potpunosti neuspjeli. Čak se postiže i suprotan efekat pa paranoidna osoba uključi i tu osobu u svoj krug paranoidnih misli. Za paranoidnu osobu odnos ja-drugi ne postoji. Ona je isključivo utopljena samo u odnos sam sa sobom (ja-i moji strahovi).
Sve to prisutno, samo blažeg intenziteta no uz očuvanu realitetnu kontrolu (kontakt sa stvarnošću je sačuvan) može biti prisutno kod nekih pojedinaca koji nikada nisu i najvjerojatnije ni neće nikada potražiti psihološku ili psihijatrijsku pomoć. Tada govorimo o paranoidnim interpretacijama ili stavovima. Oni su prisutni kao učestala crta ličosti, u čijoj osnovi leži jaki osjećaj nesigurnosti u svoje mjesto kod drugih (njima važnih osoba). U tim stavovima dominira osjećaj da su nečiji postupci usmjereni ka njima sa „vidljivo“ lošom namjerom i s ciljem da im se nametne loš osjećaj. Pokušaji razuvjeravanja drugih da osoba krivo interpretira tuđe postupke, ili pak pokušaji da sugovornik razjasni i verbalizira svoje iskrene namjere tj.da ništa loše mu ne želi učiniti, u pravilu su i tu neuspješni. Sklonost ka paranoidnim stavovima imaju osobe koje često grade ili preferiraju lažne i površne odnose. Kod lažnih odnosa, osoba koja ih gradi, sama zna da nije iskrena i dobronamjerna, pa s razlogom sumnja u tuđu iskrenost i dobronamjernost. Takav mehanizam obrane se zove projekcija. Ona je učestalo prisutna i u konačnici formira paranoidne interpretacije s kojima osoba živi i zbog kojih često upada u svađe s drugima. Okolina ih prepoznaje kao konfliktne ličnosti.
Paranoidne crte ličnosti, paranoidni stavovi i interpretacije, te projektivne obrane su u pravilu izuzetno čvrsto formirane kod osobe, vrlo su rigidne i otporne na promjene. Gotovo da nema oblika komunikacije koji bi ublažio paranoidni stav osobe.
Kada je riječ o trećoj skupini ljudi - pretjerano sumnjičavim ljudima, tada govorimo o karakternoj crti koja je kod svih ljudi prisutna u većoj ili manjoj mjeri. Sumnjičavost karakterizira sklonost ka detaljnom analiziranju mnogih situacija i odnosa kako bi se provjerilo da li u njima postoji neka skrivena opasnost. Ta crta ličnosti često nastaje kao posljedica loših ili bolnih iskustava iz prijašnjih odnosa, te se s razlogom može promatrati i kao pretjerani oprez. No sumnjičava osoba može lakše čuti drugu osobu, uvažiti tuđa raspoloženja i emocionalna stanja što joj uveliko pomaža da s vremenom ublaži ili otkloni svoju sumnjičavost.
I četvrta najadaptivnija crta ličnosti koja se nadovezuje na spomenute crte je opreznost. S razlogom kaže stara latinska poslovica da je opreznost majka mudrosti. Ona karakterizira emocionalno stabilne ljude koji su stabilni zato jer imaju adekvatnu dozu sigurnosti u sebe i druge ljude oko sebe, zavisno od vrste i oblika odnosa kojeg s različitim ljudima grade.
Dakle, u životu budite oprezni kad je to potrebno. Samo u iznimnim situacijama sumnjičavi, uz jasno prepoznavanje što je dio mašte (vlastitih strahova), a što dio stvarnih namjera ljudi koji vas okružuju. U stresnim situacijama budite svjesni svoje sklonosti ka projektivnim obranama, jer u svakom stresnom stanju obrambeni mehanizmi se neizbježno aktiviraju. Dozvolite sebi da čujete druge, da uvažite osjećaje drugih ljudi pogotovo ako vam iskreno opisuju svoje emocije vezane za vas jer tako ćete steći nužni osjećaj sigurnosti koji će vas sačuvati od paranoidnih interpretacija i stavova.
Za PSIHOportal pripremila psihologinja Gordana Bertović, mr. spec. kliničke psihologije i psihoterapeut, vlasnica Privatne psihološke prakse.
https://www.psihoportal.com/index.php/hr/psihoportal-mala-skola-psihologije/1592-psihoportal-mala-skola-psihologije-lekcija-18-paranoja
Kakve vi strahove imate?
Oznake: pop psihologija
Psihičko silovanje
petak, 12.11.2021.
Psihičko silovanje nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice, ne navodi se u Psihologijskom rječniku), zbog čega ne bi trebao pripadati kategoriji psihologija, već eventualno kategoriji književnost u kontekstu metafore.
Wikipedia
Wikipedia
Mogla sam birati neki drugi tekst, ali uvijek mi je šarmantan način na koji ih dr. Google (ili netko drugi za njega) prevodi na hrvatski jezik, tako da mu ne mogu odoljeti. Slaba sam na njega kao one neke bakice na američke vojnike s kojekakvim misijama i novčanim problemima, kojima šalju svu svoju ušteđevinu da se ovi, jadni, malo oporave i uspiju doći do njih, e kako bi onda dugo i sretno zajedno živjeli.
Žensko, šta ćeš...
Al' dobro, i nije taj dr. Google baš toliko loš kad mu se malo progleda kroz prste... i ima tako nekakve zanimljive prijedloge, kao ovo sa spremanjem psihičkog silovanja u književnost, tak' da... pustit ćemo ga da govori...
Inače, kod mene, u mojoj okolini, već neko vrijeme je aktualan jedan malo teže dokazivi pokušaj predatorstva nad maloljetnicom (ja ne znam što to nagoni starce-jarce da i u poznim godinama ne mogu savladavati svoje perverzno ponašanje)... tako da ako vam se ne da pratiti dr. Googlea, možete riječ ili dvije o tome što općenito mislite o zlostavljačima, silovateljima, pedofilima...
Psihičko ili emocionalno nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama, protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja (npr. ponižavanje, ismijavanje u javnosti, nazivanje pogrdnim imenima, psovanje, kritiziranje tuđih ideja i postupaka, ispravljanje i prodike, prekidanje dok osoba govori, nadvikivanje, iskretanje svega što netko kaže, umanjivanje i poricanje nasilja, okrivljavanje žrtve za svoje nasilno ponašanje, ignoriranje, zastrašivanje, prijetnje, pokazivanje fizičke nadmoći, zabrane uhođenje, praćenje, kontroliranje telefona, prijetnja samoubojstvom). Prepoznato je kao oblik obiteljskog nasilja u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji
Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba (Svjetska zdravstvena organizacija, 2002).Seksualno nasilje uočljivo je u širokom kontinuumu, od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, preko silovanja, do trgovanja ženama u svrhe prisilne prostitucije i/ili pornografije. Seksualno nasilje je osim navedenih oblika i ritualna praksa, kazna za rodnu transgresiju, silovanje u ratu i genitalno sakaćenje žena.
Seksualno zlostavljanje je vrlo široka kategorija koja uključuje oblike seksualnog nasilja koji su teži od seksualnog uznemiravanja, a još ne ulaze u kategoriju silovanja prema zakonskoj legislativi. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja iznuđena primjenom sile i/ili prijetnji, a koja uključuju fizički dodir s nasilnikom.
Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve. Odnosi se na vaginalnu, analnu ili oralnu penetraciju penisom i/ili objektima.
Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje. U okviru psihičkih posljedica često se govori o post-traumatskom stresnom poremećaju ili sindromu traume silovanja. Važno je naglasiti kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reagira na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to – to je za nju jedino ispravno i normalno. Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama. Neke od psiholoških posljedica seksualnog nasilja mogu biti: strahovi, razvijanje fobija, noćne more, depresija, anksioznost, problemi s koncentracijom, nizak osjećaj samopouzdanja, kronične psihičke i fizičke smetnje, seksualni problemi, suicidalne misli i post-traumatski stresni poremećaj.
Mentalni proces je široki pojam koji se može se odnositi na različite procese koji se odvijaju u mozgu čovjeka, primjerice usmjeravanje pažnje, čitanje, spavanje, komunikacija između živčanih stanica, itd. Ljudsko funkcioniranje je vrlo kompleksno i ne može se svesti na samo jedan mentalni proces.Prema tome, nije jasno što bi to značilo "sustavno razbijanje mentalnog procesa čovjeka."
Pranje mozga nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku).
Mozgocid nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku)
Wikipedia
Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba (Svjetska zdravstvena organizacija, 2002).Seksualno nasilje uočljivo je u širokom kontinuumu, od seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, preko silovanja, do trgovanja ženama u svrhe prisilne prostitucije i/ili pornografije. Seksualno nasilje je osim navedenih oblika i ritualna praksa, kazna za rodnu transgresiju, silovanje u ratu i genitalno sakaćenje žena.
