Put do Raja popločan je opekama od šutnje

petak, 22.10.2021.





'Da nema sunca, bila bi noć što se ostalih zvijezda tiče.'
(fg.99)






Valjda se u povijesti bloga nije dogodilo da se netko ovako grubo ušutkava, da mu se zabrani misliti, i pisati i napose obraćati drugim blogerima bilo kakvim pitanjem ili komentarom. Samo zato što se nekome ne sviđa način na koji razmišljaš i propituješ, preko noći postaješ blogerski neprijatelj br. 1
Eto kako pada sloboda govora... u tišini...
Ostala mi je mislim još samo Marival, a nju ću ja zamoliti da više ne dolazi do mene kako ne bi i ona imala problem s drugim blogerima.
Al' B(l)ože moj, što se može... a i nebitno je, ovo je samo uvod u jednu pričicu.

***


Davno, davno, kad sam ja bila mlada i još mlađa i imala stroge roditelje koji su na mene pazili kao kobci, bila sam zahvalna što mi roditelji nisu moj ujak i ujna. Ostavši bez oca u svojoj petoj godini, a kao najmlađa od sedmero braće i sestara, mojoj majci odrastanje nije bilo baš nešto veselo. Puno se radilo, a starija braća su preuzela kontrolu nad svom imovinom i nad životima svojih sestara koje se, pod njihovim 'skrbništvom' nisu smjele ni odijevati kao druge mlade djevojke, nego kao starice, s čvrsto povezanom maramom ispod vrata ispod koje nije smio proviriti niti jedan pramen kose, niti su se smjele družiti s drugim vršnjacima, osim ako su svi zajedno bili na nekakvom poslu. Vjerojatno je i to bio jedan od razloga tašto se moja mama jako mlada udala. Još jedan razlog i priča koju je milijun puta ispričala je šamar, ma-šamarčina kojeg je od ujaka zaradila jer ga je zamolila da ponovi upućenu joj naredbu koju nije razumjela... a jer je moj ujak bio neartikuliran... nije znao razgovjetno pričati nego je mumljao.

Moja mama nikada nije dopustila da mene i sestru naš stariji brat udari niti u šali, i uvijek je tražila od njega da nas zaštiti u svakoj mogućoj prilici... na stranu sad to što smo nas dvije zapravo njega bezbroj puta zaštitile :D, ali zaista, odrastajući uz brata nikada nismo znale za loše bratsko-sestrinske odnose.
One neke druge smo upoznale, i često smo se na svoj način žestoko borile protiv njih.

