Sreća.
srijeda (18.03.2015.) // 12komentara
Možda dugo nisam pisala. Dobro, ne možda nego zaista nisam. Ne jer nisam imala o čemu pisati. To bi bio zadnji razlog na svijetu. Samo nisam imala potrebu stati i sve zapisati. Nekako, ono što se od desetoga mjeseca dosad dogodilo... Ne znam kako bih uopće pisala o tome a da pritom prenesem barem djelić svojih osjećaja. Mislim da nisam toliko dobra. A usto mi se gotovo uvijek čini da će dio te čarolije izblijediti ako je izrečem na sav glas.
Ali... Ne mogu prešutjeti da sam otkrila novi dio sebe. Potpuno, potpuno neočekivani, zatomljeni, skoro pa izgubljeni dio sebe. Prije otprilike pet mjeseci, kada sam se sasvim slučajno počela baviti sportom, prvi puta u životu, prvi puta nakon dva desetljeća života. Da nisam sada, možda ne bih nikada. Zato kažem da je to gotovo izgubljeni dio mene. I sada vidim koliko sam mogla biti neostvarena. Naježim se na samu pomisao... Što da nisam? Zar nikad ne bih osjetila ovo što sada osjećam?
Jer ovo za mene nije samo sport. Ne, daleko od toga. Toliko daleko da ni svojima ne govorim jer me ne mogu shvatiti. Ja se zapravo nikad nisam osjećala ovoliko svoja. Ovoliko ostvarena i ispunjena - čak ni u glazbi.
Nikada dosad nisam morala hvatati dah da se ne onesvijestim, koncentrirati se svom svojom snagom da izdržim na nogama, zatvoriti oči jer mi se sve vrti i crni pred očima, niti sam ikada dosad bila na rubu suza od iscrpljenosti, niti mokra od znoja, niti u tolikim bolovima da jedva hodam, nikada dosad nisam morala smirivati glasove u glavi koji uporno govore "ne mogu toliko izdržati", niti sam ikada dosad iskusila taj strašan osjećaj razočaranja u samu sebe kada ne bih uspjela doći do kraja.
Nikada dosad nisam osjetila koliko sam zapravo snažna i žilava, koliko su moji mišići bili neupotrebljavani, uspavani. Zapravo dosad nisam ni osjetila da imam neke mišiće. Nikada dosad nisam došla do onoga što nazivam granicom izdržljivosti. A sada sam ne samo došla do nje, nego je i prešla, više i više, više nego što sam mislila da ću ikada moći. Tek sam sada shvatila koliko mogu. Koliko kočim samu sebe svojim neutemeljenim riječima "previše je to za mene". Prvi puta osjećam se uistinu ponosnom na sebe. Prvi puta čujem toliko iskrene, tople riječi onih koji to prolaze sa mnom, nekih novih ljudi, novih dragih ljudi. Ljudi koji su u tome toliko dobri, a mene kojoj je to sve novo i čudesno guraju naprijed, ohrabruju i potiču onako kako nitko drugi to ne može. Ima tu toliko priča, toliko događaja, toliko novih poznanstava i prijateljstava, toliko čarobnih trenutaka.
Sada konačno znam kako je to osjećati se sretnom bez ikakvoga posebnog razloga. Taj trenutak kad osjetim blagi povjetarac na leđima, sunce na licu, blagi napor, dok dišem punim plućima... U prisustvu ljudi koji moj život bojaju novim bojama. I za koje se nadam da me neće napustiti, niti ja njih. Barem ne još. Svakim su mi danom sve važniji, sve draži i zanimljiviji. U isto su mi vrijeme učitelji, koliko god mladi bili, uzor i izvor snage. Lako mogu razumjeti osjećaj koji je u meni svakim danom sve snažniji jer i oni su to nekoć proživljavali. Možda on kod njih ni dan-danas nije oslabio. Prekrasan je doživljaj kada mi vrhunski sportaši kojima sam sada okružena kažu kako sam izrazito dobra, kada to kažu iskreno, kada ostali, koji možda nisu tako brzo napredovali, ne osjećaju ljubomoru, zavist, ljutnju, nego su iskreno sretni zbog moga uspjeha. Nisam mislila da ću biti okružena tako dobrim ljudima. Dosad sam uspjeh doživljavala kao nešto zbog čega me oni slabiji ne vole... A onda se nađem u krugu ovako prekrasnih ljudi.
Još bih vam puno, puno morala pisati, opisivati sve događaje od samoga početka do danas, da bih vam mogla dočarati svu puninu te ljepote, tih večeri ispunjenih umorom, dana ispunjenih suncem i smijehom.
Već sam više puta razmišljala o tome je li uzrok moje sreće isključivo sport, bih li ga jednako toliko voljela kad ne bi bilo tih ljudi oko mene. Ali ne znam odgovor na to pitanje i drago mi je zbog toga. Ne želim znati kako bi bilo trenirati bez njih. Jedino što znam i što mi je važno je da je taj sport, zajedno s tim curama i dečkima, za mene čista sreća. To nikad dosad nisam osjećala, nikad tako jasno, i samo mislim čime je zavrjeđujem. Nadam se da je nisam dobila nezasluženo.
Nadam se da svi vi imate nešto ili nekoga tko vas čini toliko sretnima, a ako ne, da ćete to jednom pronaći. Možda upravo posve slučajno, posve neočekivano kao ja.