Seksualno zlostavljanje je vrlo široka kategorija koja uključuje oblike seksualnog nasilja koji su teži od seksualnog uznemiravanja, a još ne ulaze u kategoriju silovanja prema zakonskoj legislativi. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja iznuđena primjenom sile i/ili prijetnji, a koja uključuju fizički dodir s nasilnikom.
Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve. Odnosi se na vaginalnu, analnu ili oralnu penetraciju penisom i/ili objektima.
Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje. U okviru psihičkih posljedica često se govori o post-traumatskom stresnom poremećaju ili sindromu traume silovanja. Važno je naglasiti kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagiranja na traumatsko iskustvo. Svaka osoba reagira na traumatsko iskustvo na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to – to je za nju jedino ispravno i normalno. Svi smo različiti i imamo svoj način nošenja s traumatskom situacijom i njezinim posljedicama. Neke od psiholoških posljedica seksualnog nasilja mogu biti: strahovi, razvijanje fobija, noćne more, depresija, anksioznost, problemi s koncentracijom, nizak osjećaj samopouzdanja, kronične psihičke i fizičke smetnje, seksualni problemi, suicidalne misli i post-traumatski stresni poremećaj.
Mentalni proces je široki pojam koji se može se odnositi na različite procese koji se odvijaju u mozgu čovjeka, primjerice usmjeravanje pažnje, čitanje, spavanje, komunikacija između živčanih stanica, itd. Ljudsko funkcioniranje je vrlo kompleksno i ne može se svesti na samo jedan mentalni proces.Prema tome, nije jasno što bi to značilo "sustavno razbijanje mentalnog procesa čovjeka."
Pranje mozga nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku).
Mozgocid nije pojam koji postoji u stručnoj psihološkoj literaturi (primjerice ne navodi se u Psihologijskom rječniku)
Wikipedia
Oznake: pop psihologija
Obrnuta psihologija
četvrtak, 11.11.2021.
Obrnuta psihologija je tehnika koja uključuje tvrdnju o vjerovanju ili ponašanju koje je suprotno željenom, s očekivanjem da će ovaj pristup potaknuti subjekt uvjeravanja da učini ono što se zapravo želi. Ova se tehnika oslanja na psihološki fenomen reaktancije, u kojem osoba ima negativnu emocionalnu reakciju na nagovor i na taj način bira opciju protiv koje se zagovara. To može posebno dobro djelovati na osobu koja je otporna po prirodi, dok izravni zahtjevi najbolje djeluju na ljude koji su u skladu. Onaj kojim se manipulira obično nije svjestan što se zapravo događa.
Wikipedia
Wikipedia
Nisam sigurna koliko je ova tehnika ispravna, no ipak sam joj i sama znala više puta pribjeći... kada su djeca bila u pitanju... i to kao rješenju u situaciji koja je zahtijevala brzu reakciju, nikada kao unaprijed smišljenom planu za ostvarivanje svojih ciljeva.
Primjećujem da postoje ljudi na koje bi obrnuta psihologija također jako dobro djelovala. S mojim ocem bi, recimo, čuda činila :D... no, kad su odrasli u pitanju, na takvo nešto mi se teško prisiliti čak i u ranije spomenutim situacijama gdje je ključna brza reakcija. Apel na razum (ponekad čak kad to i nije baš razumno :D) je uvijek moja prva opcija.
Među djecom
Susan Fowler, autorica piše "Pazite da takvi strategije [obrnute psihologije] mogu se vratiti. Djeca mogu osjetiti manipulaciju na kilometar daleko. " Umjesto toga, preporučuje vođenje primjera.
Profesor psihologije John Gottman savjetuje da se obrnuta psihologija ne koristi kod tinejdžera, uz pretpostavku da će se pobuniti, navodeći da su "takve strategije zbunjujuće, manipulativne, nepošteni i rijetko rade ".
Obrnuta psihologija često se koristi kod djece zbog njihove velike tendencije da odgovore s reaktancijom , željom za povratom ugrožene slobode akcijski. Neki roditelji smatraju da je najbolja strategija ponekad "obrnuta psihologija": reći djeci da ostanu u kući kad zaista želite da izađu vani i igraju se. Međutim, postavljana su pitanja o takvom pristupu kada je on više nego samo instrumentalan, u smislu da "obrnuta psihologija podrazumijeva pametnu manipulaciju djetetom koje se loše ponaša" i ništa više.
U psihoterapiji
Usko povezana s reverznom psihologijom u psihoterapiji je tehnika "Paradoksalne intervencije .... Ova tehnika također se naziva" propisivanje simptoma "i" protusugestija ". Terapeut terapira svoju poruku tako da otpor tome promiče promjene.
Takve intervencije "mogu imati sličan utjecaj kao humor u pomaganju klijentima da svoje probleme postave u novom svjetlu .... idući uz, a ne protiv otpora klijenta, terapeut čini ponašanje manje atraktivnim ". To se naziva reframing. To znači pretvarati se da se slažete s mislima i uvjerenjima klijenata; da ih naglas potvrde kako bi i sami klijenti shvatili svoju pogrešivost.
U izlascima
Neki ljudi više cijene stvari ili ljude više ako su im te stvari ili ljudi nedostupni ili se pretvaraju da su nedostupni: žele ono što ne mogu imati. Međutim, emocionalna nedostupnost partneru naštetit će zdravlju dugotrajne romantične veze.
Paradoksalni marketing
"U svijetu u kojem se očekuje da sve stvari trebaju biti dostupne. . manje dostupnost "pojavila se kao nova prodajna točka:" sudjelovanjem u tako ograničenom protu-marketinškom triku marka je osvojila pohvale ". Rezultat može biti "ono što Japanci zovu tajna marka ... nema redovnih prodajnih mjesta, nema kataloga, nema web prisutnosti, osim nekoliko tajnih spominjanja ... ljudima se sviđa jer je gotovo nemoguće pronaći ". Takav primjer marke je Cayce Pollard "The Gabriel Hounds".
Adorno i Horkheimer
Theodor Adorno i Max Horkheimer karakterizirani učinak kulturne industrije kao "obrnuta psihoanaliza". Njihova analiza započela je s dijalektikom koja je djelovala u Njemačkoj kad su nasljednici romantičarskog pokreta postali tragači za "Snagom kroz radost", da bi njihov pokret bio kooptiran kombinacijom masovnih medija i nacionalsocijalizam . Suvremeni primjer započinje procvatom "kondicije i trčanja" u Sjedinjenim Državama 1970-ih. "Trkačka pomama" na Bostonskom maratonu i u Kaliforniji, dijalektički, bila je teza da ne treba biti "Rocky" u znojnoj teretani da bi bio fizički spreman, a da je prihvaćanje tijela ključno za učinkovit aerobni trening. Kulturna industrija odgovorila je na tezu velikim reklamnim kampanjama Calvina Kleina i drugih, koristeći slike na kojima su prikazani izuzetno tonirani modeli. Ljudi su se uspoređivali s ovim modelima, što je stvaralo osjećaj konkurencije, a mnogi srednjoškolci izbjegavaju trčati zbog nastalog tjelesnog srama.
industrija kulture masovno proizvodi standardizirani materijal. To ne bi bilo opasno da je materijal besmislen, ali često nudi i jača ideale i norme koji predstavljaju impliciranu kritiku onih koji se ne uspiju podudarati. Empirijske studije pokazuju da proizvodi masovne kulture mogu smanjiti samopouzdanje i samopoštovanje te izazvati poniženje muškaraca i žena čije posebne karakteristike izlaze iz okvira normaliziranog izgleda, ponašanja, religije, etničke pripadnosti itd. Slično tome, često oglašavanje nastoji stvoriti potrebu za kupnjom pokazujući razlike između stvarnih i idealnih situacija. Namjera je obično potaknuti nezadovoljstvo sadašnjom situacijom i potaknuti očekivanja zadovoljstva kupnjom proizvoda koji će stvarnu stvarnost pretvoriti u idealiziranu stvarnost. Stoga, ako vršnjačka grupa kupuje, svi oni koji si ne mogu priuštiti proizvode osjećat će dodatnu nesreću i frustraciju dok se na kraju ne pridruže grupi. Dakle, ponekad postupak zagovaranja jednog ishoda namjerava proizvesti suprotan ishod kao motivacija za kupnju.
Međutim, najčešće su uzrok i posljedice neželjeni. Marksistička logika primijenjena na kulturu ukazuje da je ona sama po sebi dijalektika u kojoj opadajuća marža i sve veći troškovi čine investitore tjeskobnim zbog "sigurnih stvari". Ponavljanje dobitnih formula i stereotipizacija stvaraju proizvode s najmanjim zajedničkim nazivnikom s najnižim troškovima. No, što je ulaz manje kreativan, to je vjerojatnije da će uloge biti postavljene na načine koji se podudaraju, umjesto da izazivaju, uobičajene predrasude koje mogu nenamjerno (ili sasvim namjerno) naštetiti uvažavanju onih u marginaliziranim skupinama.
