Kiša.
subota (09.11.2013.) // 9komentara
Vrijeme je danas tako tmurno. Nadala sam se suncu jer mi se fotoaparat vratio s popravka. Htjela sam malo fotografirati jesenje boje, malo se opustiti, isključiti, ne razmišljati o svemu onome što me ovih dana čini malo tužnom.
Nisam zadovoljna s kolokvijima koje sam pisala ovaj tjedan. Ne mogu učiti, misli mi lete, umorna sam i samo želim leći u topli krevet i biti u okruženju svojih, smijati se, gledati dobre filmove i piti topli kakao.
Već se dugo nisam čula i vidjela s Tenom i drugom prijateljicom koja mi isto puno znači i s kojom uvijek podijelim sve što me tišti. Fali mi razgovor s njima, a trenutno je neostvariv.
Nisam bila na prošloj probi zbora, kao ni na njihovom tulumu. Imala sam previše obaveza, od jutra pa sve do mraka i nikako nisam mogla doći. Nekako sad svo oduševljenje od prošlog posta polako kopni. Ne zato što sam promijenila mišljenje o zboru. Ne, to nikako. I dalje mislim da su jako zabavni i veseli mladi ljudi.
Ali nekako mi se čini da ja to ne mogu.
Uvijek ista sumnja, zbog koje mnogo toga propustim, odbijem, izbjegnem. Jer ne vjerujem da ja to mogu.
Uvijek me iznova iste osobe moraju uvjeravati u moje sposobnosti i vrline. Ali, što kad te osobe odustanu? Ili kad ih više ne bude, što ću onda? Ne mogu tako zauvijek. A opet, tako mi je teško promijeniti tu osobinu.
Ja nisam jako društvena osoba. Ili, bolje rečeno, jako volim biti u društvu, ali onome u kojem se dobro osjećam. A to je rijetko. Jako sam sramežljiva. Šutim, smješkam se i gledam uokolo, a kad me se nešto pita, promijenim način govora i ne bih se čudila kad bi ljudi stekli krivi dojam o meni. Tek malo ljudi zna kakva sam uistinu, tek me malo ljudi cijeni zbog mojih istinskih osobina, nehinjenih, spontanih. Drugima se otkrivam kao djevojka koja malo priča, nije nimalo zanimljiva za razgovor, a kamoli nekakva druženja... Sve dok polako ne uvjerim samu sebe da sam takva.
Ovih dana se pitam ima li uopće smisla da idem na taj zbor. Ljudi u njemu je stvarno puno. Na svakoj sam probi okružena drugim, nepoznatim ljudima, na svakoj probi sjedim među neznanima i šutim, kad treba pjevati, pjevam, a kad je kraj probe, otiđem. Jednostavno se bojim da je ovo za mene prevelik zalogaj. Tena se promijenila otkad je u tom zboru. Otvorila se i sad je, primijetila sam, omiljena u cijelom zboru. Sad je osoba kakvu teško prepoznajem. Nisam znala da je takva sve dok nisam došla na prvu zajedničku probu. Rekla je da ću se vjerojatno i ja otvoriti i opustiti jer je to takav zbor.
Ali ja sve više sumnjam... Ja nisam poput nje. Ona se na mnogim poljima promijenila nabolje - jer je to htjela. Ona uspije ono što želi. Ja nisam takva. Već dugo sa sobom vučem sve mane koje želim popraviti. Mislim da nijednu nisam uspjela ukloniti. To me toliko muči, ali jednostavno ne znam... Ne znam kako popraviti neke stvari. Osjećam da bih se uistinu živo, opušteno osjećala tek negdje sama, s fotoaparatom, olovkom i blokom za crtanje ili knjigom u ruci, negdje u prirodi. Ne ovdje.
Ono što mi pada najteže je to da jedino ja mogu popraviti samu sebe; to ne može nitko drugi. Niti jedna od onih spomenutih osoba koje me bodre, hrabre, koje su stupovi u mom životu. A sama sam zapravo tako slaba. Poput kakvog slabašnog laneta, koje ne zna stajati na svojim nogama bez potpore drugih.
