srijeda, 24.09.2008.

A ne znam. Sve mi se to ne da. Uzdah. A miješa mi se prvo polugodište drugog razreda s drugim polugodištem prvog razreda :/ . Ajoj, kako to vrijeme brzo prolazi, čini se kao da sam jučer bila ono malo zbunjeno dijete u martama koje je stajalo ispred velike crvene zgrade i trudilo se stvoriti i urediti svoje malo mjesto u novom svijetu. Da, bilo je uspona i padova. I promjena. Ali, ipak sam ostala semiasocijalno - ozbiljna zatvorena đevojka kakva sam bila i prije. Šta ćeš, neke stvari se nikad ne mijenjaju. Iks de. Ma, bezobrazna sam. I izgledam kao da želim nekog ubit. Ali to je samo zato što razmišljam i šutim. I nemam razloga za smiješak. A i stoji mi to.

Isuse, ja sam treći razred. Čak je i Mala osmi. O.o Neću ni trepnut i već ću bit neka stara baba s natapiranom narančastom kosom koja skuplja trave i čajeve, fura mnogo kičastog prstenja i narukvica i lepršavu slojevitu odjeću i dere se na svog crnog mačka.

Ili će se uskoro dogoditi neočekivani skandalozni preobrati. Hah. Ili ću na kraju živjeti u staračkom domu uz svog muža koji će biti moj prijatelj iz srednjoškolskih dana te se za nas dvoje nikad ne bi očekivalo da ćemo se spetljat, a kamoli biti 50 godina u braku. Ali sumnjam. A možda to i bude dio skandaloznih preobrata. Ko zna. Ali ja bih htjela biti objektivni promatrač sa strane kad se to dogodi.

Joj, stres me ždere. Ne mogu ja to. Ne da mi se. I moram se riješit tog straha, a ne mogu. Onda se raživčanim i samo postanem isfrustrirana i na kraju ništa. Because maybe you're gonna be the one who saves me.

Ma možda mi se to malo gadi. Ne znam. Živcira me to što nikad ne mogu naći prave riječi i izraziti se. I nikad nemam inspiracije. Nikad nemam ništa pametno za reći. Ali, ja jesam inteligentna.

Joj, napokon kraj. Fala Bogu da ovo ionako nitko neće čitat.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.