U popularnoj kulturi
Stereotipni znak za šalu koji poziva korisnika da je ne pritiska
Klasični primjeri obrnute psihologije u popularnoj kulturi uključuju veliki, svijetlocrveni gumb sa znakom pokraj njega govoreći "Ne forsiraj", ili natpis "Skoči na vlastiti rizik".
Brojni su primjeri obrnute psihologije u fikciji, kinematografima i crtanim filmovima , uključujući Julius Caesar Williama Shakespearea, gdje Mark Antony koristi obrnutu psihologiju kako bi natjerali građane da izazovu nerede. Mark Antony pretvara se da se priklonio Brutu komplimentirajući njegova djela koja su dovela do Cezarovog ubojstva, istodobno potičući bijes gomile.
U jednom od Joela Chandlera Harrisa ' s Čika Remus priče, Br'er Rabbit pobjegao je od Br'er Fox više puta moleći "Molim te, Br'er Fox, nemoj me bacati taj briar ". "Lisica je to učinila, što je zecu omogućilo bijeg: Zec je koristio 'obrnutu psihologiju' da bi nadmudrio Lisicu."
U Edgar Allan Poe 'The Cask of Amontillado , Montresor koristi obrnutu psihologiju da nagovori Fortunata da uđe u njegove trezore. Kaže da je Fortunato preumoran i da bi se trebao malo odmoriti te da bi trebao naći nekoga drugog tko bi mu pomogao s problemom kušanja vina. Montresor je znao da se Fortunato neće složiti i inzistirao je na ulasku u trezor, vodeći ga u smrt neoštećenjem .
Švedski izmišljeni lik Alfie Atkins koristi obrnutu psihologiju u dječjoj knjizi Ti ' ti si lukav, Alfie Atkins! iz 1977. Pretjeruje u vlastitom djetinjstvu kako bi uvjerio svoje starije rođake da sjednu za odrasli stol.
U filmu Tko je uramio zeca Rogera iz 1988, Eddie Valiant, kako bi spasio Rogera od pogubljenja od strane suca Dooma, prevari ga da popije liker (što Roger je alergičan na) korištenjem obrnute psihologije.
U 1992. Disneyevom filmu Aladdin , naslovni lik, oslobađajući Duha iz lampe, koristi obrnutu psihologiju da prevari Duha da ga oslobodi iz Špilje Čudesa, bez korištenja jedne od njegove 3 želje da to učine.
Wikipedia
Susan Fowler, autorica piše "Pazite da takvi strategije [obrnute psihologije] mogu se vratiti. Djeca mogu osjetiti manipulaciju na kilometar daleko. " Umjesto toga, preporučuje vođenje primjera.
Profesor psihologije John Gottman savjetuje da se obrnuta psihologija ne koristi kod tinejdžera, uz pretpostavku da će se pobuniti, navodeći da su "takve strategije zbunjujuće, manipulativne, nepošteni i rijetko rade ".
Obrnuta psihologija često se koristi kod djece zbog njihove velike tendencije da odgovore s reaktancijom , željom za povratom ugrožene slobode akcijski. Neki roditelji smatraju da je najbolja strategija ponekad "obrnuta psihologija": reći djeci da ostanu u kući kad zaista želite da izađu vani i igraju se. Međutim, postavljana su pitanja o takvom pristupu kada je on više nego samo instrumentalan, u smislu da "obrnuta psihologija podrazumijeva pametnu manipulaciju djetetom koje se loše ponaša" i ništa više.
U psihoterapiji
Usko povezana s reverznom psihologijom u psihoterapiji je tehnika "Paradoksalne intervencije .... Ova tehnika također se naziva" propisivanje simptoma "i" protusugestija ". Terapeut terapira svoju poruku tako da otpor tome promiče promjene.
Takve intervencije "mogu imati sličan utjecaj kao humor u pomaganju klijentima da svoje probleme postave u novom svjetlu .... idući uz, a ne protiv otpora klijenta, terapeut čini ponašanje manje atraktivnim ". To se naziva reframing. To znači pretvarati se da se slažete s mislima i uvjerenjima klijenata; da ih naglas potvrde kako bi i sami klijenti shvatili svoju pogrešivost.
U izlascima
Neki ljudi više cijene stvari ili ljude više ako su im te stvari ili ljudi nedostupni ili se pretvaraju da su nedostupni: žele ono što ne mogu imati. Međutim, emocionalna nedostupnost partneru naštetit će zdravlju dugotrajne romantične veze.
Paradoksalni marketing
"U svijetu u kojem se očekuje da sve stvari trebaju biti dostupne. . manje dostupnost "pojavila se kao nova prodajna točka:" sudjelovanjem u tako ograničenom protu-marketinškom triku marka je osvojila pohvale ". Rezultat može biti "ono što Japanci zovu tajna marka ... nema redovnih prodajnih mjesta, nema kataloga, nema web prisutnosti, osim nekoliko tajnih spominjanja ... ljudima se sviđa jer je gotovo nemoguće pronaći ". Takav primjer marke je Cayce Pollard "The Gabriel Hounds".
Adorno i Horkheimer
Theodor Adorno i Max Horkheimer karakterizirani učinak kulturne industrije kao "obrnuta psihoanaliza". Njihova analiza započela je s dijalektikom koja je djelovala u Njemačkoj kad su nasljednici romantičarskog pokreta postali tragači za "Snagom kroz radost", da bi njihov pokret bio kooptiran kombinacijom masovnih medija i nacionalsocijalizam . Suvremeni primjer započinje procvatom "kondicije i trčanja" u Sjedinjenim Državama 1970-ih. "Trkačka pomama" na Bostonskom maratonu i u Kaliforniji, dijalektički, bila je teza da ne treba biti "Rocky" u znojnoj teretani da bi bio fizički spreman, a da je prihvaćanje tijela ključno za učinkovit aerobni trening. Kulturna industrija odgovorila je na tezu velikim reklamnim kampanjama Calvina Kleina i drugih, koristeći slike na kojima su prikazani izuzetno tonirani modeli. Ljudi su se uspoređivali s ovim modelima, što je stvaralo osjećaj konkurencije, a mnogi srednjoškolci izbjegavaju trčati zbog nastalog tjelesnog srama.
industrija kulture masovno proizvodi standardizirani materijal. To ne bi bilo opasno da je materijal besmislen, ali često nudi i jača ideale i norme koji predstavljaju impliciranu kritiku onih koji se ne uspiju podudarati. Empirijske studije pokazuju da proizvodi masovne kulture mogu smanjiti samopouzdanje i samopoštovanje te izazvati poniženje muškaraca i žena čije posebne karakteristike izlaze iz okvira normaliziranog izgleda, ponašanja, religije, etničke pripadnosti itd. Slično tome, često oglašavanje nastoji stvoriti potrebu za kupnjom pokazujući razlike između stvarnih i idealnih situacija. Namjera je obično potaknuti nezadovoljstvo sadašnjom situacijom i potaknuti očekivanja zadovoljstva kupnjom proizvoda koji će stvarnu stvarnost pretvoriti u idealiziranu stvarnost. Stoga, ako vršnjačka grupa kupuje, svi oni koji si ne mogu priuštiti proizvode osjećat će dodatnu nesreću i frustraciju dok se na kraju ne pridruže grupi. Dakle, ponekad postupak zagovaranja jednog ishoda namjerava proizvesti suprotan ishod kao motivacija za kupnju.
Međutim, najčešće su uzrok i posljedice neželjeni. Marksistička logika primijenjena na kulturu ukazuje da je ona sama po sebi dijalektika u kojoj opadajuća marža i sve veći troškovi čine investitore tjeskobnim zbog "sigurnih stvari". Ponavljanje dobitnih formula i stereotipizacija stvaraju proizvode s najmanjim zajedničkim nazivnikom s najnižim troškovima. No, što je ulaz manje kreativan, to je vjerojatnije da će uloge biti postavljene na načine koji se podudaraju, umjesto da izazivaju, uobičajene predrasude koje mogu nenamjerno (ili sasvim namjerno) naštetiti uvažavanju onih u marginaliziranim skupinama.
U popularnoj kulturi
Stereotipni znak za šalu koji poziva korisnika da je ne pritiska
Klasični primjeri obrnute psihologije u popularnoj kulturi uključuju veliki, svijetlocrveni gumb sa znakom pokraj njega govoreći "Ne forsiraj", ili natpis "Skoči na vlastiti rizik".
Brojni su primjeri obrnute psihologije u fikciji, kinematografima i crtanim filmovima , uključujući Julius Caesar Williama Shakespearea, gdje Mark Antony koristi obrnutu psihologiju kako bi natjerali građane da izazovu nerede. Mark Antony pretvara se da se priklonio Brutu komplimentirajući njegova djela koja su dovela do Cezarovog ubojstva, istodobno potičući bijes gomile.
