Foto i nefoto priče

Venecija, posebice u vrijeme karnevala najviše sliči na nešto nestvarno, na nešto što srećemo samo u snovima. I upravo to je razlog da svake godine ponovo i ponovo odlazimo tamo, družimo se, veselimo i oporavljamo od svakodnevnih problema.






No, kako to obično biva, put u zemlju snova i šarenih maski počeo je kao najgora noćna mora, a ne kao predivan i šaren san.


Početak izleta koji je trebao zračiti optimizmom i veseljem pokvario je kvar autobusa. Jednog od tri. No, ne zadugo, iako smo svi ostali pomalo zatečeni činjenicom da ćemo kasniti barem dva sata u polasku. No, i taj smo problem s uspjehom riješili, te malo kasnije nego je bilo planirano krenuli budni sanjati.


Ali kako to obično biva, iz lijepih snova uvijek nas prene nekakva administrativna zavrzlama. Na ulasku u Sloveniju svi smo iz busa morali izaći i, nakon ovjere putnih isprava, čekati vani nekih petnaestak minuta da slovenski carinici i policajci dopuste autobusu da uđe u Sloveniju. Tako smo i nakon ove administrativne zavrzlame nastavili svoje snove voditi u smjeru zemlje snova, u smjeru sreće i veselja.


Vozeći se kroz talijanske vinograde i šoping-meke, u jutarnjim satima smo se dokopali Venecije.


Autobusi su nas ostavili na parkingu za autobuse Tronchetto, odakle smo pješke ili vaporettom mogli lunjati po gradu. Neki su se odlučili za posjet nekom od otoka oko starog djela Venecije, no većina je ipak ostala diviti se maštovitim maskama, gondolama, arhitekturi, gužvi i sličnim čarima uskih venecijanskih ulica.


Mi smo krenuli uz kanal Grande, pokraj jednog od tri mosta koji ga premošćuju – Ponte degli Scalzi, hodajući uz desnu stranu kanala prema mostu Rialto. U tom djelu Venecije, udaljenom od najatraktivnijih djelova, mosta Rialto i trga Svetog Marka, nije bila pretjerana gužva. Bilo je zapravo savršeno za fotografiranje, šetnju, kavicu. Koja i nije bila preskupa za Veneciju. Kava tamo košta između tri i deset eura, ovisno o lokaciji. Mi smo našu platili oko četiri eura, ali, čim smo ju popili konobar je došao i ispred nas odnio šalice. Da ne trpi proizvodnja.


Nakon kavice vrlo brzo smo došli do mosta Rialto, na kojem je bila neviđena gužva. No, to nam je bilo svejedno, jer ionako kanal Grande nismo još namjeravali prijeći. Željeli smo otići desnom stranom kanala do posljednjeg mosta koji ga premošćuje – most Accademia.


Što smo bili bliže cilju, prizori su bili sve ljepši u ugodni za oči i uši. Na svakom od mnoštva malih trgova neka grupa studenata glazbene, dramske, slikarske, kiparske ili neke druge umjetnosti priredila je mali spektakl. Negdje su svirali, negdje pjevali, negdje glumili, negdje izvodili cirkuske točke, ali kada se sve viđeno zbroji, zbilja je bilo kao san. I to takav da smo na jednom trgu sjeli na pod i jednostavno uživali u suncu i glazbi, koja je baš odgovarala sunčanom danu koji nas je pratio od jutra.


Na mostu Accademia nije bila pretjerana gužva, čak je bilo iznenađujuće malo ljudi, ali sve više i više masaka, tipičnih venecijanskih, onih za koje se venecijanci pripremaju cijele godine. Ali je zato gužva postajala ozbiljnija svakim korakom kojim smo se približavali trgu Svetog Marka. A istovremeno su maske postajale sve neozbiljnije i neozbiljnije.


