- DO POSLJEDNJEG DAHA -

Sve lijepo završi brzo.
Možda se nama samo tako čini?Ali više nije ni bitno.
Uvijek sam se pitala koliko zapravo vrijedimo.Da li je „mislim,dakle postojim“ još uvijek u modi.Iskreno se nadam da jeste.
Nemoj bježati od problema,trudim se tako živjeti.Nekako sam navikla riješiti sve dok dođe. To je dobro.
Nema mjesta za stajanje.Ovo je jedini život koji imamo (valjda) ali treba ostaviti nešto iza sebe.
To je cilj.Moramo dokazati svima kako je književnost neuništiva,da pisanje ne stari,da je ono strastveno,stvarno i neprolazno.To je mala revolucija svih nas,pojedinačno i zajedno.Neprolazno...Baš kao i ono što pišu pravi pisci.Jednoga dana možda skupim hrabrosti i dara da napišem nešto približno dobro kao Jack London,Meša Selimović,Mak Dizdar,Krleža...ali to ću uvijek biti ja.Naravno bez kopiranja-sopstveni stil i način,pisati slobodno,pisati o slobodi kao jedinom vidu borbe sa silom ovog divljeg svijeta.Ne stati nikada,kako ono Šerbedžija kaže:“Do posljednjeg daha...“ Eto tako ja mislim da se treba pisati,učiti,raditi.Svaki dan može biti posljednji i to smo čuli mnogo puta,pa ipak...Bez obzira koliko teško bilo sve je u tebi.Moć je kod pojedinca od kojega sve kreće.Sve je u tvom umu.Ne daj mu da spava i nakon nekog vremena ni on sam neće htjeti.

P.S. Trebalo mi je nešto ovako motivacijko,da se malo saberem. Inaće...sad će škola. I ne znam je li to dobro ili loše.Svakako zna biti itekako dosadno.

Rebel With A Reason