U jednom od Joela Chandlera Harrisa ' s Čika Remus priče, Br'er Rabbit pobjegao je od Br'er Fox više puta moleći "Molim te, Br'er Fox, nemoj me bacati taj briar ". "Lisica je to učinila, što je zecu omogućilo bijeg: Zec je koristio 'obrnutu psihologiju' da bi nadmudrio Lisicu."
U Edgar Allan Poe 'The Cask of Amontillado , Montresor koristi obrnutu psihologiju da nagovori Fortunata da uđe u njegove trezore. Kaže da je Fortunato preumoran i da bi se trebao malo odmoriti te da bi trebao naći nekoga drugog tko bi mu pomogao s problemom kušanja vina. Montresor je znao da se Fortunato neće složiti i inzistirao je na ulasku u trezor, vodeći ga u smrt neoštećenjem .
Švedski izmišljeni lik Alfie Atkins koristi obrnutu psihologiju u dječjoj knjizi Ti ' ti si lukav, Alfie Atkins! iz 1977. Pretjeruje u vlastitom djetinjstvu kako bi uvjerio svoje starije rođake da sjednu za odrasli stol.
U filmu Tko je uramio zeca Rogera iz 1988, Eddie Valiant, kako bi spasio Rogera od pogubljenja od strane suca Dooma, prevari ga da popije liker (što Roger je alergičan na) korištenjem obrnute psihologije.
U 1992. Disneyevom filmu Aladdin , naslovni lik, oslobađajući Duha iz lampe, koristi obrnutu psihologiju da prevari Duha da ga oslobodi iz Špilje Čudesa, bez korištenja jedne od njegove 3 želje da to učine.
Wikipedia
Kakva su vaša iskustva s ovom tehnikom... na što obično 'padate', i na što 'padaju' drugi pod vašim utjecajem?
Oznake: pop psihologija
Spolne razlike u taktikama manipulacije - istraživanje parova blizanaca
utorak, 09.11.2021.
Izvorni znanstveni članak
Spolne razlike u taktikama manipulacije - istraživanje parova blizanaca
Ana Butković ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Denis Drako; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak
Dosadašnja istraživanja taktika manipulacije koja su se bavila spolnim razlikama uglavnom su pokazala da ih žene češće koriste nego muškarci. U ovom istraživanju željeli smo provjeriti koriste li muškarci i žene u različitoj mjeri određene taktike manipulacije kad žele manipulirati osobe istog nasuprot različitog spola. Podaci su prikupljeni na 678 pojedinaca odnosno 339 parova blizanaca koji su ispunili mjerni instrument za ispitivanje taktika manipulacije. Od toga je 170 njih izvještavalo o korištenju taktika manipulacije prema osobi istog muškog spola, 280 prema osobi istog ženskog spola, a 228 prema osobi suprotnog spola. Za svakog sudionika izračunata su četiri rezultata: za indirektne taktike za prisiljavanje, direktne taktike, indirektne taktike za podilaženje, te ukupni rezultat. Provedena je analiza varijanci s četiri kontrasta: usporedba muškaraca nasuprot žena bez obzira na spol ciljne publike, muškaraca prema muškarcima nasuprot muškaraca prema ženama, žena prema ženama nasuprot žena prema muškarcima, te prema istom nasuprot suprotnog spola. Rezultati su pokazali da žene općenito više koriste taktike manipulacije nego muškarci te da se direktne taktike više koriste prema suprotnom spolu. Jedino za indirektne taktike za podilaženje nisu pronađene spolne razlike. Rezultati istraživanja upućuju da se obrazac korištenja taktika manipulacije razlikuje ovisno i o spolu osobe koja manipulira i o spolu osobe koja se manipulira.
Ključne riječi
taktike manipulacije; spolne razlike
Hrčak ID: 82953
URI
https://hrcak.srce.hr/82953
(na ovoj stranici možete skinuti i cijeli tekst u PDF formatu)
Oznake: pop psihologija
Zakaži seansu
ponedjeljak, 08.11.2021.
Nepotizam (iz latinskog. nom. nepos, gen. nepotis unučad, potomak, te nećak) je termin kojim se označava popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite obitelji ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterij stručne ili osobne sposobnosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu.
Može biti i izmišljena pozicija ili radno mjesto za osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije. Kriterij zapošljavanja na takvo se mjesto mogu biti primjerice rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačka pripadnost.
Wikipedia
Može biti i izmišljena pozicija ili radno mjesto za osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije. Kriterij zapošljavanja na takvo se mjesto mogu biti primjerice rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačka pripadnost.
Wikipedia
Marival je komentarom na prethodni post već najavila novu temu, pa ona i nije novost, tako da, evo - nepotizam.
Ponovno iz glave i pera dr.Googlea, ovaj puta u suradnji s komšijama.
Ja samo prepisujem.
Okovi nepotizma i šta jeste a šta nije nepotizam
Nepotizam je termin kojim se označava popunjavanje radnih mesta članovima vlastite porodice ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterijum kvalifikovanosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu. Međutim, danas zluradi jezici mnogo toga podvode pod nepotizam.
Sigurno ste puno puta čuli da ako je u firmi zaposlen rođak ili rođaka nadređenih u pitanju je provereno nepotizam. Verovatno se niste zapitali da li je ta osoba možda ipak završila škole i edukacije potrebne za tu poziciju bez obzira na pomenuto srodstvo. Takav slučaj ne bi se mogao nazvati nepotizmom. Nepotizam jeste ako je nekvalifikovana osoba postavljena na određenu poziciju.
Osim toga, mnogi poslovne preporuke smatraju nepotizmom. Ne, preporuka nije nepotizam osim u slučaju da sadrži lažne elemente. Zašto ne bismo preporučili kandidata koga smatramo adekvatnim i sposobnim za određenu pozicuju?
Pored toga, korišćenje poznanstava za rešavanje nepravdi takođe se ne može podvesti pod nepotizam. Ako određeni zaposleni recimo ne dobija platu mesecima, a pojedini dobijaju, ili radi više nego ostali bez nadoknade ili slično, obraćanje nadležnima (sa kojima su u ličnom poznantsvu) ili odluka nadležnog da pomogne tim zaposlenima definitivno nije nepotizam.
Nepotizam je samo ona radnja koja dovodi do narušavanja prava i jednakosti kako bismo sebi ili drugima obezbedili određene neopravdane privilegije. Ako poslujemo pravedno i pošteno, a ne na uštrb druge osobe možemo biti sigurni da se nismo dotakli nepotizma.
Dakle, ako ste skloni da koristite reč nepotizam koristite je u pravim trenucima.
Kako to postići?
1. Raspitajte se o kvalifikacijama osobe za koju smatrate da je zaposlena preko veze.
2. Porazgovarajte sa tom osobom. Možda ona poštuje ista pravila i prava na radnom mestu kao i vi.
3. Ne podležite stereotipima. To što određena osoba ima neka poznanstva ne znači da je nadmena i da će nipodaštavati ostale.
4. Razmislite, da li biste vi zaposlili ili preporučili svog poznanika za određeno radno mesto ako smatrate da poseduje sve potrebne kvalifikacije?
Teže će vam biti ako ste u ulozi onoga koji ima određeno poznanstvo.
Šta u tom slučaju?
1. Budite spremi da će biti reči o nepotizmu.
2. Znajte da ćete barem na početku biti posmatrani kao manje kompetentni od ostalih. Zato budite što posvećeniji poslu od samog starta.
3. Ne upadajte u vatru. Ne branite se. Budite dostojanstveni.
4. Spremite odgovor. Možda vas budu pitali za zvanje ili dodatne edukacije.
5. Nemojte biti arogantni. Gledajte da postignete jednakost sa ostalima.
6. Poštujte pravila koja poštuju i drugi zaposleni.
U kojoj god poziciji da se nalazite, ne koristite nepotizam kao izgovor. Mnogi se ne prijavljuju za oglase za posao jer su uvereni da je već odlučeno ko će ga dobiti, dakle zbog nepotizma. Ako tako gledate nikad se nećete prijaviti ni na jedan oglas i šta ste time postigli? Sedećete kod kuće nezaposleni. Ako se sa druge strane prijavite za neki posao i ne dobijete ga nemojte okriviti nepotizam. Moguće je da je to u pitanju, ali isto tako postoji verovatnoća da je neki drugi kandidat bio adekvatniji od vas za tu poziciju.
Nepotizam je svuda oko nas i uvek će biti ali ono što je važno je da ga ne koristimo kao izgovor za bilo šta i da taj termin pravilno upotrebljavamo u komunikaciji. Ukratko, bez izgovora i neopravdanih osuda.
Nepotizam je termin kojim se označava popunjavanje radnih mesta članovima vlastite porodice ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima. Kriterijum kvalifikovanosti za određenu funkciju pri tome ne igra odlučujuću ulogu. Međutim, danas zluradi jezici mnogo toga podvode pod nepotizam.
