A najveća od njih je Ljubav.
utorak (09.01.2018.) // 7komentara
Prošlo je puno dana. Dugo me nije bilo i mnogo sam puta poželjela sjesti i pisati, a nisam imala vremena. Još više puta nisam mogla pisati kad bih sjela i odlučila se posvetiti tome. Barem pola sata, hajde. Ne bi išlo. Zato sada idem iskoristiti tren kada imam i vrijeme i dobro raspoloženje.
Prošlo je puno dana... Toliko da mi je posve prestalo biti čudno što moja bliska osoba ne vidi boje. Toliko, zapravo, da mi je postalo normalno kada nekome trebam odvojiti modro od ljubičastog, kad nekome ne mogu pokazati svoju fotografiju i reći ,,zar ove boje nisu prekrasne?", kada u shoppingu moram pokazati sve smeđe modele hlača jer sam naučila da se lako pomiješaju s maslinastozelenima, kada taj netko ne primijeti kako lijepo lak na mojim noktima odgovara boji haljine.
Prošlo je puno dana. Toliko puno da je ta ista bliska osoba postala moja ljubav.
Nisam sigurna u kojem su trenutku njegove plave oči postale moja najdraža boja. Možda onda kada je sunce lijepo sjalo, kada mi je rekao da mi oči izgledaju kao galaksije, i kada sam shvatila da se sunce ipak posebno rado kupa u njegovima.
Ono što znam je da sam prvo zavoljela njegove zagrljaje.
Proljeće se počelo buditi, sramežljivi miris svježine i sunca osjetio se svakim danom sve ljepše, često smo išli u šetnje u pauzama od predavanja, katkad me je vodio da nešto pojedemo jer sam sklona zaboraviti jesti kada imam puno posla. Počeli smo se viđati svaki dan tako jednostavno i prijateljski, tako lijepo i mirno. Dugo ga nisam ni dotakla. Možda jer je jednom prilikom rekao da baš ne voli dodir. Nakon mjesec dana stalnog druženja, zagrlili smo se jednom rukom kao da smo frendovi koji svaki vikend igraju nogomet. Idući put bilo je ljepše, ali kratko i nesigurno. Nakon tog puta zaljubila sam se u njegove zagrljaje. Bili su snažni, dugi i svaki put kao da me nikad više neće vidjeti. Kao da grlim svijet.
Mogla bih reći da sam zatim zavoljela kako priča.
Bio je zreo. Ali mlađi je od tebe. Ali bio je zreliji od mene. Pričao je o zvijezdama i obrazovanju i popravljanju automobila i reformama i funkcioniranju banaka, o crtanju i filmovima i klasičnoj glazbi i o sviranju bubnjeva i o crkvi, o humanitarnim akcijama i evoluciji i uzgoju guštera i dresuri pasa i citirao govornike i recitirao Chaplinov govor i ulomke iz crtića, i... Sve je to činio posve prirodno. Posve mirno i bez imalo želje da pokaže koliko zna. Jednu je jedinu želju imao: naučiti me nešto novo. Razgovarati sa mnom. Upoznati me s onim o čemu možda zna više nego ja, a naučiti ono s čime sam sama više upoznata. I dan-danas mi je smiješno što me doživljava ravnopravnom sugovornicom, a zna toliko više. Priča tako lijepo. Mogla bih ga slušati danima.
Zatim sam zavoljela vožnju s njime.
Ne volim razgovarati dok se vozim. Putovanje me uvijek umiri i tiho odvede u neki drugi svijet. Makar ono bilo samo od jednog kraja grada na drugi. On je to osjetio i vožnje s njim su mi od prvog trena bile najljepši trenuci užurbanih dana.
Zatim sam zavoljela njegovu sigurnost u sebe.
Znao bi mi reći da sjednem na suvozačko mjesto jer me nekamo vodi. Jednom su to bile palačinke, jednom jezero na kojem bih veslala, jednom Ikea da mi se može smijati dok proučavam vrata i sofe, jedne večeri brdo s kojeg smo gledali grad kao da nam je na dlanu, a mjesec je te večeri bio pun, žarko žut i veći nego ikad. Često se sjetim te večeri i velikog žutog mjeseca.
Zatim sam zavoljela njegovu odlučnost.
Ima točnu sliku u glavi što želi, što mu se sviđa. To sam osjetila kada sam čula čime se sve bavi, kako živi, koliko je spreman dati i uložiti u svoju viziju. I one večeri kada je rekao da je zaljubljen u mene. Bio je hrabar i odlučan, iako je bio svjestan koliko toga riskira.