Glavnim i ogromnim venecijanskim trgom jedva da se moglo hodati, i moram priznati da sam se bojala da svoju kćer negdje ne zagubim. A i počela sam razumjevati roditelje koji su manju djecu vodili na nečemu sličnom povodcu za pse. Naime, ne postoji način da malo dijete zadržite uza se u toj gomili ljudi, od koje svatko ide nekim svojim putem.


Šećući trgom Svetog Marka pogledali smo baziliku i njezin stotinu metara visok zvonik, štandove sa suvenirima i maskama te duždevu palaču. I sve to iz vana. Za obilazak unutrašnjosti se ranije mora najaviti. No to nas nije spriječilo da šećući rivom pogledamo i fotografiramo most uzdisaja, koji vodi iz duždeve palače u zatvor, iako je taj pothvat, zbog gužve, bio gotovo neostvariv.


Policajci su na mostu s kojeg se most uzdisaja vidi svo vrijeme požurivali ljude, jer je bilo nemoguće dopustiti svima da se tamo zadrže koliko žele.


Tada je već bio gotovo kraj našeg izleta, ostalo nam je još oko sat vremena do trenutka kada smo se trebali svi skupa vratiti prema autobusima, pa smo odlučili počastiti se luksuznom kavicom, jer smo, vjerovali ili ne, zaboravili otići na ručak. Ili nam se možda nije dalo trošiti vrijeme na sjedenje u restoranima? Ne znam, ali nismo ručali, nego smo zato u najpoznatijem venecijanskom kafiću, restoranu i slastičarnici Quadri, na trgu Svetog Marka, popili kavu, capuccino, vruću čokoladu i karnevalske venecijanske kolačiće. I sve smo to masno platili, ali s obzirom na uslugu i neopisivo finu kavu – bio je to kvalitetan završetak venecijanskog sna.


Na povratku smo, s vaporetta, još malo uspjeli uhvatiti nekoliko noćnih kadrova fantastičnog grada koji noću izgleda još mističnije i ljepše nego danju.








Rialto


Santa Maria della Salute


Most uzdisaja


Tipična venecijanska gužva za vrijeme karnevala






Zvonik bazilike Sv. Marka











































A ima još fotki ovdje:
http://s1109.photobucket.com/albums/h427/sanja-kastratovic/Colors%20of%20Venice/#!cpZZ3QQtppZZ24

Evo, nakon dugo vremena da se malo pozabavim i ovim zaboravljenim blogom.
Iskreno, bilo mi je jako žao što nisam imala vremena za njega, no sada bih mogla malo češće svratiti. Neke su se stvari posložile, pa ću onda početi sa šetnjom Beogradom. :) Naravno, foto-šetnjom... rijetko gdje idem bez fotića. :)
S obzirom na to da smo u Beogradu bili jesenas, ulice su izgledale ovako:

Uglavnom je netko negdje hodao s nekakvim cvijećem karakterističnim za to doba godine. I uglavnom se trudio zaraditi nešto prodajući ga.

Jedna malo retro fotka sa Studentskog trga:

Trola je stara, još samo da je umjesto ovog policijskog auta neki stojadin sa natpisom "Milicija" bilo bi orginalno. :D


Knjiga na studentskom trgu... od davne povijesti, do danas izdanih, kakvih god vam treba... Naravno da sam si tamo išla kupiti nešto za učenje ruskog. Kod nas je malo problem pronaći. :D


Hram Svetog Save. :) Drugi najveći pravoslavni hram u svijetu. Najveći je u Moskvi. :)


Čuvena Skadarska i njena tamna strana (tj. tamna strana Beograda, za ovo kao da nikoga nije briga... :( ):


Suprotnosti se u Beogradu sreću na svakom koraku. Ulazak u podzemnu željeznicu negdje bliz centra izgleda kao ulazak u svemirski brod:

A izlazak iz podzemne, negdje u Novom Beogradu izgleda kao izlazak u američko okupljalište bandi... :

Ali ipak, Beograd je grad koji vrijedi vidjeti. Naime, ja sam ga vidjela već više puta i još uvijek mi je jako, jako, jako zanimljiv.
Evo nekoliko fotki s visoka. Naprosto grad lijepo izgleda.