Sigurno ste puno puta čuli da ako je u firmi zaposlen rođak ili rođaka nadređenih u pitanju je provereno nepotizam. Verovatno se niste zapitali da li je ta osoba možda ipak završila škole i edukacije potrebne za tu poziciju bez obzira na pomenuto srodstvo. Takav slučaj ne bi se mogao nazvati nepotizmom. Nepotizam jeste ako je nekvalifikovana osoba postavljena na određenu poziciju.
Osim toga, mnogi poslovne preporuke smatraju nepotizmom. Ne, preporuka nije nepotizam osim u slučaju da sadrži lažne elemente. Zašto ne bismo preporučili kandidata koga smatramo adekvatnim i sposobnim za određenu pozicuju?
Pored toga, korišćenje poznanstava za rešavanje nepravdi takođe se ne može podvesti pod nepotizam. Ako određeni zaposleni recimo ne dobija platu mesecima, a pojedini dobijaju, ili radi više nego ostali bez nadoknade ili slično, obraćanje nadležnima (sa kojima su u ličnom poznantsvu) ili odluka nadležnog da pomogne tim zaposlenima definitivno nije nepotizam.
Nepotizam je samo ona radnja koja dovodi do narušavanja prava i jednakosti kako bismo sebi ili drugima obezbedili određene neopravdane privilegije. Ako poslujemo pravedno i pošteno, a ne na uštrb druge osobe možemo biti sigurni da se nismo dotakli nepotizma.
Dakle, ako ste skloni da koristite reč nepotizam koristite je u pravim trenucima.
Kako to postići?
1. Raspitajte se o kvalifikacijama osobe za koju smatrate da je zaposlena preko veze.
2. Porazgovarajte sa tom osobom. Možda ona poštuje ista pravila i prava na radnom mestu kao i vi.
3. Ne podležite stereotipima. To što određena osoba ima neka poznanstva ne znači da je nadmena i da će nipodaštavati ostale.
4. Razmislite, da li biste vi zaposlili ili preporučili svog poznanika za određeno radno mesto ako smatrate da poseduje sve potrebne kvalifikacije?
Teže će vam biti ako ste u ulozi onoga koji ima određeno poznanstvo.
Šta u tom slučaju?
1. Budite spremi da će biti reči o nepotizmu.
2. Znajte da ćete barem na početku biti posmatrani kao manje kompetentni od ostalih. Zato budite što posvećeniji poslu od samog starta.
3. Ne upadajte u vatru. Ne branite se. Budite dostojanstveni.
4. Spremite odgovor. Možda vas budu pitali za zvanje ili dodatne edukacije.
5. Nemojte biti arogantni. Gledajte da postignete jednakost sa ostalima.
6. Poštujte pravila koja poštuju i drugi zaposleni.
U kojoj god poziciji da se nalazite, ne koristite nepotizam kao izgovor. Mnogi se ne prijavljuju za oglase za posao jer su uvereni da je već odlučeno ko će ga dobiti, dakle zbog nepotizma. Ako tako gledate nikad se nećete prijaviti ni na jedan oglas i šta ste time postigli? Sedećete kod kuće nezaposleni. Ako se sa druge strane prijavite za neki posao i ne dobijete ga nemojte okriviti nepotizam. Moguće je da je to u pitanju, ali isto tako postoji verovatnoća da je neki drugi kandidat bio adekvatniji od vas za tu poziciju.
Nepotizam je svuda oko nas i uvek će biti ali ono što je važno je da ga ne koristimo kao izgovor za bilo šta i da taj termin pravilno upotrebljavamo u komunikaciji. Ukratko, bez izgovora i neopravdanih osuda.
http://www.psiholjub.com/nauka/okovi-nepotizma-i-sta-jeste-a-sta-nije-nepotizam/
Imate li vi što reći na ovu temu? Znate li za nekoga tko je dobio posao preko veze, a sasvim ste sigurni kako ta osoba nije dovoljno stručna za to mjesto? Je li se nekada dogodilo da ste sami izvisili jer je netko od rođaka popunio mjesto za koje ste aplicirali? I tako... ili jednostavno možete samo iznijeti svoj stav o takvim pojavama.
A i ne morate, jasno... možete, recimo, samo napisati koji vam je najdraži glazbeni spot. Meni je, evo, jednostavno savršen ovaj kojeg sam postavila u post, i pustim ga kad god se malo iznerviram (poslije mi se uvijek na licu razvuče osmijeh)... što je u posljednje vrijeme dosta često :)
Oznake: pop psihologija
Mislim da smo sazreli za drugi post s temom iz psihologije. Dobro, možda nisu svi dovoljno sazreli psihički, ali fizički, da ne kažem - spolno, uglavnom svi jesmo. Laik, kakva već jesam, kako ne bih napravila nekakvu štetu, ja ću se i ovaj put suzdržati od iznošenja svojih analiza o temi, a i bi bilo suvišno da se miješam pored dr. Googlea, koji je stvarno stručnjak po ovom pitanju.
Tema je mobbing.
Za početak:
Evo što je mobbing
Mobbing se manifestira kao:
- Neprijateljska i neetična komunikacija
- Komuniciranje povišenim tonom i vikom
- Ogovaranje
- Ismijavanje
- Širenje tračeva
- Klevetanje i vrijeđanje
- Žrtva je uvijek prekidana kad govori
- Odbijanje verbalnih i neverbalnih kontakata sa žrtvom
- Ignoriranje
- Uskraćivanje prava na vlastito mišljenje
- Skrivanje važnih informacija
- Davanje ponižavajućih poslova i poslova koji su štetni za zdravlje zaposlenika
- Neosnovana pojačana kontrola izvršavanja radnih zadataka
- Izoliranje žrtve
- Žrtva se premješta u druge prostore, kancelarije, druga mjesta rada
- Okolina se ponaša kao da žrtva ne postoji
- Žrtvu se ne poziva na sastanke, dogovore
- Sa žrtvom se ne druže, ne odlaze na zajedničke doručke, kave, izlaske
- Nepoželjno je biti viđen sa žrtvom
- Napadi na ugled žrtve
- Izmišljanje priča o privatnom životu žrtve
- Prisiljavanje žrtve da obavlja poslove daleko ispod svojih znanja, sposobnosti, školske i stručne spreme
- Žrtvi se daju besmisleni radni zadaci i poslovi
- Tjeranje žrtve da pogriješi, pa joj se daju preteški radni zadaci
- Zatrpavanje poslovima i određivanje kratkih rokova izvršenja
- Lansiranje priča o mentalnoj bolesti žrtve
- Loše ocjene rada
- Žrtva ne dobiva radne zadatke
- Žrtvi se oduzimaju sredstva za rad
- Optuživanje za propuste koji se nisu dogodili ili koji su “namješteni”
- Uskraćivanje individualnih prava iz radnog odnosa i drugo.
- Neprijateljska i neetična komunikacija
- Komuniciranje povišenim tonom i vikom
- Ogovaranje
- Ismijavanje
- Širenje tračeva
- Klevetanje i vrijeđanje
- Žrtva je uvijek prekidana kad govori
- Odbijanje verbalnih i neverbalnih kontakata sa žrtvom
- Ignoriranje
- Uskraćivanje prava na vlastito mišljenje
- Skrivanje važnih informacija
- Davanje ponižavajućih poslova i poslova koji su štetni za zdravlje zaposlenika
- Neosnovana pojačana kontrola izvršavanja radnih zadataka
- Izoliranje žrtve
- Žrtva se premješta u druge prostore, kancelarije, druga mjesta rada
- Okolina se ponaša kao da žrtva ne postoji
- Žrtvu se ne poziva na sastanke, dogovore
- Sa žrtvom se ne druže, ne odlaze na zajedničke doručke, kave, izlaske
- Nepoželjno je biti viđen sa žrtvom
- Napadi na ugled žrtve
- Izmišljanje priča o privatnom životu žrtve
- Prisiljavanje žrtve da obavlja poslove daleko ispod svojih znanja, sposobnosti, školske i stručne spreme
- Žrtvi se daju besmisleni radni zadaci i poslovi
- Tjeranje žrtve da pogriješi, pa joj se daju preteški radni zadaci
- Zatrpavanje poslovima i određivanje kratkih rokova izvršenja
- Lansiranje priča o mentalnoj bolesti žrtve
- Loše ocjene rada
- Žrtva ne dobiva radne zadatke
- Žrtvi se oduzimaju sredstva za rad
- Optuživanje za propuste koji se nisu dogodili ili koji su “namješteni”
- Uskraćivanje individualnih prava iz radnog odnosa i drugo.
i:
Kako se zaštititi?
Prema Zakonu o radu, poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika ili osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ističe Jadranka Apostolovski.
Prema Zakonu o zaštiti na radu, poslodavac je obvezan provoditi prevenciju stresa na radu kako bi sveo na najmanju mjeru potrebu radnika da svladava poteškoće zbog dugotrajnije izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno stanje.
Radnik koji je uznemiravan na poslu, poslodavcu može podnijeti pritužbu radi zaštite dostojanstva. Poslodavac je dužan ispitati pritužbu i poduzeti sve potrebne mjere primjerene konkretnom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja ako utvrdi da ono postoji.