Zatim sam zavoljela njegovu pažljivost.
Iako sam mu rekla da ja ne uzvraćam njegove osjećaje, nastavili smo se družiti i iz dana u dan sve mi je jasnije bilo koliko je on posebniji nego što sam mislila. Pažljivost i blagost, ta mirna toplina kojom me obasipa.
Zatim sam se zaljubila u njegovo razumijevanje.
On razumije. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko sam žarko to tražila u osobi. Mladić koji sjedi s djevojkom u autu sat vremena i čeka da ona kaže zašto čitavu večer ne razgovara s njim, već u šutnji provode vrijeme u kojem su se trebali zezati i smijati. Mladić koji joj daje sat vremena da mu se otvori, sjedi i čeka šezdeset minuta, i potom krene pogađati i prema njezinoj reakciji zaključi u čemu je problem. To je osoba koja razumije. Razumije da se ne znam izraziti kada mi je teško, već da se potpuno zatvorim. Razumije i ne odustaje. Razumije i ne pušta me da budem sama.
Zatim sam zavoljela njegovu prisutnost.
S vremenom je prestalo biti važno razgovaramo li, radimo li nešto zajedno, ili je samo ondje. Postalo je bitno samo da je on uz mene. Samo da toga dana osjetim njegov zagrljaj. Samo da me pogleda tim lijepim očima moje najdraže boje. A to je već ozbiljnija zaljubljenost od one u vožnju s njime.
Zatim sam zavoljela njega.
I tu više nije bilo povratka. Kako je tiha bila mijena godišnjih doba, kako je tiho mjesec zasjao nad gradom, tako mi se tiho uvukao pod kožu.
Mislim da na svijetu ne postoji osoba koja bi me više razumjela. Koja bi bolje čitala moj izraz lica, moju boju glasa, moje ponašanje. Koja bi bolje razumjela moju osjećajnost i s njome povezanu osjetljivost.
Kako oči koje ne vide boje moj svijet mogu obojati najljepšim nijansama?
Kako ruke koje ne vole dodir mogu pružiti najtopliji zagrljaj i izgraditi moj dom?
Na svijetu ne postoji čovjek koji bi me više volio. Koji bi me volio toliko postojano, jasno, iskreno i čisto, da bi me poput njega pitao bih li bila s njim zauvijek, prije nego što smo se uopće poljubili. Mislim da ne postoji čovjek koji bi mi tako iskreno i jednostavno i dječački nevino rekao da sam njegova obitelj i da se uz mene osjeća sigurno. Da mu nije važno jesam li taj dan ljuta, loše raspoložena, otresita, dokle god sam to ja, da zato ne moram biti uvijek sretna i uvijek ga nasmijavati, jer me voli i sretan je dokle god sam pored njega. I najljepše od svega je što svakim danom osjećam sve jasnije da to nisu puke riječi. Da su upravo te riječi najbliže osjećajima koje čuva u sebi.
Sanjam li ili je zaista moguće voljeti me toliko koliko to on čini? Jer voli me bezgranično. Voli me i poštuje nebrojeno puta više no što ja poštujem sebe. Jednostavno... Voli me. U punom, pravom, jedinom smislu u kojem se ta riječ smije koristiti.
Naša će priča biti drugačija od ostalih. Znam da nikada neću biti majka, osim ako ne posvojimo dijete. Znam da će biti teških trenutaka, već ih je bilo, i još uvijek mi treba puno snage da to posve prihvatim. Svjesna sam da postoji mogućnost da na tom zajedničkom putu života ostanem sama prije nego dođem u srednje godine. I koliko mi god suze dolaze na oči, svjesna sam da jedino mogu biti jaka. Nema mi druge. Moglo je biti savršeno, moglo je. Ali on je sve što mi treba. i više od onoga što sam ikada mogla poželjeti. I tek mi je u zadnjih godinu dana jasna punina želje "samo neka je zdravlja".
Ne želim živjeti bez njega. Više ne mogu živjeti bez njega. I trebam imati vjere. Trebam vjerovati da će sve biti dobro. Trebam biti snažna i hrabra. Ako ne za sebe, onda radi njega. Ako postoji i najmanja mogućnost da će moja radost i moj osmijeh i moj sjaj u očima i moj čvrsti zagrljaj pun nade i vjere dati njemu, mojoj ljubavi, snage i sigurnosti da će biti dobro... Onda se isplati svaki moj osmijeh. Svaki moj zagrljaj. Svaka moja riječ i svaki trenutak koji mu mogu dati.
Jer on je meni već sada dao više nego što mu mogu vratiti.