A veče je već tu.
utorak (26.03.2013.) // 5komentara

Nisam bila niti svjesna koliko je prošlo od moga zadnjeg posta. Gotovo dva mjeseca, a da ih nisam niti osjetila.
Maskenbal prije mjesec dana bio je baš lijep. Bila sam grčka božica, tata mi je sašio najljepšu grčku haljinu na svijetu i napravio najbolji luk, strijele i tobolac ikada. To, nakit i frizura, maska nije mogla biti bolja. Kad sam ušla u glazbenu, ugledala sam dečke, gitariste zadnje godine kako odjeveni u bogove pričaju u krugu. Bilo mi je malo neugodno u tom svom izdanju stajati tamo, dok se jedan po jedan okreću prema meni i gledaju. Hvala Bogu, došla mi je prijateljica koja je sada maturantica pa mi je bilo lakše. Zatim sam vidjela da su došli i jedan moj prijatelj sa zbora, Ivan, i njegova prijateljica. Stajali smo nas troje tako pred vratima, a oni dečki su se ponovno okrenuli i počeli me pozdravljati, zbog čega mi je opet bilo neugodno, pogotovo pred Ivanom. Pozdravila sam profesora, koji mi je ujedno i dirigent u zboru, a onda se skupilo društvance: Ivan, Mirela i još nekoliko ljudi i otišli smo u jednu sobu na katu. Naravno, oni su odmah počeli piti, a ja jednostavno ne volim piti alkohol, barem ne u većim količinama. Ne volim te trenutke jer svi žele da pijem, a ja odbijam, i onda ispadnem smiješna jer ne pijem i jer sam jedina trijezna... Ne znam događa li se to vama kada.
Uglavnom, bilo je lijepo, iako sam zapravo htjela biti više među drugim ljudima, a svi smo na kraju bili podijeljeni po sobama i grupama. S tog maskenbala imam nekoliko lijepih slika. Jednu sam stavila kao profilnu sliku. E, sada dolazim do druge teme koja mi je stalno na duši i koju ne shvaćam, a htjela bih.