Ako poslodavac ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik ima pravo zatražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a to znači podnijeti tužbu i u tužbenom zahtjevu tražiti da se prestane s uznemiravanjem, maltretiranjem, šikaniranjem, ponižavanjem i psihičkim zlostavljanjem. Radi se o radnom sporu.
Kad se dogodi mobbing, preporučljivo je da radnik to kaže pretpostavljenom u kojega ima povjerenje, te da vodi svoje zabilješke tražeći i od svjedoka da se potpišu.
Dakle...
Možete li zamisliti koliko je iscrpljujuće dolaziti svaki dan na posao, a nemati što raditi? Ne mogu uopće opisati kako je to kad ti uzmu posao, ono što si radio daju drugima, dolaziš na posao, a stol ti je prazan jer valjda čekaju da sam otiđeš – opisuje jedna Splićanka svoju trenutnu situaciju na poslu. Ni sama ne zna što će, a ne zna ni koliko će tako izdržati samovolju svojega šefa.
Ona je jedna od žrtava mobbinga, a njezina situacija poznata je pod nazivom sindrom praznoga stola. Druga situacija zlostavljanja na radnom mjestu je sindrom punog stola kad se radnika zatrpava poslom i prigovora jer još nije sve obavio, kad mu se i ono što je dobro odrađeno vraća na doradu. I tako unedogled.
Mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu definira se kao napad na ugled, čast i dostojanstvo jednog ili grupe radnika, a krajnja je namjera eliminacija iz radne sredine.
Demotivacija i stres
- Žrtve najčešće zlostavljanje trpe godinama prije nego što odluče progovoriti i reagirati, a kada i istupe, najčešće su same.Većina trpi ponižavanje i ispunjava gotovo nevjerojatne radne zadatke samo da zadrži radno mjesto. Osobe koje su nam se požalile zamjećuju u puno većoj mjeri posljedice mobbinga na svoj privatni život u odnosu na poslovni.
Iako na poslovnom planu u velikoj mjeri ukazuju na gubitak motivacije, pojačan stres i osjećaj smanjene radne aktivnosti, puno je manji omjer onih koji zbog opisanih poteškoća izostaju s posla već ostaju ispuniti svoje radne obveze – kazuje nam Jadranka Apostolovski, predsjednica Udruge mobbing koja je u sklopu EU projekta "Pravo na rad bez mobbinga" objavila Priručnik o diskriminaciji i mobbingu na radnom mjestu, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Autor i urednik je izv. prof. dr. sc. Mario Vinković, a koautorice doc. dr. sc. Snježana Vasiljević i mr. sc. Iris Gović Penić.
Da je mobbing u mnogim radnim sredinama poprilično prisutan, složit će se mnogi. Razumljivo, oni koji su zlostavljani nerado govore o tome, posebice javno. Teško se odlučuju i na pravnu zaštitu, radije trpe jer strahuju za radno mjesto i kakvu-takvu plaću. Kako kazuje Jadranka Apostolovski, od ukupnog broja radnika koji im se obrate zbog mobbinga, manje od 1 posto zaštitu (naknadu nematerijalne štete) potraže na sudu.
Teško do svjedoka
- Razlog vrlo malog broja radnika koji traže zaštitu na sudu jest nepovjerenje u sudstvo, loše materijalne prilike radnika, bojazan za posao, dugotrajni sudski procesi, strah od posljedica i drugo. Sudski postupci su nepotrebno dugotrajni, a traju po nekoliko godina. Pravda koja dođe nakon pet-šest godina i nije pravda. Sudske postupke koji su dostupni Udruzi i u kojima je Udruga mobbing sudjelovala od samog početka, radnici dobivaju u 70 posto slučajeva – veli naša sugovornica.
I Jelka Kljaković-Gašpić, pravna savjetnica u Regionalnom uredu Nezavisnih hrvatskih sindikata, kazuje nam kako tužbe nisu učestale, a ima i onih radnika koji su napisali tužbe pa odustali od podnošenja. To nisu ugodne situacije, veli, pa se nastoji problem riješiti bez sporova. Dodatno, teško je dokazivo jer i oni koji su vidjeli mobbing nad svojim kolegama ne žele svjedočiti.
Rijetki su svjedoci poput onih u Rijeci prije nekoliko godina kad je jedna radnica dobila pravomoćnu sudsku presudu, a tvrtka joj je morala isplatiti 30 tisuća kuna zbog zlostavljanja na poslu. Šef ju je nazvao pogrdnim imenima u prisustvu dvojice svjedoka, a tijekom duljeg vremenskog razdoblja uznemiravao ju je uvredljivim, neprijateljskim i ponižavajućim ponašanjem, pretrpavao je poslom i diskriminirao na razne načine, govoreći kako će je poslati na ulicu.
Žene češća meta
- Osobe koje vrše mobbing, tzv. mobberi imaju specifični psihološki profil, oni su psihopati. Željni su moći i uvažavanja, a tom željom prikrivaju svoj neuspjeh u životu, najčešće nezadovoljstvo u braku. Najčešće se usmjere na pasivne, radišne osobe.
Oni nemaju empatiju, emocionalno su hladni. Prema vani su jako ljubazni, srdačni, ali osobu na koju imaju pik sustavno omalovažavaju, ponižavaju – kazuje nam mr. sc. Jelena Grubić, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica biologijske psihijatrije i predstojnica Kliničkog zavoda poliklinike za psihijatriju u splitskom KBC-u.
Zadnjih deset godina, kazuje dr. Grubić, učestalije dolaze ljudi koji se žale na mobbing koji se odvija i vertikalno i horizontalno. A da bi se moglo reći da je riječ o mobbingu, zlostavljanje se događa najmanje jednom tjedno kroz najmanje šest mjeseci. Više su izložene žene niže i srednje kvalifikacijske spreme dok se kod onih visokoobrazovanih i izrazito ambicioznih nerijetko pojavi nadređeni kojem je ta osoba konkurencija pa je mobbingira.
Bijeg na bolovanje
Zlostavljane osobe na radnom mjestu najčešće koriste bolovanje do šest tjedana, pa uza sve što podnose imaju i manje prihode, a dodatno se razara i obitelj.
Liječničku pomoć, kako kaže dr. Jelena Grubić, potraže kad su im svi obrambeni mehanizmi iscrpljeni.
- Najvažnije je raditi na svom duševnom zdravlju, znati što smo i tko smo, pa kad prepoznamo te zlostavljače lakše je oduprijeti im se - ističe dr. Jelena Grubić.
Ona je jedna od žrtava mobbinga, a njezina situacija poznata je pod nazivom sindrom praznoga stola. Druga situacija zlostavljanja na radnom mjestu je sindrom punog stola kad se radnika zatrpava poslom i prigovora jer još nije sve obavio, kad mu se i ono što je dobro odrađeno vraća na doradu. I tako unedogled.
Mobbing, zlostavljanje na radnom mjestu definira se kao napad na ugled, čast i dostojanstvo jednog ili grupe radnika, a krajnja je namjera eliminacija iz radne sredine.
Demotivacija i stres
- Žrtve najčešće zlostavljanje trpe godinama prije nego što odluče progovoriti i reagirati, a kada i istupe, najčešće su same.Većina trpi ponižavanje i ispunjava gotovo nevjerojatne radne zadatke samo da zadrži radno mjesto. Osobe koje su nam se požalile zamjećuju u puno većoj mjeri posljedice mobbinga na svoj privatni život u odnosu na poslovni.
Iako na poslovnom planu u velikoj mjeri ukazuju na gubitak motivacije, pojačan stres i osjećaj smanjene radne aktivnosti, puno je manji omjer onih koji zbog opisanih poteškoća izostaju s posla već ostaju ispuniti svoje radne obveze – kazuje nam Jadranka Apostolovski, predsjednica Udruge mobbing koja je u sklopu EU projekta "Pravo na rad bez mobbinga" objavila Priručnik o diskriminaciji i mobbingu na radnom mjestu, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Autor i urednik je izv. prof. dr. sc. Mario Vinković, a koautorice doc. dr. sc. Snježana Vasiljević i mr. sc. Iris Gović Penić.
Da je mobbing u mnogim radnim sredinama poprilično prisutan, složit će se mnogi. Razumljivo, oni koji su zlostavljani nerado govore o tome, posebice javno. Teško se odlučuju i na pravnu zaštitu, radije trpe jer strahuju za radno mjesto i kakvu-takvu plaću. Kako kazuje Jadranka Apostolovski, od ukupnog broja radnika koji im se obrate zbog mobbinga, manje od 1 posto zaštitu (naknadu nematerijalne štete) potraže na sudu.
