Foto i nefoto priče

Ovih dana dogodilo se svega nečega.
Ono što me najviše naljutilo jest novi zakon o trgovini koji brani trgovina raditi nedjeljom. I brani im raditi nakon 21 sat. Ali... Ne baš. Sanader shvatio da to baš i nije najpametnije....

Nego, da krenem od početka.
Koalicijska vlada na čelu s Račanom se krenula uvući u anus crkvenim veličinama pa zabranila rad trgovina nedjeljom. To je trajalo neko vrijeme. I onda je prestalo trajati. Argumenti za zabranu rada: trgovci trebaju biti sa svojim obiteljima (moje pitanje: zar samo trgovci? Konobari, pekari, osobe zaposlene u rekreacijskim centrima i objektima, radnici u videotekama, zidari i svi ostali koji rade nedjeljom ne trebaju biti sa svojim obiteljima?), državni inspektorat ne može natjerati poslodavce da plati rad nedjeljom (moje pitanje: zašto država nas sili da plaćamo nesposobne inspektore koji ne mogu zatvoriti trgovinu koja izrabljuje radnika? )... Na ova pitanja niti ona a niti ova vlada nije pružila odgovor. Samo je zakon kod ove vlade znatno kraće trajao. Valjda je Sanader nestrpljiviji od Račana.

No, da sada napišem pravi razlog koji me naveo da pišem o ovome. Eto, ja moram raditi i praznicima i nedjeljama. A ne radim u trgovini. Pa onda imam sitan problemčić. Neki dan, na Veliku Gospu, sat i pol smo tražili mjesto gdje ćemo kupiti doručak... jer, vjerovali ili ne, radeći na praznik, usudili smo se biti gladni. Dvoje kolega i ja. Naravno, pronašli smo ugostiteljski objekat na tržnici koji je prodavao burek sa sirom. To smo kupili. Bio je fin. No... što da je i taj, kao i većina ugostiteljskih objekata koji rade hranu, radio od 10, 11 ili kasnije? Uživali bismo u radu praznikom - gladni. :)

Bila sam nedavno, a i malo davnije u Beogradu. Moram priznati da sam se lijepo provela, pa sam odlučila podijeliti svoje utiske s vama...

Beograd je grad koji ima dugačku povijest, oko 7000 godina, a nalazi se u sjevernom dijelu Srbije (vjerujem da svi znamo gdje je Beograd... )
Nego, mi smo prvo otišli u Novi Beograd... Tamo nikako nemojte ići ako vas ne vozi netko tko jako dobro poznaje grad.
Iskreno, jako sam se iznenadila, pa se nisam sjetila fotkati. Ali... Novi Beograd je hram socijalističke arhitekture, a sada se gradi i dalje (arhitektura nije socijalistička), ali je definitivno to dio gdje se jako, jako puno gradi.

Nakon toga smo otišli na Adu Ciganliju. Beograđani ju zovu beogradsko more. I upravo to i jest. Mi smo došli malo rano (... oko podneva ) pa još nikoga nije bilo.







Tamo smo popili kavicu. Ugodan i pravi ljetni ambijent. Konobari služe piće i na ležaljkama.

Nakon Ade smo otišli prošetati po ZOO vrtu. Unatoč mojim odgojnim nastojanjima da svoju kćer naučim da je ZOO vrt zatvor, ona je baš željela.

Ovaj labud je obavljao dnevno čišćenje svog perja:


A ova ovčica ima pogled kao da želi van:


A ispred ZOO vrta imaju panoramu. Nije baš kao ona Londonska, ali je panorama:



I... naravno da smo se provozali u njoj... (Nije baš nešto, ali ajd... )


A s obzirom na to da je ZOO vrt na Kalemegdanu i da je ogroman, a bilo je prilično vruće, željeli smo popiti nešto, pa smo otišli u kafić na Tvrđavi, koji se maštovito zove Tvrđava, samo na ćirilici. Tamo smo popili kavicu i kolu. Cijene jednake kao i kod nas u kafićima. Samo što su kćerku počastili sladoledom.

A osim kafića, ZOO-vrta i zidina, na jednoj od najstarijih tvrđava u Europi ima i vojni muzej na otvorenom. Svakako preporučujem pogledati ako vas put nanese u Beograd. Zbilja se može vidjeti oružja iz svih doba, vojski, od primitivnih do ovih novijih...



A može se vidjeti i ušće Save u Dunav kao i prijašnja imena Bograda:



S Kalemegdana smo se spustili prema Knez Mihajlovoj, a u parku koji se nalazi između to dvoje se prodaju suveniri. Kakve god ti srce želi.



Pa i Titina slika i opanci...

(Da i vas pitam - čemu služi ovaj nosoliki nastavan na opancima?)

Naravno, nakon suvenira dolazimo do skupljeg dijela grada. A to je Knez Mihajlova. U Lushu sam kupila neke sapunčiće. Kćerka još nikada nije bila u Lushu, pa su joj okice zasjajile...
(Nisam fotkala Lush, ali jesam nešto drugo na Knez Mihajlovoj):





Sudar novog i starog:



I Knez Mihajlova zimus, u blagdanskom ruhu:



I, naravno, bilo bi čudno otići u Beograd i ne posjetiti Kuću cvijeća. Ja nisam do nedavno imala priliku tamo otići, pa sam sada otišla.
Očekivala sam puno više cvijeća. Ali... razumijem situaciju.
I vidjeh Titinu radnu sobu (u duhu socijalizma ):



I grob, gdje je, kažu, nekad bilo cvijeća:



Jedino mi nije jasno zašto ljudi ne uzmu novce tamo... nemate gdje kupiti nekakav suvenir....

