Sve što je lijepo, kratko traje

utorak, 19.10.2021.

Kažu da sve što je lijepo, kratko traje. U ovom mom slučaju se ne radi o tome da je meni bilo lijepo (proteklih dva tjedna)... daleko od toga, nego je vama bilo... trebalo je biti...je...
Valjda.
Dakle, radi se o tome da ja povremeno imam potrebu ljudima ispunjavati njihove najveće želje... na način da ih prvo prepoznam (ne pitajte kako... znam) i onda te želje za njih nastojim izrealizirati (onoliko koliko je to u mojoj mogućnosti, je li).
I tako sam ja za (neke) blogere htjela učiniti nešto jako, jako lijepo, nešto što je bila njihova velika želja... pa sam nestala. Nije mi bio nikakav problem pobrisati sve blogove (kako sam ranije jednoj blogerici i rekla - da mi nikakav problem ne bi bio sve preokrenuti, bez žaljenja... kad bi netko samo pomislio da ja uvijek prvenstveno na sebe mislim :O) koje sam imala dugi niz godina i nestati samo tako, kao da me nije nikada ni bilo ovdje, i osloboditi prostor za: ljepši, mirniji, divniji, 'ljubavniji', empatičniji, itd... (sve u superlativima) blog, kakav bi bez mene trebao biti. Zamislite samo: koliko više mjesta za druge fotografe i kuhare, koliko više mjesta za sve u top prozorčićima, blogu dana, tjedna, u blog vijestima... anketi... (AnnaBully i Sarah k'o dva leptirka non-stop lete od bloga do bloga i.. hm, da... , ma ima li na svijetu nešto bolje od toga :))

I nestala sam da se ne vratim, a trebalo me je samo ne spomenuti više i objeručke prihvatiti taj novi, bolji blog...
Istina, dan ili dva, jedno ili dva spominjanja bi bilo u redu i podnošljivo... ali s dva tjedna neprestanog uznemiravanja mojih duhova zaista nisam računala. iznenadila sam se kad sam vidjela koliko me se spominje, i to uglavnom u podrugljivom i negativnom kontekstu... spomenuo me je valjda i tko je htio i tko nije (a dobro, valjda su bili ucijenjeni i prisiljeni :O). .. koliko je tu samo moralnog srozavanja bilo... ccc...
I malo me je rastužilo... moram priznati :(
Napisala sam ja ranije (i to su vjerojatno mnogi vidjeli) i jednu jako lijepu ispriku i dodala kao imam ozbiljni slučaj bolesti u obitelji, zbog kojega sam jako uznemirena, ali ne znam koji razlog je bio za beskompromisne blogoempatičare da se na taj detalj ni osvrnuli nisu, niti me pitali kako je trenutno stanje (nije dobro, hvala na nepitanju). Ne znam, vjerojatno moći taštine malo tko može odoljeti... jača je ona i od mira i ljubavi i ljudskog suosjećanja... pogotovo kad čvrstih temelja tu nikada nikada nije ni bilo.
Btw. pozdrav taštini :*

Ne znam... iako sam to davno, jako davno i prihvatila... svejedno mi ponekad bude žao što me skoro nitko nikada ne razumije. I sad mi je bilo krivo što nitko nije prepoznao moje dobre namjere. Šmrc :(
A možda je (stvarno) greška i do mene.. možda ja ovaj put i nisam dobro prepoznala želju... hm.
Kako god, realizacija želje nije uspjela (bome, blog ako nije bio i gori, al' sasvim sigurno nije bio bolji) sad sam ponovno tu i sve što ste mi željeli reći dok me nije bilo, slobodno ovdje možete.
Usput si možete i sami odgovoriti, kako bi odgovorili da su te iste riječi vama upućene.
Znam da ste savršeno sposobni ;-)