Svi ovdje (više ili manje) poznajemo Zonu. E, pa 2. veljače se održava promocija njene druge knjige u Osijeku u galeriji Magis. Sve informacije kao i korisne linkove možete pronaći ovdje:

http://www.facebook.com/photo_search.php?oid=311259341448&view=user#/event.php?eid=311259341448

Naime, radi se o knjizi Konzerviranje, pa vas pozivam da dođete čuti i vidjeti, pa i kupiti knjigu u klub galeriju Magis 2. veljače u 19 sati.

Nakon nekoliko mjeseci vremenske stiske, konačno malo vremena za ... uživanciju. I malo neobičnih aktivnosti. :)

Nina nastupa... :) S mosta!

Za početak... jučer sam gledala Brunu! I unatoč svim negativnim kritikama koje sam pročitala - meni je fantastičan. Fantastična mi je njegova sposobnost da se dosjeti načina kako da ismije sve trenutno važeće trendove. Dakle, unatoč tome što neki tvrde da je neukusan i svakakav, ja ipak mislim da je to zdravo ukazivanje na devijacije u društvu. :)

A zapravo, namjera pisanja ovog posta je bila postavljanje još koje fotografije izlivene Drave na lijevoj obali. I kao i svaki visok vodostaj Drave, tako i ovaj, dečkići (a bila je i koja djevojka) su iskoristili za skakanje s mosta:



Od pješačkog mosta do Kopike jedini mogući način za doći šetalištem je bio ovakav:



Ali su zato psi uživali. A i vlasnici.







Ponekad je na šetnici izgledalo kao da vodi nema kraja...

Ovih dana se na istoku Hrvatske događaju poplavice... pa tako je i Drava izlila na najnižem dijelu betonskog nasipa na lijevoj obali. To izgleda ovako:

*Ovo je rekao jedan forumaš na meni najdražem forumu, a koji inače na prekrasan način opisuje razne sportske događaje.

A sada malo o stalnoj potrebi HDZ-a i članova istog da naglašavaju svoju demokratičnost. Ako se ne varam, kroz povijest, svi oni koji su galamili o svojoj demokratičnosti su bili daleko od demokracije. Tako i istočna Njemačka, pa Sjeverna Koreja i slični. Tako isto funkcionira i HDZ. Ivo je tamo onaj koji vedri i oblači. Što se sada tamo dogodilo golema je nepoznanica. Čovjek koji voli autokratski funkcionirati odjednom se povukao?! No, ne brine mene što se on povukao, nego me brine što će se ili što se treba dogoditi, a da on u tome ne želi sudjelovati. Ali na to pitanje ovog trena nitko od nas, "običnih smrtnika", nikako ne može dokučiti odgovor.
Zanimljivije je za promatrati reakcije ljudi, u politici i van nje, pa i ljudi koji samo ćakulaju o tome na ulici.
Naime, najviše me čudi sam Sanader koji tvrdi kako je htio šokirati (?!) građane Hrvatske. Kao da nismo dovoljno šokirani kada svaki dan slušamo o otkazima (ako smo među onim sretnicima koji nisu dobili otkaz), i kada svaki dan moramo podmiriti račune za režije i preživljavanje. Čovjek se postavio kao da nam stalni pad već ionako lošeg standarda nije dovoljan šok, pa nas je trebao on, koji djeluje samo u interesu Hrvatske, dodatno šokirati svojim naglim odlaskom u najgorem mogućem trenutku, tj. na polovici mandata.
Da ne pričam o Sanaderovoj teoriji "otrežnjivanja" europskih političara. Jednostavno ne znam što da o tome kažem... Zar netko zbilja, u državici od nešto više od četiri milijuna stanovnika, vjeruje da je europskim političarima od neupitne važnosti hoće li ili neće Sanader, izrevoltiran blokadom pregovora, pokupiti lopatice i kantice iz pijeska?

