Ništa nije kako se čini

13.08.2007., ponedjeljak

Čestitam.....


"Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati svake vrste, svi mi koji
smo bili djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im godinama (sada već)
prošlog stoljeća, vjerojatno ne bismo trebali biti živi.
Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova.
Nismo imali zaštitne poklopce na utičnicama i bočicama lijekova, nismo imali
brave na vratima i ormarićima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali
kacige.
Kao djeca vozili smo se (ako smo se vozili) u automobilima bez pojaseva i
zračnih jastuka.
Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, ne iz boce.
Užas!

Jeli smo kruh, kolače i margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikad
nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani.
Dijelili smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja iz iste boce i nitko od
toga nije umro.
Provodili smo sate gradeći male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se
spuštali nizbrdo da bismo tek tada otkrili da smo zaboravili na kočnice.
Nakon što smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti taj
problem.
Otišli smo od kuće ujutro i igrali se vani cijeli dan. Vraćali smo se kući
kad bi se upalila ulična svjetla.
Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel.
Nezamislivo!

Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih
programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone,
kompjutore ili Internet chatove.
Imali smo prijatelje!
Izašli smo van iz kuće i našli ih.
Igrali smo graničara i ponekad bi nas udarac loptom zbilja zabolio.
Padali smo s drveća, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub i zbog tih
nesretnih slučajeva nije bilo nikakvih sudskih tužbi. To su bili nesretni
slučajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih
prebolimo.
Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama i, iako nam je bilo
rečeno da će se to dogoditi, nikome nismo povrijedili oko.
Vozili smo se na biciklu ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili
pozvonili na vrata ili samo ušli i popričali s njim.
Igrale su se razne igre i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su
naučiti nositi se s razočaranjem.
Neki učenici nisu bili pametni kao ostali i nekad su pali razred i morali ga
ponavljati.
Užas!

Testovi se nisu odgađali iz bilo kojeg razloga.
Neki postupci su bili samo naši.
Posljedice su bile očekivane.
Sama pomisao da nas roditelji "vade" iz nevolje kad smo imali problema u
školi ili sa zakonom, bila je nezamisliva.
Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to!
Užas!

Ova generacija je dala neke od najboljih preuzimatelja rizika. Između nas su
izašli najbolji rješavatelji problema i izumitelji u cijeloj povijesti!
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se s time
nositi!
I vi ste takvi!
Čestitam!
- 01:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Vade Retro Satana, Non Suade Mihi Vana; Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venenum Bibas


Free Counters
Free Counters

Linkovi

www

"Na putu ka istini čovjek može da napravi samo dvije greške. Da ne prođe cijelim putem, ili - da ni ne krene."


"ako gladnome daš ribu nahraniti ćeš ga samo jedanput,a ako ga naučiš loviti nahranio si ga za cijeli život"


''ne čini nas pametnijim ono što smo čuli, već ono što smo proživjeli''