Teško do svjedoka
- Razlog vrlo malog broja radnika koji traže zaštitu na sudu jest nepovjerenje u sudstvo, loše materijalne prilike radnika, bojazan za posao, dugotrajni sudski procesi, strah od posljedica i drugo. Sudski postupci su nepotrebno dugotrajni, a traju po nekoliko godina. Pravda koja dođe nakon pet-šest godina i nije pravda. Sudske postupke koji su dostupni Udruzi i u kojima je Udruga mobbing sudjelovala od samog početka, radnici dobivaju u 70 posto slučajeva – veli naša sugovornica.
I Jelka Kljaković-Gašpić, pravna savjetnica u Regionalnom uredu Nezavisnih hrvatskih sindikata, kazuje nam kako tužbe nisu učestale, a ima i onih radnika koji su napisali tužbe pa odustali od podnošenja. To nisu ugodne situacije, veli, pa se nastoji problem riješiti bez sporova. Dodatno, teško je dokazivo jer i oni koji su vidjeli mobbing nad svojim kolegama ne žele svjedočiti.
Rijetki su svjedoci poput onih u Rijeci prije nekoliko godina kad je jedna radnica dobila pravomoćnu sudsku presudu, a tvrtka joj je morala isplatiti 30 tisuća kuna zbog zlostavljanja na poslu. Šef ju je nazvao pogrdnim imenima u prisustvu dvojice svjedoka, a tijekom duljeg vremenskog razdoblja uznemiravao ju je uvredljivim, neprijateljskim i ponižavajućim ponašanjem, pretrpavao je poslom i diskriminirao na razne načine, govoreći kako će je poslati na ulicu.
Žene češća meta
- Osobe koje vrše mobbing, tzv. mobberi imaju specifični psihološki profil, oni su psihopati. Željni su moći i uvažavanja, a tom željom prikrivaju svoj neuspjeh u životu, najčešće nezadovoljstvo u braku. Najčešće se usmjere na pasivne, radišne osobe.
Oni nemaju empatiju, emocionalno su hladni. Prema vani su jako ljubazni, srdačni, ali osobu na koju imaju pik sustavno omalovažavaju, ponižavaju – kazuje nam mr. sc. Jelena Grubić, dr. med., specijalistica psihijatrije, subspecijalistica biologijske psihijatrije i predstojnica Kliničkog zavoda poliklinike za psihijatriju u splitskom KBC-u.
Zadnjih deset godina, kazuje dr. Grubić, učestalije dolaze ljudi koji se žale na mobbing koji se odvija i vertikalno i horizontalno. A da bi se moglo reći da je riječ o mobbingu, zlostavljanje se događa najmanje jednom tjedno kroz najmanje šest mjeseci. Više su izložene žene niže i srednje kvalifikacijske spreme dok se kod onih visokoobrazovanih i izrazito ambicioznih nerijetko pojavi nadređeni kojem je ta osoba konkurencija pa je mobbingira.
Bijeg na bolovanje
Zlostavljane osobe na radnom mjestu najčešće koriste bolovanje do šest tjedana, pa uza sve što podnose imaju i manje prihode, a dodatno se razara i obitelj.
Liječničku pomoć, kako kaže dr. Jelena Grubić, potraže kad su im svi obrambeni mehanizmi iscrpljeni.
- Najvažnije je raditi na svom duševnom zdravlju, znati što smo i tko smo, pa kad prepoznamo te zlostavljače lakše je oduprijeti im se - ističe dr. Jelena Grubić.
https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/naucite-prepoznati-jeste-li-zrtva-mobbinga-i-kako-se-obraniti-od-psihopata-na-poslu-321587
Ima li nečeg sličnog u vašoj sredini... i jeste li na nekakav način i sami bili upleteni/imali priliku utjecati na rješenje problema, ili ste, pak, bili samo neutralni promatrač...?
Oznake: pop psihologija
Prošao je mjesec filozofije (bilo je lijepo i neponovljivo)... što znači da od sada nećemo previše filozofirati, nego bi se mogli malo više držati nekih očitih 
stvari. Pa bi tako mjesec studeni mogli prozvati mjesecom psihologije (ma ne morate vi, ništa, jasno... nitko vas neće dirati... i ni na što tjerati, to samo ja po običaju malo sama sa sobom razgovaram) i pokušati iznijeti neka svoja osobna iskustva ili sumnje iz te domene.
Psihologija je (kao što znate, ili ne znate) društvena znanost koja se bavi moždanim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Psihologija nastoji sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja pojedinca, te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive. Među psihičke procese ubrajamo osjete, percepciju, pažnju, pamćenje, mišljenje, emocije i motivaciju.
Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. U doslovnom smislu, riječ psihologija znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Pojam se, kao takav, prvi put spominje tijekom šesnaestog stoljeća, u djelima Philipa Melanchthona i u naslovu izgubljenog rada Marka Marulića - Psichiologia de ratione animae humanae... Wikipedia
Izraz "psihologija" je sastavnica koja potječe iz grčkog psiha = duh, duša, život, um, dah i logos = govor, riječ, promišljanje, rasuđivanje. U doslovnom smislu, riječ psihologija znači promišljanje ili rasuđivanje o duhu ili duši. Pojam se, kao takav, prvi put spominje tijekom šesnaestog stoljeća, u djelima Philipa Melanchthona i u naslovu izgubljenog rada Marka Marulića - Psichiologia de ratione animae humanae... Wikipedia
Ja sam se odlučila okušati s opsesijom drugom osobom... Svi vi znate koliko sam ja opsjednuta Kupusom, pa mi je za otvaranje mjeseca psihologije najlogičnije činilo iskoristiti upravo njega - čičak neodoljivi (sutra ću postaviti nekakvu bockavu fotografiju). Naravno, kao potpuni laik u ovoj oblasti, ne usudim se javno iznositi svoja razmišljanja i sudove oko ovako osjetljivih tema, ali... ali zato Google psiholog nema takvih dvojbi, pa sam savjet potražila od njega. Krasan je, pun znanja i iskustva... tako da nisam bila ni previše izbirljiva kod odabira teksta kojeg ću pis... pardon - prepisati; bio je to jedan od prvih na kojeg sam naletjela. A u vezi opsjednutosti drugom osobom kaže:
Ovaj pojam se rijetko spominje, no emocionalna fiksacija zna predstavljati veliki problem. Riječ fiksacija dolazi od lat. riječi fixare što bi se moglo prevesti učvršćivanje, odnosno u ovom smislu misao koja nas neprestano i uporno preokupira.
Kako taj proces može ići iz dana u dan, može doći do opsesije te osjećaja da ne možete “izbaciti” više određene misli iz glave jer su neprestano prisutne.
Vjerojatno ste čuli pojmove poput fiks ideje, upravo to upućuje na nešto nerealno i neostvarivo, nešto što postoji samo u našoj glavi.
Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna.
Načini na koje osoba može biti nedostupna:
može biti emocionalno nedostupna što znači da jednostavno iz nekog razloga nema razvijene vještine izražavanja i primanja emocija (emocionalna inteligencija)
osoba je u vezi/braku
osoba je udaljena te nemate nikakve kontakte s njom
osoba jednostavno ne želi biti u vezi/odnosu s dotičnom osobom koja pokazuje interes
Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj.
Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Kako znati kada se uistinu radi o fiksaciji na drugu osobu?
Neki od znakova su:
iako je odnos završio vi i dalje svakodnevno mislite na drugu osobu (ovdje se ne govori o procesu žalovanja zbog prekida veze ili prestanka kontakta, već o procesu kada 2 godine ili više nakon prekida vi i dalje mislite o drugoj osobi)
nadate se pomirenju iako realno nema nikakve nade da ćete jednom ili opet biti sa tom osobom
svaki dan mislite o drugoj osobi, što radi, gdje je, s kim je, hoće li nazvati i sl.
ne možete pustiti tu osobu jer vjerujete da je on/a jedini/a za vas te da nećete preživjeti bez te osobe
imate jače tjelesne reakcije čim pomislite na tu osobu (poput lupanja srca, uzbuđenosti, kao jači nalet adrenalina)
u nezadovoljavajućoj (čak i štetnoj) ste vezi, ali ni dalje ne možete pustiti taj odnos niti parrnera/icu
imate potrebu stalno pričati o dotičnoj osobi
teško ostvarujete nove odnose
osjećate neku posebnu povezanost prema dotičnoj osobi te vjerujete da ju jednostavno nikada nećete moći zaboraviti/pustiti
Što stoji iza ljubavne fiksacije?
To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba bježi, odnosno umanjuje realitet. Negdje davno, još u djetinjstvu osoba je naučila da je stvarnost jednostavno prebolna i preteška iz nekog razloga. Ovime bježi u svoj svijet u kojemu je sve kako treba biti, odnosno kako osoba želi, roditelji savršeni, partner poseban, divan i jedinstven. Pritom nema stvarnog kontakta sa stvarnošću kao što nema ni stvarnog kontakta sa partnerom na kojemu je fokus.