Osim samog Sanadera, svatko od prolaznika ima svoje mišljenje o njegovoj ostavci. Tako sam u ova dva dana čula priča o svemu i svačemu.
Prva je bila o Sanaderovom zdravstvenom stanju, što je on odmah negirao.
Nakon toga pojavila se priča o njegovom kukavičluku. No, na priču o tome kako napušta brod koji tone, rekao je kako se nikada nije bojao problema, pa ih se ne boji niti sad, nego da je vrijeme za nove početke. A ja o tome mislim da si premijer u državi koja je "u banani" ne može dopustiti nove početke na sredini mandata. Jer ipak je taj isti premijer vodio vrlo personaliziranu kampanju pomoću koje je HDZ i dobio parlamentarne izbore.
Osim te priče, pojavila se i priča o "aferi kamioni". Hm... tu ne znam što da mislim. Svi nekako stidljivo progovaraju o tome i nitko se ne usudi reći tko je maznuo lovu i koliko. Jebiga. Zato i jesmo "u banani". (Ovo "u banani" stavljam pod navodnike upravo stoga što citiram bivšeg premijera.) Nikako da se usudimo reći "Dosta" (ključna riječ jedne od HSLS-ovih kampanja za rušenje HDZ-a - koja ironija, ha? ) kriminalu, korupciji i lovu u mutnom.
Raskol u HDZ-u još je jedan od mogućih razloga odlaska Ive Sanadera. No, za to me zaboli guzica. Možda bi nas to spasilo od neprekidnog biranja konzervativaca na čelo države.
Čula sam i priču o tome kako je Sanader podmetnuo Kosorici rješavanje graničnog spora sa Slovenijom, pa kada ona pristane na kompromis i to rješi, vratit će se on, neokaljan, i i dalje imati svoje desno biračko tijelo. Jednako je i za poticaje u poljoprivredi. No, ta teorija je smislena i besmislena u jednakoj količini. Ne znam što o tome reći...
Priče o tome kako je Sanader shrvan jer ga je ostavio dečko ne držim dovoljno argumentiranima i na nivou da bih o njima pisala i trošila dragocjeno vrijeme (barem tinta za ovo ne treba. ).
Stručnjaci za neverbalnu komunikaciju zaključili su da je Sanader lagao. Moram priznati da sam se od srca nasmijala kada su to ustvrdili i objavili u medijima. Zašto to ne dijagnosticiraju pri svakom izlasku naših političara pred javnost?
No, u ovoj ostavci Sanader je u ostavku stavio cjelu vladu, što bi značilo da je kod nas pala vlada i da smo malo obezglavljeni. A prema predsjednikovim riječima, on ne vjeruje u opstanak vlade pod vodstvom Jadranke Kosor. Moram priznati da ne vjerujem niti ja. Mada moram priznati i to da je onaj dašak feminizma u meni rekao - neka, barem ona ako ne može neka koja nije sjena nekog. No, ne samo da ne vjerujem da će Kosor moći to sve držati pod kontrolom, nego nekako ne vjerujem niti Sanaderu. Previše je to bilo ... mirno, staloženo, kao isplanirano.
E, sada... razloga je svakavih bilo objavljeno, o njima je bilo špekulirano, svi nešto nagađaju, i upravo je to ono što ja zamjeram Ivi Sanaderu. Da je iole pošteno to htio odraditi morao je izaći pred građane ove države i reći razloge, koji god oni bili. No, on to nije učinio.

A nama ostaje samo da čekamo, jer prije ili kasnije, vrijeme će pokazati da li je ovo bila ispravna odluka i da li je bila odluka koja je najbolja za građane Hrvatske ili samo ona koja je bila najbolja za Sanadera.
No, što god bilo, još jednom ponavljam riječi jednog forumaša na meni najdražem forumu - Idi Ivo, tko te jebe, možemo mi i bez tebe...!