Moj ujak je imao dvije kćerke. Jedna od njih je bila moja vršnjakinja, a druga nešto mlađa, i ni njima, kao mojoj majci nekada, život s ujakom nije bio nimalo lagan. Iako je mama dosta često znala reći kako bi bila presretna da je imala djetinjstvo kao što su njih dvije imale...
Moje sestrične su morale biti: poslušne, tihe i nikada nezaposlene. Kako ne bi sjedile skrštenih ruku ujak im je često pronalazio besmislene poslove kao što je prenošenje jedne hrpe nekakvih predmeta u dvorištu na drugo mjesto, a drugi dan, ako bi ponovno bile besposlene, ili samo neposlušne, iste predmete bi vraćale na prethodno mjesto. Kretanje im je bilo krajnje ograničeno, i odlazak u trgovinu ili poštu njima je predstavljalo neizmjerno veselje, a nedjeljom su smjele dolaziti kod nas na druženje, i uvijek su se morale vratiti točno u minutu koju bi ujak odredio. No, zato smo sestra i ja njih smjele uvijek posjećivati, a one su nas često pozivale jer se ujak nije znao obraniti od mojih zahtjeva i argumenata koje sam iznosila za njihovo 'puštanje na slobodu' i malo igre na ulici, ili odlazak do naše kuće, što im je još i najdraže bilo jer je ista u glavnoj, prometnoj ulici gdje im je sve bilo zanimljivo, za razliku od njihove koja se nalazila na kraju malog zaseoka.
A i pozivale su nas samo iz tog razloga... nismo mi bile baš na istoj valnoj duljini, i njihovi interesi su se uvelike razlikovali od mojih. S mojom vršnjakinjom pogotovo nisam imala puno dodirnih točaka. Ona je imala i malih problema u razvoju ... stvarno malih, ali je bila jako lukava i život kakav je vodila naučio ju je lagati kako bi dobila što joj treba, odnosno ono što su drugi imali. I uspijevalo joj je to... majstosrki. Naime, osim kao propusnica u život, nisam ja njoj baš nešto trebala. Bila sam joj dosadna .. sa svojim knjigama, s glazbom koja je glupa i dosadna (ona je voljela srpski folk) i svojim neinteresom za društvo, točnije nedovoljnim interesom za muško društvo koje je kod nje bilo jako rano izraženo. Još kao desetogodišnjakinja je stalno bila 'zaljubljena' u odrasle muškarce. Ne znam, možda baš i iz tog razloga, ali tada ga ja nisam bila pretjerano svjesna, ujak je uvijek tražio da budem odgovorna za nju... a to je bio veliki izazov. S jedne strane ujak koji je mene smatrao ozbiljnom i odgovornom, i s druge strane sestrična koju je bilo nemoguće kontrolirati jednom kada bi zamaknula iza posljednje kuće svoje ulice. Tjerala je i mene da lažem... a kako sam ja imala naviku sve svoje postupke prijavljivati mami tako mi je bilo normalno da prijavim i ovaj problem pa smo onda zajedno tražile rješenje. Ponekad bi u rješavanje problema uključile i ujnu, jer ni njoj baš nije bilo lako i nije odobravala sve ujakove postupke.

I tako je sve to nekako klapalo do naše šesnaeste godine i jednog malo duljeg izlaska... čak 'do prvog mraka'. Zapravo, ja sam smjela i malo dulje, ali kako sam morala vratiti sestrične kući onda sam morala obećati da ćemo se zajedno vratiti. No, lako obećati, i teško provesti u djelo. Taj dan je u selu bila nekakva zabava i pristizali su ljudi i iz drugih mjesta, pa tako i iz bosanskog sela otkud je ujna rodom, a gdje su moje sestrične kao 'Slavonke' bile jako popularne. Uglavnom, došlo je do raspada sistema... ugledavši rođake i prijatelje, moje sestrične su me ostavile samu (i to nije bilo prvi puta) i otišle s njima, a kada sam ih ja pri svom nešto ranijem povratku potražila, rekle su da imaju još vremena i da će se same vratiti, neka ja samo kažem da smo bile zajedno. No, kako je to bi izlazak 'do mraka', ujak je poslao ujnu da nas dočeka kod naše kuće i tako sam se ja našla u neobranom grožđu kad sam se sama vratila. I onda sam morala pojašnjavati da nisam ja njih ostavila, nego one mene, i da mene u svom društvu nisu ni htjele jer su one tamo skroz neke druge osobe, a i nije im se sviđao interes njihovih prijatelja za mene... i onda, kad sam već sve to morala pojašnjavati, iskoristila sam priliku i pokušala im pomoći tako što sam tražila slobodu za njih i pravo da izlaze i kreću se bez 'tutora'. No, nisam uspjela. Ujna se naljutila jer je čula samo da sam rekla kako one (i tako i tako) nisu moje društvo (ne žele ga), pa je tako rekla ujaku, pa se i on naljutio što se pravimo bolji... pa se naljutila i mama na mene jer se sad njen brat ljuti na nju (ipak joj je brat, je li) i da zar nisam mogla šutjeti...
Poslije su se naljutile i moje sestrične, jer je i njima rečeno kako sam ja izjavila da nisu moje društvo... iako, zavaljujući tom incidentu, one zapravo i jesu dobile 'slobodu'...
Uglavnom, dugo je trebalo dok se situacija izgladila, donekle... no bez obzira na sve, na taj događaj, a i sve druge slične, ja i dalje često odabirem put dobrih namjera koji vodi do... nešutnje.
Onako kako najbolje umijem.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.