Kada bi se osoba vratila u “sada i ovdje” uvidjela bi da svijet nije crno – bijel te da je to dječje razmišljanje. Djetetu su svi oni koji nisu dobri, stavljani u kategoriju da su loši. Znači iz dječje pozicije osoba je ili dobra ili loša, nema ništa između. Na isti način osoba koja je zapela u fiksaciji, zna idealizirati partnera koji je nedostupan dajući mu samo idealne, pozitivne osobine.
Upravo time se učvršćuje fiksacija jer se partnera još više idealizira te osoba vjeruje da takvog više nikada neće upoznati. U pravilu što je osoba udaljenija, to više dolazi do fantazije i maštanja. Sve ono realno, “Kako je sada?” prelazi u: “Kako će jednom biti?” Samime time dolazi do bijega iz sadašnjeg trenutka u budućnost, tamo i negdje.
“U procesu fiksacije JEDNA OSOBA postaje nam potpuni i jedini izvor ugode, ljubavi, sigurnosti i povezanosti.”
Ako ovo povežemo sa djetetom kojemu je mama jedini izvor svega navedenoga, lako možemo shvatiti što se događa. Kada se “fiksiramo” na neku osobu iako je odnos već završio, na neki način postajemo ovisni o toj osobi kao što smo kao dijete jednom bili ovisni o mami, njezinom prisustvu, ljubavi, nježnosti i sl.
No, kako se sve ovo odvija nesvjesno (dok to ne osvijestite i proradite), pritom najčešće zaboravimo da smo odrasli ljudi koji više nisu ovisna, bespomoćna djeca.
Kako prekinuti s ovim?
Najbitnije je osvijestiti cijeli ovaj proces te što se događa ispod površine slike. Samim time možemo doći do iluzije i početi ju “razbijati”. Iluzija je lažna stvarnost, no upravo osobe najteže puštaju iluziju iako im u ovom slučaju ona šteti te im koči daljnji razvoj.
Puštanjem iluzije dolazi do oslobađa raznih osjećaja, što zna biti bolno i teško shvatljivo. Kao da prolazite kroz maglu nesigurnosti, straha i boli, ali jednom kada se magla raširi i makne, dobivate potpuno novi pogled.
Također radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše.
I za kraj…
“Koliko god na početku divna bila iluzija, to nikada neće biti ništa više od same iluzije, a pritom stvarnost prolazi pokraj vas, kao u nekom paralelnom svijetu.”
https://atma.hr/emocionalna-ljubavna-fiksacija-na-osobu-kada-ne-mozemo-pustiti-osobu-s-kojom-je-odnos-neostvariv/
Kako taj proces može ići iz dana u dan, može doći do opsesije te osjećaja da ne možete “izbaciti” više određene misli iz glave jer su neprestano prisutne.
Vjerojatno ste čuli pojmove poput fiks ideje, upravo to upućuje na nešto nerealno i neostvarivo, nešto što postoji samo u našoj glavi.
Emocionalna (ljubavna) fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima se osoba služi, a povezano je i usmjereno prema osobi koja je na određeni način nedostupna.
Načini na koje osoba može biti nedostupna:
može biti emocionalno nedostupna što znači da jednostavno iz nekog razloga nema razvijene vještine izražavanja i primanja emocija (emocionalna inteligencija)
osoba je u vezi/braku
osoba je udaljena te nemate nikakve kontakte s njom
osoba jednostavno ne želi biti u vezi/odnosu s dotičnom osobom koja pokazuje interes
Ova fiksacija se često zna miješati sa osjećajem zaljubljenosti. Iz tog razloga osoba misli da je zaljubljena u nekog i da ga zbog toga ne može pustiti iz glave. Međutim, osjećaj zaljubljenosti traje od 2 tjedna do maksimalno 2 godine i to ako imate određeni kontakt sa osobom prema kojoj gajite navedeni osjećaj.
Sve dalje od toga nije osjećaj zaljubljenosti, pogotovo ako završite vezu ili više uopće nemate ništa s drugom osobom. Upravo su osjećaji ti koji nas znaju zavarati te mislimo da je to sve ljubav.
Kako znati kada se uistinu radi o fiksaciji na drugu osobu?
Neki od znakova su:
iako je odnos završio vi i dalje svakodnevno mislite na drugu osobu (ovdje se ne govori o procesu žalovanja zbog prekida veze ili prestanka kontakta, već o procesu kada 2 godine ili više nakon prekida vi i dalje mislite o drugoj osobi)
nadate se pomirenju iako realno nema nikakve nade da ćete jednom ili opet biti sa tom osobom
svaki dan mislite o drugoj osobi, što radi, gdje je, s kim je, hoće li nazvati i sl.
ne možete pustiti tu osobu jer vjerujete da je on/a jedini/a za vas te da nećete preživjeti bez te osobe
imate jače tjelesne reakcije čim pomislite na tu osobu (poput lupanja srca, uzbuđenosti, kao jači nalet adrenalina)
u nezadovoljavajućoj (čak i štetnoj) ste vezi, ali ni dalje ne možete pustiti taj odnos niti parrnera/icu
imate potrebu stalno pričati o dotičnoj osobi
teško ostvarujete nove odnose
osjećate neku posebnu povezanost prema dotičnoj osobi te vjerujete da ju jednostavno nikada nećete moći zaboraviti/pustiti
Što stoji iza ljubavne fiksacije?
To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba bježi, odnosno umanjuje realitet. Negdje davno, još u djetinjstvu osoba je naučila da je stvarnost jednostavno prebolna i preteška iz nekog razloga. Ovime bježi u svoj svijet u kojemu je sve kako treba biti, odnosno kako osoba želi, roditelji savršeni, partner poseban, divan i jedinstven. Pritom nema stvarnog kontakta sa stvarnošću kao što nema ni stvarnog kontakta sa partnerom na kojemu je fokus.
Kada bi se osoba vratila u “sada i ovdje” uvidjela bi da svijet nije crno – bijel te da je to dječje razmišljanje. Djetetu su svi oni koji nisu dobri, stavljani u kategoriju da su loši. Znači iz dječje pozicije osoba je ili dobra ili loša, nema ništa između. Na isti način osoba koja je zapela u fiksaciji, zna idealizirati partnera koji je nedostupan dajući mu samo idealne, pozitivne osobine.
Upravo time se učvršćuje fiksacija jer se partnera još više idealizira te osoba vjeruje da takvog više nikada neće upoznati. U pravilu što je osoba udaljenija, to više dolazi do fantazije i maštanja. Sve ono realno, “Kako je sada?” prelazi u: “Kako će jednom biti?” Samime time dolazi do bijega iz sadašnjeg trenutka u budućnost, tamo i negdje.
“U procesu fiksacije JEDNA OSOBA postaje nam potpuni i jedini izvor ugode, ljubavi, sigurnosti i povezanosti.”
Ako ovo povežemo sa djetetom kojemu je mama jedini izvor svega navedenoga, lako možemo shvatiti što se događa. Kada se “fiksiramo” na neku osobu iako je odnos već završio, na neki način postajemo ovisni o toj osobi kao što smo kao dijete jednom bili ovisni o mami, njezinom prisustvu, ljubavi, nježnosti i sl.
No, kako se sve ovo odvija nesvjesno (dok to ne osvijestite i proradite), pritom najčešće zaboravimo da smo odrasli ljudi koji više nisu ovisna, bespomoćna djeca.
Kako prekinuti s ovim?
Najbitnije je osvijestiti cijeli ovaj proces te što se događa ispod površine slike. Samim time možemo doći do iluzije i početi ju “razbijati”. Iluzija je lažna stvarnost, no upravo osobe najteže puštaju iluziju iako im u ovom slučaju ona šteti te im koči daljnji razvoj.
Puštanjem iluzije dolazi do oslobađa raznih osjećaja, što zna biti bolno i teško shvatljivo. Kao da prolazite kroz maglu nesigurnosti, straha i boli, ali jednom kada se magla raširi i makne, dobivate potpuno novi pogled.
Također radom na sebi učite svjesno pomicati misli na sebe, određene aktivnosti i druge ljude. Kao da svjesno pomičete fokus na nešto drugo. U početku ovo može biti jako čudno i teško, no jednom kada izvježbate mozak da ovako radi, stvari postaju lakše.
I za kraj…
“Koliko god na početku divna bila iluzija, to nikada neće biti ništa više od same iluzije, a pritom stvarnost prolazi pokraj vas, kao u nekom paralelnom svijetu.”
https://atma.hr/emocionalna-ljubavna-fiksacija-na-osobu-kada-ne-mozemo-pustiti-osobu-s-kojom-je-odnos-neostvariv/
Eto... ja sada idem razmišljati o ovome i pokušati si samopomoći u vezi situacije s Kupusom, a vas molim da podijelite neko svoje slično iskustvo... bilo da ste vi bili opsjednuti nekom osobom koju niste mogli smetnuti s uma, bilo da je netko (ili više osoba) opsjednut vama...
Jeste li se ikada susreli s nečim sličnim, i kako ste se postavljali u toj/takvim situacijama, i koliko je to sve skupa utjecalo na kvalitetu vašeg života?
Oznake: pop psihologija
