20.09.2013., zadnji tjedan na moru snova
subota (05.10.2013.) // 8komentara

Ne znam... Što bih uopće mogla zapisati?
Hodala sam u sumrak. Teško mi je reći da sam bila svjesna svijeta. Blagoga dodira vjetra. Laveža pasa, sve tamnijeg sumraka. Hladnoće kamena kojim su kročile moje bose noge. Jedino... Jedino što sam osjetila bila je naježena koža i, možda, čvor u grudima.
Htjela sam biti daleko. Ne ovdje, barem ne među toliko neželjenoga svijeta.
... Radije na pučini, ili na beskrajnim ravnicama. Možda ispod neke krošnje u Pemberleyu. Udisala bih svježi rosni zrak, sjedila u podnožju stoljetnoga stabla. Sunce bi se pomaljalo, polako, jer ono zna da ima svo vrijeme svijeta. Da će sutra opet biti ovdje, i prekosutra, i godinama nakon nas. Zaklopila bih oči i slušala tišinu. U daljini bi možda zapjevala ptica, trava bi šuštala i plesala i veselila se pod naletima vjetra i toplinom sunca.
Čudno je to. Što sam starija, to nelogičnije razmišljam. Ne daju li jedan i jedan dva, a jedan i nula jedan? Kao mala, odmah bih se bespogovorno složila s time. Ali... Je li moguće da sam bila u zabludi?
Sada bih, tiho, ali uvjereno, rekla da je osoba nepotpuna sama.
Da sam ja tek polovica. Da je jedan zapravo pola... A tek dvoje daju jedno.
I da danas, više od svih proteklih dana, osjećam prazninu u sebi.
I želim... Želim... Želim pronaći drugi dio sebe.

Želim biti potpuna.



<< Arhiva >>