,,When I saw you waiting at your place, something felt familiar in your face."
subota (05.04.2014.) // 7komentara
Iako bih se mogla raspisati o svemu što me ovih dana i tjedana muči, odlučila sam da neću. Neka ovo bude moj otok mira i sreće.
Želim podijeliti i osloboditi svoje osjećaje iako još ne znam jesu li potpuno određeni. Tek su u nastajanju, ali nemam puno snage zadržavati ih u sebi.
Shvatila sam da trebam krenuti dalje. Shvatila sam da ne želim htjeti nešto što će drugu osobu učiniti nesretnom. Iako sam toga i prije bila svjesna, bila sam preslaba i presebična da bih samoj sebi zabranila takvo što. Govorila sam si da je u redu imati želje dok ih držim za sebe i za najbliže prijatelje. Ali odlučila sam - nema više toga. Barem ne kad su srca u pitanju.
Mislim da su u moj život ušle dvije posebne osobe. Jedna je, nadam se da je već mogu tako zvati, prijateljica, a druga je jedan dečko, pukim slučajem njen brat. Tu dolazim do onih osjećaja u nastajanju...
Znam ga otprije. Ne znam kad sam ga prvi puta ugledala, prije najmanje pet godina, na nekom nastupu. Kako se samo davnim to čini. Međutim, nisam pomislila da ću ga ikada upoznati. Jedino što bih svaki put pomislila je da je sladak. Da ga nisam tada zamijetila, vjerojatno ga se danas uopće ne bih sjećala. Još mi je uvijek čudesno da me je s njim, dečkom kojeg se sjećam od srednje škole, upoznala njegova sestra, koju sam upoznala prije nekoliko mjeseci. Cura koja je uvijek bila ondje negdje, u njegovom životu, na nastupima, uvijek ondje, ali ja nisam ni znala da postoji. Vidjela sam samo njega, bez ikakve pozadine, priče. A sada? Sada je znam toliko bolje nego njega, a i o njemu samome znam daleko više nego što sam ikada mislila da ću znati.
Upoznala me je s njim, čak sam odmah prvu večer poznanstva imala sreće biti malo s njima, ali ne bih to bila ja da nisam bila blesava i da nisam požalila na svaku drugu izrečenu rečenicu. Došla sam doma i u isti mah pomislila kako je to sve bilo nestvarno, ali i s blagom ljutnjom shvatila da zbunjenošću i krivim dojmom koji ostavljam zapravo samo štetim samoj sebi; nadala sam se da ću dobiti priliku da popravim dojam.
I dobila sam. Bili smo na istom tulumu. Ni sada ne mogu vjerovati koliko sam zapravo imala sreće, toliko sreće. Sjećam se da smo se na početku večeri, kad smo se vidjeli, pozdravili tek kao poznanici. Jedan jednostavni (i s njegove strane ravnodušni) ,,bok", a zatim povratak na razgovor s drugima. Nadala sam se da ćemo se rastati kao manji stranci nego što smo u tom trenutku bili.
Kako je večer prolazila, ljudi su odlazili, a ostalo je društvance u kojem se jedan dio družio s njime, jedan sa mnom, pa smo dospjeli u isti krug ljudi. Kratko smo pričali, a onda, sasvim slučajno, malo zaplesali (doduše, ja sam zbog neugode više gacala poput patke). Samoj se sebi smijem kad vidim koliko pamtim sitnice koje on uopće nije zamijetio. Kao, recimo, taj ples. Nepopravljiva sam romantičarka. Toliko toga njemu običnoga pamtim i vrtim u mislima. Vraćali smo se doma istim putem. Pričekala sam tramvaj s njim, što je trajalo prilično dugo. Ali ni u jednom trenutku nisam htjela otići. U jednom sam se trenutku isključila, on je pričao, a ja sam ga samo gledala i pomislila: ,,Kako je ovo nestvarno." Dečko kojeg sam nekoć gledala izdaleka, koji nije znao ni da postojim, a sada razgovara sa mnom, svakom riječju koju izgovori, obraća se meni.