A vozajući se po Beogradu vidjesmo trolejbus (autobus na struju). Odlična stvar ako bi se vlasti pozabavile time. Malo su stari i kvare se...



Otišli smo i u metro. U njemu se nije smjelo fotografirati. Ali, unatoč tome što vlakovi kasne po najmanje sat vremena, metro izgleda kao svemirski brod, lijepo osvjetljen, sa dugačkim pokretnim stepenicama...

Eto, toliko od mene za sada....

Nije ovo foto priča. Nije niti lijepa. A zapravo jest. Jako je lijepa. Barem je ljubav koja će biti iskazana u njoj jako lijepa. A to je ljubav između psa (moje psine Beki) i čovjeka (moje malenkosti). Ali samo taj dio je lijep. Onaj drugi dio... niti malo nije lijep. Zapravo je već postao iznimno dosadan i omalovažavajući.

Dakle, moja psica je labradorka, uživamo kada smo skupa, s mojom kćeri se slaže prekrasno. I sa svom ostalom djecom koja nam dođu u goste. Voli se kupati u rijekama, jezerima, morima... samo ne voli tuš. Upravo liječimo upalu uha, pa nam je kretanje poprilično ograničeno, tj. ne smijemo baš puno hodati uz kojekakve vodene površine, jer se psica ne smije kupati. Inače, psici je ime Beki.

Beki i ja idemo zajedno kamo god je to moguće i nije nepristojno. Dakle, vodim ju sa sobom kamo god idem, ukoliko to nije posjet nekakvim institucijama, drugim državama, ili bilo čemu gdje je zabranjeno uvoditi pse. Uglavnom se šećemo nekim za šetnju predviđenim mjestom i kavicu popijemu u nekom kafiću na nekoj terasi (ne vodim psa u kafiće po zimi).
Beki je pristojna, odgojena, poslušna i hoda uz mene, s povocem. Ipak je ona labradorka, mogla bi nekome odgristi ruku (šalim se ).
U slučaju kada se trebamo mimoići s nekim, a nema dovoljno prostora da po stazi prođemo i Beki i ja, a i taj netko, onda se nas dvije maknemo sa staze, pustimo ljude proći i nastavimo svojim putem.
Evo na fotki Beki i moja kćer (a i vama malo osvježenja u ovo vruće poslije podne/večer):



A ovo je beki sa svojom prijateljicom i prijateljem kod Bastiona:



Beki je jedina crna na fotki, jel...

A sljedeća fotka je potpuno nevezana za temu i ovaj post, no, spominjući Bastion, jednostavno ne mogu izdržati a da vam ovo ne pokažem.
Dakle, Bastion. Jednom prilikom prijatelj slavio rođendan i pozvao na cugu u Bastion. Novootvoreni i novosređen. I tako mi otišli tamo, subota, poprilično mlada noć (oko 22 sata). Otišli gore na terasu, lijepu, na zidinama. Tamo sviralo nešto, niti dobro niti loše... i onda mene potjeralo na WC... i spustim se dolje, kad tamo pronađem ovo:



Ni manje ni više, nego - sviraju cajke i teta pleše u kavezu...
Naravno, od onda više ne idem u Bastion.


Nego, da se ja vratim psima. I pravoj temi ovo posta. Njega razmišljam napisati već danima. I sada me ovaj članak inspirirao. Gospodi iz Zadra je palo na pamet problem izmeta riješiti tako da zabrane imanje više od dva psa u kući? Svašta. Bilo g**** više ili manje na rivi - ista stvar...
Drugo - nošenje veterinarske knjižice... nekakve markice? Ja se pitam - jesu li oni koji donose propise u ovoj državi normalni? Uveli su mikročipiranje. Točka. Samo treba najuriti sve vlasnike pasa da pse mikročipiraju i problem a nema. Vrlo jednostavno se napravi kazna bez traženja osobne iskaznice.

Jer zapravo - sita sam već prozivanja po novinama. Svaki drugi članak u novinama o psećem izmetu. A ja izmet moje psice uredno skupim. Bez iznimke. I onda, psica se uglavnom pokaki kod Bastiona. Ja skupim izmet, i nosim ga u vrećici petstotinjak metara do Iktusa gdje je prva kanta za smeće. Ili se mogu vratiti dvjestotinjak metara prema mostu, pa onda opet ići prema Iktusu....
No, naravno, gradski oci u Osijeku nisu smislili da kanta za smeće treba biti svaki kilometar po jedna, nego, postolja za kante ima na svakih dvadesetak metara. I onda netko te kante otkine i nekamo odnese. Ostanu samo postolja.
Što se mikročipa tiče - svi psi koji sada imaju oko četiri godine i manje MORAJU biti mirkočipirani. Poznaniku zbrisala psica, slatka i prekrasna, draga i mlada (tada pola godine), dakle, još razigrana. Odveli ju u tzv. šinteraj u Belom Manastiru i čip nisu niti provjereli. Unatoč tome što je taj čovjek bio dužan mikročipirati psicu...
I unatoč svim propustima zakonodavca, općinskih i gradskih vlasti, novinski članci puni su pokuda na račun vlasnika pasa, kojih, naravno, ima neodgovornih. Ali većina ipak brine o životiniji i o ljudima u svojoj okolini.

I za kraj, ja se iskreno nadam da će se klima vezana za pse ipak malo popraviti. Neki su, čini se, zaboravili kako je pas ipak čovjekov najbolji prijatelj. Nemojmo si od prijatelja praviti problem.... Imamo problema i previše.