Za njega.
utorak (21.07.2015.) // 11komentara
(15. lipnja)
Postojala je tu, tek nakratko, tek je zabljesnula... Jedna mala nada da sam se pomirila sa svime.
Kako me je prevarila, mudro i lukavo, a sada mi se smije i uspijeva umaknuti svakom mom pokušaju da je uhvatim i vratim u tu svoju glavu.
Ne zna koliko mi boli zadaje. Nije joj to važno. Ne zna koliko suza lijem jer se mnome poigrava.
Jedino što sada znam je vraćati se na minule trenutke. Onda kada si samo gledao kako ćeš me izbaviti od napasnih momaka. Kada si me poljubio i zavrtio. Kada sam pustila da me nose tvoje snažne ruke, naslonila glavu na tvoje rame... Nemoćna i slaba, ali sigurna. Znam, znam, nije tu bilo ništa osim prijateljstva.
Bujica slika i sjećanja samo navire, navire...
Vraća tremor. Vraća suze u oči.
Tvoj dodir nije dodir, već skupina priča i osjećaja. Tvoj pogled je tajna koju je netko već otkrio, ali ja je još uvijek ne znam.
Možda te u snovima budem mogla gledati koliko želim,
Slušati svaku tvoju šalu i zgodu i misli i čežnje,
Pričati o svojim željama i strahovima,
Osjetiti tvoj dodir.
Možda jednom uspijem uhvatiti i vratiti nadu i zaista se pomirim sa svime.
---
(21. srpnja)
Treći dan na otoku sunca, soli i čistoga mira. Već. A još nisam svjesna da sam ovdje... Da je uistinu ljeto, u onom pravom smislu riječi. Prijateljica (možda i jedna od najboljih) rekla mi je netom prije puta: "Hajde neka ljetna romansa!" Nasmijala sam se, naravno, i našalila se, jer nije bilo vremena za bilo kakve ozbiljne riječi.
Ali jedino što sam u tome trenutku pomislila, a onda se sve snažnije uplela u tu mrežu, bilo je: "Ne želim. Ne s njim u mislima."
Bilo je to jednoga lijepoga dana. Sjećaš se toga dana, da, ali možda se sjećaš i mene. Ona koja se na početku sramila i pričala jedino s prijateljicom. Ona koja se i rukovala s tobom, i (to sigurno ne znaš) pomislila kako si zgodan, ali više od toga nije joj bilo niti nakraj pameti. Samo je gledala gdje je taj drugi, taj tvoj neshvatljivi, neuhvatljivi, zabranjeni, nedodirljivi prijatelj. To sam bila ja. Oprosti što te nisam zamijetila na tome početku, što sam patila zbog drugoga, što i dalje moram objašnjavati svome srcu da nema koristi od patnje za njim.
Sjećaš li se kada si sjeo pored mene, ali smo oboje šutjeli? Da sam bila hrabrija, da sam bila pametnija... Ne bih čekala da se ti ohrabriš. Ne bih tako glupo prokockala priliku da ti pričam, da te slušam.
Sjećaš li se možda kada je glazba postala glasnija, svjetla prigušena? Kada smo svi postali veseliji, otvoreniji, a piće slađe? Kada ti je piće dalo dovoljno hrabrosti da me pogledaš u oči, da izgovoriš moje ime, da mi se nasmiješ, da me zagrliš. A ja sam bila dovoljno hrabra da prihvatim tvoj poziv za ples, da zatvorim oči i osluškujem srce. Koliko god mi je bilo neugodno, toliko sam imala snage oduprijeti se strahu. Da je itko obraćao pažnju na nas, vidio bi da smo oboje prestrašeni, djetinje nevini i sramežljivi, ali poneseni atmosferom dovoljno hrabri da prekoračimo sve. Ali nitko nas nije gledao, svi su plesali i zezali se, plesali i vrtjeli se, plesali i plesali.
Zašto je ta večer, toliko opipljivo nabijena osjećajima, završila tako neopaženo? Zašto nisam imala snage poslati ti poruku, nešto, bilo što, nego sam se nadala da ćeš to ti učiniti? A znala sam da si premalo samouvjeren da bi to učinio. Previše povučen, previše sramežljiv. Baš poput mene.
Čekala sam dan, dva, tri, tjedan, a sada su prošla dva i pol mjeseca. A još uvijek ne prođe niti dan bez barem jednog trenutka tebe u mislima. Sada mi je neugodno bilo što poduzeti - iako ne mogu poreći da me ovo ljetno "ludilo" ne zove da te barem dodam kao prijatelja... Jer, tko zna kada ću te opet vidjeti. Hoću li te uopće vidjeti. A tko zna što će se dotad dogoditi. Ali, tri mjeseca... Previše. Previše da ne bi postalo očito.
Ako se uopće sjetiš one djevojke, one lijepe večeri.