Ti, samo ti.
nedjelja (07.04.2013.) // 5komentara
Četvrtak. Praznici. Prvi put zasjalo je proljetno sunce. Provuklo je svoje zlatne zrake kroz prozor moje spavaće sobe. Probudilo je čaroliju. Probudilo je sve usnule snove, sreću, nadu. Knjige su i taj dan trebale biti jedini predmet moga zanimanja. Ali, dobila sam poruku.
Prodorni zvuk proparao je čitateljsku tišinu moga doma i prekinuo me usred učenja biologije. Bila je to Mirela. Bila je u gradu i željela je da joj pravim društvo dok obavlja neke sitnice. Ta me je poruka toliko usrećila. Tko bi htio da mu ja pravim društvo? Tko je ikada bio tako spontan? Moji su dogovori uvijek bili unaprijed isplanirani, a moji prijatelji uvijek suviše zauzeti za ovakve šetnje... Kao i ja, uostalom. Ali ne i ona.
Pogledam sunce, prekrasnu ulicu... A onda skripte. S velikom tugom i žaljenjem pošaljem joj poruku da ne mogu jer moram učiti. Bogu hvala što me je moj tata, predivan čovjek, došavši doma i saznavši za poruku, takoreći potjerao da otiđem u šetnju s Mirelom. Otišle smo u slastičarnicu i pričale, smijala se mojoj nespretnosti kada sam kosu uspjela ,,osvježiti" sladoledom. Bio je to prekrasan dan.
Najljepši prvi april.
Jedan od onih dana - dana koje bih željela sačuvati netaknute u sjećanju i ponovno ih doživjeti kada sam tužna ili usamljena. Jedan od dana za koje mislim da se nisu dogodili meni, nego nekome drugome, da ih nisam ja doživjela.
Bio je to moj poklon za Uskrs - jedini i najljepši, iako naizgled dan poput svakog drugog. Načula sam da bi mogao doći ,,on". Ali, nisam bila uvjerena u to, nisam se htjela uzalud nadati...
Na probi zbora prije jutarnje mise sjedila sjedila sam uz prozor, koji gleda na maleno dvorište kroz koje se ulazi u dvoranu. Bila sam nekako slabe volje od pomiješane nade i nastojanja da prestanem očekivati njegov dolazak. Kroz prozor sam vidjela Mirelu i još jednu curu kako dolaze dvorištem. Bez njega. Eto, glupa nada... Glupa nadanja, glupe misli koje me uzdižu među oblake. Mirela i ta cura ušle su s kolačima jer je ova druga baš taj dan, na Uskrsni ponedjeljak imala rođendan. Shvativši da ga nema, maknula sam pogled s njih. Ali - kutkom oka vidjela sam treću siluetu. Brzo sam je pogledala i...
On. Još pospanog pogleda, sa smiješkom na licu, i proljećem u očima, zatvorio je vrata iza sebe, produžio do tenora, kao da to čini svaki dan... A meni je jutro najednom postalo najljepše. Nisam zadržala pogled na njemu. Bojala sam se susreta naših očiju. Ali, iznutra sam oživjela. Kao da sam tek u tom trenutku bila potpuna, bila budna.
Trudila sam se ne pogledati ga, smiriti srce i ne zarumenjeti se i mislim da sam uspjela. Kada je proba završila, zagrlila sam Mirelu jer je nisam vidjela od četvrtka, a onda ga pogledala i čestitali smo si Uskrs. Zatim ona čudnovata stanka u kojoj smo se pogledali i blago nasmiješili, ali nisam znala trebam li mu što reći ili se vratiti razgovoru s Mirelom. Na putu do crkve nisam pričala s njim, nisam znala što pametno reći. Pomolila sam se Bogu da me vodi u mom ponašanju i riječima jer sam dosad svaki put rekla nešto zbog čega sam poslije žalila. Misa je bila lijepa. S kora sam vidjela da su mi došli roditelji. Kad sam išla na pričest, vidjela sam i da su njegovi i Mirelini roditelji ondje.
Nakon mise izašla sam iz crkve i pozdravila svoje roditelje. U tom trenutku došla je njihova mama, čestitale smo si Uskrs, dala mi je dva čokoladna jaja i bila je presretna kada je shvatila da su sa mnom moji roditelji. Upoznali su se i uskoro se isto ponovilo s njihovim tatom koji je potpuna suprotnost njihovoj (i mojoj) mami - povučen, ozbiljan i tih, ali mudar i zapravo jako dobar čovjek. Zatim je došla Mirela i čestitala mojima Uskrs. Brat joj je bio nekoliko metara dalje pa se vratila njemu da ne bude sam. Zatim je moja mama izvadila kutijicu s čokoladnim jajima i počela ih dijeliti uokolo; otišla je hitro i veselo do Mirele i njega (iako vjerojatno ni sad ne zna da joj je to brat), zatim je jednako veselo odskakutala do Petra, dirigenta (iz prošlog posta), na što sam se ja počela smijati od neugode i cijele te smiješne situacije nabijene veseljem i srećom. A onda sam vidjela da Mirela i njezin brat pucaju od smijeha; on se navirivao preko ljudi da bi vidio moju reakciju i pritom tako slatko smijao. Zato sam bila presretna. Uspjela sam ga nasmijati, ja. On se ne smije bilo kojoj šali, bilo kojoj osobi - ne mislim na ruganje, nego na iskreni, dobronamjerni smijeh. Uspjela sam ga nasmijati!
Tih je nekoliko minuta bilo čarobno; svi su se smješkali ili smijali, moja i njihova mama dijelile su bombone i pričale, sunce je sjalo.
Kada su moji roditelji otišli, došla sam do njega i Mirele. Nasmiješio se i rekao: ,,Težak je život!" Mirela je otišla do nekog prijatelja, a nas dvoje ostali smo sami. Upitala sam ga želi li još čokoladnih jaja i iz džepa izvadila tri. Zahvalio je, uzeo jedno i pojeo. Pitala sam ga želi li još jedno, a rekao je da ne može toliko, sa dječje iskrenim osmijehom. Odvratila sam mu, prvi put potpuno prirodno, da u svakom slučaju neće ostati gladan, na što se ne sjećam je li išta rekao jer sam jedino doživjela da me je blago potapšao po ramenu. Zatim je pitao kako sam. Tada su došli neki prijatelji njihovih roditelja i ja sam se osjetila malo suvišnom. Imala sam osjećaj da se ne može uključiti u razgovor s njima jer bih tada ja ostala sama... Pa sam samo rekla: ,,Idem ja onda" i otišla u dvoranu. Odmah sam se osjetila izrazito glupom, nije mi ništa odvratio, valjda mu nije bilo jasno kako sam samo otprhnula. Mogla sam mu lijepo reći: ,,Idem ja u dvoranu, vidimo se ondje" i barem pogledati ga u oči, zar ne? A ne onako usput, u nekom okretu, gledajući u daljinu. Ja se zaista ne mogu normalno rastati s njim. I, da se još više grizem zbog ovog rastanka, nije došao u dvoranu na čašćenje.
Usprkos tome, zahvalna sam na tom danu!
p.s. uskoro mi je rođendan i želim napraviti neke kolače. Napravit ću jedan prefini čokoladni, ali htjela bih još neki, možda da nije od čokolade... Ima li itko od vas neki fini recept ili, ako nemate recept, neki savjet? Hvala vam puno! :)