Tko želi... za ugođaj može poslušati Parni Valjak:
http://www.youtube.com/watch?v=Cu-sBwYskq4

Dakle, ukidanjem ovog zakona od strane Ustavnog suda opet je pokrenuta lavina argumenata za i protiv zabrane rada TRGOVINA nedjeljom.
Naravno da je najglasniji katolički kler pri zagovaranju zabrane. Odmah moram reći kako sam ja protiv svih zabrana. Samo za podizanje svijesti. Prvenstveno poslodavaca. I to viskim novčanim kaznama. Tu država treba uletjeti i riješiti problem tako što će poslodavce demotivirati da ne plaćaju rad nedjeljom.
Prva nelogičnost u cijeloj ovoj priči oko zabrane rada trgovina nedjeljom jest zakon kojim je to pokušano i zbog čega je palo na ocjeni ustavnosti. Zašto je naš zakonodavac htio odredbe o radu regulirati Zakonom o trgovini vjerojatno nitko ne zna. Osim možda sindikat trgovine i katolički kler koji su najgorljiviji zagovornici zabrane.
Druga nelogičnost mi je kršćansko suosjećanje koje kler pokazuje samo prema trgovcima i njihovoj neslobodnoj nedjelji. Velika masa ljudi radi nedjeljom, a ne radi u trgovini, i nikom ništa. Kler nema razumijevanja i empatije za njihove potrebe i obitelji. Da ne dođe do zabune, ovdje ne govorim o policajcima, vatrogascima, lječnicima i kontrolorima leta. Te o prostitutkama. Jasno mi je da je nužno da ti ljudi rade. No, što je s konobarima, kuharima, pekarima, novinarima, vodočuvarima, ostalim turističkim radnicima, vozačima javnog prijevoza, kamiona, autobusa, vlakova, aviona i inih zanimanja koja nisu nužna za preživljavanje, a opet rade nedjeljom i za njihovo pravo na neradnu nedjelju se nitko ne bori. Pa niti suosjećajni kršćanski kler.



Moja logika mi na ovakve izjave šalje vrlo glasne alarme. Razlozi za uspostavu neradne nedjelje su humanistički, društveni, gospodarski i zdravstveni - samo za trgovce? (Namjerno sam izostavila vjerske razloge jer ipak - nismo svi vjernici... ) Za sve ostale tih razloga nema? I nikako da se netko od klera očituje na ovaj prigovor njihovom zastupanju neradne nedjelje za trgovce...

Treća moja zamjerka, no, nije nelogičnost - naša Vlada povlači populističke poteze. Umjesto da je natjerala poslodavce na plaćanje rada, ona je zabranila rad. Moje skromno mišljenje je da je to u ovim vremenima recesije, u najmanju ruku, neukusno.
Na kraju, da zaključim - moj stav je da ne treba zabranjivati rad. Treba zabraniti nepoštenje i izrabljivanje. I znam da je to teže i dugotrajnije, ali je znatno kvalitetnije, humanije, društvenije, vjerskije, gospodarstvenije i puno, puno zdravije.

I na kraju, pošto je ovo ipak foto blog dvije fotografije lubenice kupljenje u nedjelju, na kiši, od čovjeka koji je uz cestu sjedio i prodavao lubenice....

Udruga za Down sindrom Osječko-baranjske županije 8. travnja je djeci sa sindromom Down priredila preduskršnju zabavu u Dječjem vrtiću Latica.
Djeca su imala prilike vidjeti predstavu Jaje Zlatka Krilića koju su priredile odgajateljice nazvane Legice. Legice su same napravile kulise, koreografiju, sašile lutke i same postavile cijelu predstavu.




- Mi smo se sasvim slučajno našle u ovom projektu, nekako smo se slučajno naše. Prvo smo nastupile u udruzi Novi dan u kojoj smo i dobile naziv Legice. Sve je krenulo sasvim spontano i za prvi nastup smo se pripremale oko mjesec i pol dana. Šile smo lutke, pravile aplikacije, tražile glazbu, uvježbavale tekst, i izrađivale poklone. Za svoje nastupe ne uzimamo nikakve naknade, niti želimo nikakvu medijsku popularnost. Jednostavno mislimo da novac nije najvažnija stavka i da su nam osmjesi djece najveća nagrada. – rekla nam je Marina Pavošević, idejna začetnica svega ovoga.




