|
|
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
''Hrabrost je strah koji je izgovorio molitvu.''
(K.W.Baker)
Ovo je blog jedne djevojke koja ne zna što želi…
…niti je vidjela išta u životu što bi bilo vrijedno življenja….
…ona mijenja uloge….
…ona živi u filmovima i svaki put je druga osoba…
…još uvijek nije stekla svoju pravu osobnost…
…ako ju želite upoznati čitajte njezine postove….
….možda s vremenom nekto shvati njena lutanja, maštanja…
''Istina rečena s lošom namjerom gora je od svake laži.''
(W.Blake)
Atena
Apolon
Mojre
Tanatos
Artemida
/ I zapamti odmah na početku:
Radije bih s tobom bez hrane i vode na pustom otoku okruženom vulkanima,
Nego s njim sa zlatom i vilama u najljepšim zemljama /
Ruže u mom dvorištu i ovog proljeća bile su crvene,
Lišće sa oraha i ove jeseni otpast će,
Ne dragi, u ovo doba ne gubiš me.
Još.
/ I zapamti prije svršetka:
Samoća me neće ubiti,
Već će me gužva ugušiti /
I ubit ću svaku pčelu koja bude zujala da te ubode,
I nahranit ću svaku lutalicu koja mi pred kućom bude lajala,
A ti ćeš, dragi, samo moći gledati.
Zasada.
Zar tražim previše od vas ak želim da dogovori budu ispunjeni?
Dali su moja očekivanja prevelika ako očekujem da barem ovaj put spustite ponos i da jednom budete vi te koje će meni prve prići?
Mislite da nemam pravo što sam se naljutila?.
Ja mislim da ovo nije bilo u redu. Izvor moje ljutnje.
Znate ga.
Dali ćete vi dopustit da se prijateljstvo prelije u sive tempere s malom nadom za ostavranjem naših snova?
Mislite li dali je meni svejedno?
Očekujete li od mene ispriku?
E pa ja želim biti ta koja čeka,
ta koja očekuje,
i ta koja će (nadam se) dočekati.
I želim vam vjerovati,
kad kažete sve će biti u redu,
i sad pokušavam ne gubiti nadu u tu vjeru.
Hej, moje priajteljice,
ja vas želim i dalje tako nazivati.
Red je na vama.
Dobivate zadnju riječ.
Ili početnu.
Ovisi o riječi.
Mislila sam da je savršenstvo
ostati u tvom zagrljaju...
I mislila sam da sam doživjela to savršenstvo..
Ali sada...sada shvaćam u kakvoj sam
zabludi bila..
Doživjela sam to...Ali to nije savršenstvo..
Savršenstvo ne postoji..
To je bila samo ulaznica za pakao
u kojem si me poslije ostavio..
Hodam. Ili se priroda oko mene sama miče.
Sjena tamnih boja prešla je preko svega.
U daljinu. Nema mu kraja.
Tražim ljudska lica. posvuda.
Ne želim biti unikat.
Hodam. Ili se priroda oko mene sama imiče.
U magli (kroz koje su sjene tamnih boja prešle)
uviđam nešto.
Ali ne. To nisu ljudska lica.
To su samo maske.
Maske dvoličnih ljudi.
Hodam. Ili se priroda oko mene sama miče.
Gledam samo u svoje korake.
Udarih glavom.
U ravnini mojih očiju golema su prsa.
Pogledah gore. Ljudsko lice. Da.
Ono se topi u temperama tamnih boja.
I nestaje.
Hodam. Ili se priroda oko mene sama miče.
Strah me.
Plačem.
Moj život prolazi. A ja u strahu plačem.
Više ne hodam. Niti se priroda sama miče.
Večeras bih mogla naslagati toliko riječi,
sastaviti toliko smislenih rečenica...
Ali čemu??
Hoće li to nekoga dirnuti?
Hoće li to nekoga izmijeniti?
Ne da mi se više riskirati...
Pitam se ponekad da li ja tražim laži
ili one doista doalze same, nepozvane..
Ne, ne pozivam ih!
Dolaze same, nepozvane samo što
ih ja ni ne pokušavam uništiti.
Laži...Zašto ljudi lažu??
Na ovo svatko ima svoj odgovor.
Ne možemo općenito odgovoriti.
Svaki čovjek je svoja vrsta,
A ovaj svijet je ispunjen tim vrstama.
I tu nastaje nesloga.
Svatko se bori za sebe,
za svoju vrstu, zaboravljajući
na bratstvo i jedinstvo.
6 milijardi vrsta...
A još više laži, prijevara, dvoličnosti...
I mi ovo nazivamo životom??!
Neee, ovo nije život, ovo je patnja!
Patnja koja nastala od prve izrečene laži.
...Ljudi i dalje lažu,
zar vole patiti?...
Ako jednoga dana
svjetlost Sunca uspije proći
kroz prozirno ogledalo jezera
u dubinu
i spržiti zelene alge
te će one gorjeti na dnu jezera,
tog dana prestat ću se nadati
i početi vjerovati u čuda...
Možda tada sva maštanja
prijeđu u realnost,
Možda tada zaboravit ćemo sanjati,
već ćemo živjeti svoje snove...
Možda tada ću u tvom zagrljaju
pamtiti sve trenutke...
Jednoga jutra...Sunčanoga jutra...
Probudio ju je cvrkut ptica...
...pitamo se što se događa...
Polako otvorivši oči
ona ugleda predivnu, čistu, dugu
svjetlost koja je prodirala ravno u njen kut,
u njene oči...
U tom svijetlu ona je vidjela ruku...
ispruženu ruku...
Začula je glas koji je šaputao:
''Pođi sa mnom, hajde...pođi sa mnom..''
te se u svijetlu ocrta predivan lik
djevojčice...sretne djevojčice...
Srce joj je bez dvojbi na trenutak zastao...
Na trenutak koji traje cijelu vječnost...
...Točan odgovor za sva
pitanja života ne postoji,
svatko zna svoj odgovor...
