Sve mi uzmi, ostavi sitnice.
srijeda (08.10.2014.) // 14komentara
Prije 10 dana vratila sam se s mora. Nakon dva mjeseca, točnije 64 dana provedenih na tom divnom otoku.
Prije više od dva mjeseca...
U početku mi je bilo čudno što sam ondje. Da sam morala otići natrag u Zagreb nakon tjedan-dva, bila bih tužna, ali ne jako. Ali taj otok, to mjesto... Ima neku svoju čar. Zna kako se uvući pod kožu. Što sam dulje ondje, ljepše mi je. Počinjem disati zajedno s mjestom. Počinjem se buditi sve ranije, dok konačno ne dočekam zoru. Što je ljeto išlo dalje, češće bih, vraćajući se iz večernjeg izlaska, stala, osluškivala tihe neznane šumove i divila se nebu nad sobom. Zvjezdano nebo. Nepregledno i tako umirujuće. U Zagrebu zvijezde ni ne vidim. Zapravo, ovdje rijetko kad skrenem pogled sa sive ulice.
Išla sam na more prije dva mjeseca, kada sam mislila da sam zrela i da se ništa nepredviđeno ne može dogoditi, ništa što će me promijeniti ili suočiti me sa samom sobom... Ali, kada sada pogledam unatrag, toliko se toga promijenilo. Toliko novih iskustava, osjećaja, uspomena.
Na početku ljeta svaki je dan bio drugačiji, što me je veselilo jer su dosadašnja ljeta bila lijepa, ali provedena na istom mjestu s istim ljudima i, najčešće, istim događajima. Tenina obitelj ove je godine svako malo bila domaćin drugih prijatelja pa je već samo društvo bilo raznoliko. Na početku smo često išli u susjedna mjesta na jednodnevne izlete... Kako mi se sad to davno čini! Kao da je bilo prošle godine. Vjerujem da je to zato što tada nisam ni pojma imala koliko će se tu lijepih promjena dogoditi.
Zatim su ti raznoliki dani malo utihnuli, počela je ona lijepa rutina. Došla mi je Mirela na dva dana, i ti su dani bili jedni od najljepših ovoga ljeta. Upoznala sam neke ljude koje sve do ovoga ljeta nisam niti primijetila... Neki su uvijek bili ovdje negdje, gotovo meni ispred nosa, ali ih jednostavno nisam primijetila. Ne znam kako je to uopće moguće. A upravo su oni ti koji su mi učinili ovo ljeto možda najljepšim dosad. Nezaboravnim. Neću sada pisati jer ima toliko toga, toliko sitnica, toliko događaja, misli, da bi to trajalo danima. I opet ne bih uspjela dočarati pravi osjećaj. Naravno, opet sam se pred nekima do kojih mi je najviše stalo zatvarala i otežala im upoznavanje. Ali, samoj sam sebi pokazala hrabrost kakvu nisam znala da posjedujem. Sazrijela sam u ova dva mjeseca.
Pred kraj ljeta mjesto je postalo pomalo pusto, neki od meni najbližih su otišli. Neki koji su činili ljeto. Nastojala sam ih ne tražiti pogledom i s vremenom sam počela uživati u sitnicama. Nakon jedne nevere bosa sam hodala po kalama i rivi, gacala po ogromnim lokvama, i pritom osjećala čistu sreću. Poput djeteta. Katkad bih otišla do plaže, samo sjedila, gledala more i daleke brodove. Ondje je i tmurno vrijeme bilo lijepo.
Nekako je brzo došao dan odlaska. Tata i prijatelji su došli sa mnom, ispratiti me na brod. U tom trenutku nisam osjećala tugu, nego samo jaki nemir. Bila sam toliko nervozna da nisam ni pričala s njima. Čula sam da pričaju i zezaju se, ali nisam slušala. Gledala sam uokolo, gotovo preplašeno, i nastojala zapamtiti. To sunce, koje je toga dana tako pržilo da bih se najradije bacila u more onako u trapericama i tenisicama i s ruksakom na leđima. More, obalu s druge strane gdje smo se bili kupali. Pučinu prema zapadu, gdje sam bila na najljepšem kupanju ovoga ljeta. Došlo je vrijeme za odlazak, zagrlila sam prijatelje i oca, s velikim osmijehom na licu, pozdravila neke drage ljude koji su ovdje bili poslom. Ušla sam u brod i sjela pokraj nekih simpatičnih Kineza. Kroz zatamnjena stakla vidjela sam prijatelje kako kreću prema plaži. Brod je krenuo. Ljudi oko mene tipkali su po mobitelima, razgovarali, spavali. Ja sam samo gledala kroz taj prozor. Gledala sam tu stazu, brodove. Ovuda sam trčala u osam ujutro. Ovuda sam svaki dan išla s prijateljima na kupanje, na ovoj sam ploči provela većinu sunčanih dana, ovdje doživjela najljepše susrete. Događaje o kojima razmišljam još uvijek, daleko od toga mjesta i tih ljudi. Sve sam to sada gledala, ali ja više nisam bila dio toga. Bila sam odijeljena staklom, prozorima, i morem. I svakom sam sekundom bila sve dalje. Suze su samo krenule. Jedna za drugom. Sve dok moje mjesto nije pobjeglo iz okvira zatamnjenog stakla. Život ondje je nastavio, ali ja više nisam bila dio toga.
U busu sam u sebi nabrajala što me sve lijepo čeka u Zagrebu, svi ljudi, svi događaji, sve čemu se veselim, kako bih se malo smirila. Tu večer shvatila sam da ovdje nisam ista osoba. Nisam ona nasmijana cura koja se ne boji iskazati svoje osjećaje ili jednostavno ono o čemu trenutno razmišlja. Nisam opuštena i spontana. Niti hrabra. Kao da grad od mene učini još jedno lice bez osmijeha u moru istih. Više ne hodam da bih gacala po lokvama, da bih udisala zrak punim plućima, gledala ljude, nebo, sve ljepote koje me okružuju. Ovdje hodam da bih stigla na cilj; hitrim korakom, ozbiljna, odsutna, kao toliko ljudi oko mene.
Onda sam shvatila, nakon nekoliko teških dana, da ne želim biti takva.
Toliki oko mene su ozbiljni, stalno razmišljaju o obavezama i teškoćama, malo se smiju i stalno su pod stresom. Ja ne želim biti jedna od njih! Dosad sam postajala takva čim bih došla u ovaj grad, ali želim to promijeniti. Želim ostati, što je to više moguće, onakva kakva sam na moru. Prava ja. Želim da ljudi i ovdje govore ono što sam ovoga ljeta toliko puta čula: kako moj osmijeh otapa led i popravlja dan ljudima i kada su loše volje; želim unijeti malo dalmatinske svježine i ljetnoga sunca i kada je najveća zima. Ne želim postati dio sive mase ljudi. Želim ostati svoja. A to, to me je naučio novostečeni prijatelj koji unosi toliku ljepotu i sreću, gdje god da se pojavi. Bilo na moru ili u metropoli, zadržava tu čarobnu radost. Ne mijenja se pod utjecajem okoline.
Trenutno učim biti zahvalna na svima koje ovdje imam, na svim novim mogućnostima i izazovima, na novim druženjima i nastupima, na zdravlju i ljubavi kojima sam okružena. Učim, i nadam se da ću naučiti.