Na kraju predstave Legice su djeci podjelile male poklončiće koji su iznimno obradovali mališane.
- Moram pohvaliti ovaj vrtić, a i ove djevojke koje su se slučajno našle i odlučile nešto napraviti za djecu. Rijetko nam se dogodi da nam se netko sam javi i kaže kako je nešto napravio nešto za našu djecu. A ova predstava je odlična za njih, jer će tako naučiti koje se sve životinje izlegu iz jajeta. – rekla je Mirela Tičinović, tajnica Udruge.

Nešto iznimno zanimljivo dogodilo mi se jučer. No, da ne napišem nešto bez uvoda, slijedi pričica.
Vjerojatno se svaki pripadnik moje generacije (ja sam '79. ) sjeća kako su nas roditelji učili o poštovanju prema starijima, o tome kako se u tramvajima/busevima/vlakovima i ostalim prometalima moramo ustati sa sjedalice kako bi stariji sjeli. Moram priznati da sam se ja do neki dan točno tako i ponašala. Nije mi čak na pamet palo sjesti u tramvaju ako ima ljudi koji stoje, ne bih li bila nepristojna i podsjela nekoga kome je ta sjedalica potrebnija nego meni.
No, neki dan jedna starija gospođa napravila je prekretnicu u mojoj glavi. Unaprijed ću se ispričati svim starijim ljudima kojima je ovaj obrazac ponašanja jednako gnjusan kao i meni.
Naime, dogodilo se nešto nevjerojatno. Jedna pripadnica moje generacije ušla je u prepun tramvaj s malim djetetom. Jako malim. Mali, slatki dječačić tek je prohodao, onako slatko, kao patkica. I negdje na sredini, između dva stajališta, sa sjedala pokraj njih ustala se jedna gospođa s namjerom da izađe van. Naravno da je u toj gužvi napravljen prolaz. Svi su se maknuli da majka s malim djetetom sjedne. No, svima nama iza leđa progurala se tzv. gospođa uz riječi:
- Ja ću tamo sjesti! – i odgurala majku gotovo preko tog bebača kojem smo svi napravili mjesta da prođe do sjedala...
Majka je sjela na stolicu s koje se podigao jedan gospodin, sličnih godina kao i tzv. gospođa uzurpator.
A mene cijelo vrijeme mori pomisao na to da se cijela moja generacija ustajala sa stolica ovakvim babetinama koje samo na svoju guzicu misle. I koje se sada, kada mojoj generaciji to treba, neće žrtvovati. I to pod izlikom da su invalidi. I da stvar bude smješnija, gospe je naglas izjavila, kao odgovor na negodovanje svih nas, kako je ona invalid i kako štake nije mogla ponijeti jer nosi torbe. Na što ja nisam mogla izdržati, te sam ju upitala kako to da može hodati bez štaka i to još pod opterećenjem...
No, nije svaka ljudska priča ružna. U ponedjeljak sam išla kupiti bicikl. Super mi je, ali nije sada bicikli tema. S obzirom na to da smo neko vrijeme hodali po gradu tražeći bicikl bila sam poprilično ogladnjela. A bicikli smo našli u Konikomu, pa sam odlučila u nekoj pekarnici tamo kupiti kiflu. I jesam. U pekarnici blizu Konikoma, pokraj onog Kebapa. Kupila sam pecivo i Colu. Platila teti, ona mi vratila kusur i ja otišla. Zapravo, krenula otići. Nakon desetak metara teta iz pekarnice viče i zove. Vratila mi je sto kuna manje! I zvala me da mi da i ostatak. Nakon što sam pogledala u novčanik, shvatila sam što se dogodilo.
Eto, želim javno zahvaliti gospođi što mi je vratila barem točkicu vjere u ljusku dobrotu i poštenje! (Da se razumijemo, preživjela bih ja bez tih sto kuna... )