Otada je već dosta prošlo. Približavao se moj nastup. Pozvala sam njegovu sestru, ali nenametljivo joj rekla da pozove i njega.
Nije trebao doći. Imao je dogovor s nekim curama (na moju veliku radost.)
I dalje sam pod dojmom. Nije moglo biti ljepše, upravo zato što sam prestala očekivati... Kad se samo sjetim popodneva, kako sam stalno razmišljala hoće li doći, koje bi mu se pjesme mogle svidjeti... Jedan dio mene nije očekivao da će stvarno doći. Ali ipak, u mom srcu postoji ona jedna prkosna strana koja se, usprkos svemu, nije dala potištiti.
Izlazak pred publiku.
Nastojala sam biti ozbiljna, ne lutati pogledom, ali nisam uspjela. Jedva sam stajala mirno. Tražila sam jedno jedino lice. U cijeloj publici bilo je toliko ljudi. Toliko duša na jednome mjestu, ali za mene je crkva bila gotovo prazna. Ugledala sam njegovu sestru, ali on nije sjedio pokraj nje.
Gledala sam ta velika, stara drvena vrata. Srce bi mi ustuknulo svaki put kad bi se otvorila. Toliko puta, toliko ljudi... Ali, ne on. Mislila sam kako će mu sestra pričati što je propustio. I onda se opet onaj prkosni glasić uzdignuo nad tu tužnu tišinu u srcu. ,,Neka dođe, neka dođe..." Zamislila sam kako upravo govori curama da ne može na piće jer, eto, ide na koncert. Kako se približava, kako je svakim korakom sve bliže. Možda nas već čuje...
Zadnjih nekoliko skladbi sam uživala. Glazba me je obuzela. Bez obzira na sve. Ostao je taj okus razočaranja, ali slatkoća glazbe pomogla mi je zanemariti gorčinu.
Završili smo. Pozdravila sam svoje, ugledala njegovu sestru, prišla joj i oslobodila svu sreću što je stigla. Ugledala sam i Tenu, kod ulaznih vrata, i odlučila ih međusobno upoznati.
Krenula sam prema njoj i pritom lutala pogledom u uzaludnoj potrazi. Nekoliko ljudi iz glazbene, to je sve. Ali... Netko ondje, u najdaljem dijelu... Poznat, sliči mu, ali opet, samo mi se priviđa. Iako, sad vidim da ima osmijeh na licu, ne gleda prema nama nego negdje u daljinu - ali ide prema nama, i to mora biti on... Ne sjećam se ni što je rekao, ni što sam ja rekla. Samo znam da mi ta večer, zbog tog jednog trenutka koji je sve popravio, nije mogla biti ljepša.
Opet samoj sebi postavljam pitanje: zašto sve ovo uopće pišem? I što ja to uopće želim?
Katkad se, kao i sada, uhvatim u sanjarenju. Nakon toliko misli i unutarnjih previranja, više ne mogu zadržati sve što mi je u glavi, i onda dođem ovdje. Radije bih da nisam sve ovako nadugo i naširoko napisala, da sam malo više promišljala tijekom pisanja, ali trenutno to nisam u stanju učiniti.
Nakon toliko njezinih priča o njemu i nakon tih nekoliko skromnih trenutaka provedenih s njim, svjesna sam da je jedan od onih nekoliko posebnih osoba koje će mi ostati u sjećanju, bez obzira na to koliko smo se dobro ili dugo znali.
I, što onda uopće želim? Pa... Voljela bih da mu je stalo do toga da me malo bolje upozna. Malo me boli kada pomislim koliko ja osjećam njegovu dobrotu, toplinu, neiskvarenost, tu neponovljivu narav, a da u isto vrijeme on mene vidi kao sestrinu prijateljicu, i ništa više. Kada ja osjećam koliko je zanimljiv i koliko je drugačiji po mnogočemu, a on ne vidi nijedan dio moje osobnosti, nijedan dio koji bi me u njegovim očima učinio imalo zanimljivom... Kao što je on u mojim očima.