Dakle, ovaj gore profesor i dirigent (Petar) dobar je Mirelin prijatelj. Predavao mi je tijekom srednje glazbene škole. Poznaje i moga brata. Oduvijek sam znala da ima nekakvu potrebu zaštititi me. Na nastavi je bio ponosan na mene jer sam bila odlična u svim predmetima i po njegovom mišljenju veoma talentirana, tako da me je doslovno prisilio da otiđem na natjecanje. Tada sam bila ljuta na njega, a kasnije zahvalna. Ponašao se kao profesor, brat i prijatelj u isto vrijeme. Znao je prepoznati kad sam loše volje. Uspio je upoznati pravu mene iako sam mu to svim silama otežavala i iako to rijetkima uspije. Znao je da se mrzim hvaliti, pokazivati talente i natjecati, zato me je gurao naprijed kako bi moji talenti došli do izražaja. Nakon zadnjeg koncerta prošle godine pozvao me je u svoj zbor i, kao što znate, pristala sam. Jako sam mu zahvalna na svemu.
Kako sam se sprijateljila s Mirelom, njegovom prijateljicom, saznala sam neke stvari o kojima nisam imala pojma. Rekla mi je da sam njegova miljenica i da sam mu toliko draga da za mene zna i njegova mama, njegova cura, njezin brat pa, uostalom, i Mirela je saznala je za mene prije nego što sam je upoznala. Rekla mi je da joj je, nakon jednog našeg koncerta netom nakon mog ulaska u zbor, poslao sms u kojem je rekao da mu je drago da je pričala sa mnom. Točno sam znala da će promatrati svaki moj pomak, kako sam, imam li društvo jer sam povučena, a nova sam među tim zborašima. To mi je sve bilo malo neugodno za saznati, ali nastojala sam ignorirati. Međutim, nije stalo na tome. Napisao mi je jedan komentar na gore navedenu profilnu sliku zbog kojeg mi je, iskreno, malo neugodno. Tim je komentarom htio pokazati koliko sam mu zapravo bila lijepa na maskenbalu, ali uvijek pomislim: "Pa on mi je profesor! Ne bi trebao ostavljati takve komentare!" a onda se sjetim da mi više nije profesor.
Jednom su Mirela i Ivan komentirali da im je Petar rekao koji je njegov tip cure. "Netko poput Anje ili...", zatim su stali, kratko me pogledali i počeli se smješkati. Što to znači?! Mene je u tom trenutku postalo strah svega u vezi s njim. Jednom smo imali jedan sastanak, bilo je prazno mjesto pokraj Petra i jedno nešto dalje od njega. Htjela sam sjesti na to udaljenije, ali u trenutku kad sam prolazila pokraj njega, primio me za ramena i postavio pokraj sebe. Mirela je kasnila na sastanak, ali kada nas je vidjela jedno pored drugoga, počela mi je namigivati i slati puse. Pitala sam je što joj to znači, a samo je rekla: "Pa kakvo je to pitanje?" i to je bio kraj. Rekla mi je da joj je jednom u inbox poslao pjesmu u čijem je naslovu moje ime.
A kad smo prije dva tjedna bili u njezinom stanu na druženju, imala sam jednu haljinu; valjda su me prvi put u životu vidjeli u nečemu osim traperica. Dok sam čekala da se ispeče hrana, Petar je stao pokraj mene i kutkom oka vidjela sam da me gleda. Pogledala sam ga nadajući se da će odvratiti pogled, ali nije. Bilo mi je toliko neugodno da sam otišla natočiti sok, samo da se maknem. Malo kasnije sjedila sam na rubu kreveta. Svi su odlazili pa sam i ja ustala po čizme, ali Petar me je blago gurnuo kao, što ja znam, da ponovno sjednem na krevet. Ja sam se nekako zadržala pa me je ponovno pogurnuo i ovaj sam put sjela na krevet. Kad je Mirela to vidjela, rekla je da mu sad trebam početi govoriti "ti" (još uvijek mu govorim "vi"), a ja sam odvratila da mu se sad više neću obraćati. Jednom je iz čista mira na upjevavanju stao pokraj mene kao da je i on član zbora, a ne dirigent. Samo me pogledao i nasmiješio se, a Mirela i Ivan su odmah počeli bacati znakovite poglede... Ja više ne znam što se događa. Tko me tu pravi ludom? Najgore od svega je to što mi se ništa od ovoga ne priviđa, sve je upravo ovako kako sam napisala. Da nije toliko stariji od mene i da nema curu, svašta bih pomislila. Ali ovako... Bojim se početi mu govoriti "ti" jer time pada jedan zid formalnosti između nas.

Mirela je još zagrijana za spajanje mene i svoga brata. Rekla je da ćemo biti skupa kad on prekine s curom, na što sam ja rekla da, tko zna, možda će se vjenčati. Ona je samo rekla da neće. Bit ću vam potpuno iskrena. Ne bih htjela da mi bude dečko. Prijateljstvo mi se čini toliko stabilnijim nego veza. Ne mogu misliti da ću se vjenčati svojim prvim dečkom, to bi bilo posve djetinjasto. Zato se bojim veze jer znam da bih ušla u vezu isključivo s dečkom koji mi znači jako puno, kojeg uistinu volim. A ako mislim da ću jednom prekinuti sve to... Bolno mi je to i pomisliti. Zato, ako išta želim, to je prijateljstvo.

Jako se bojim mature. Radim matematiku i pola zadataka ne znam ili dođem do krivog rješenja. Imala sam uvijek ili 4 ili 5, a sada to izgleda nemoguće... Bojim se pitati bilo koga za pomoć ili objašnjenje zadataka jer ili su to ljudi koji znaju, a nije im stalo do drugih, ili ne znaju pa mi ne mogu pomoći.
Ali nastojim biti zahvalna na svemu, svemu što imam, svima koje imam. Zahvalnost mi daje snagu.

Svaki čovjek stoji sam na srcu zemlje
Proboden zrakom sunca.

Dodatak 31.3. - sretan Vam i blagoslovljen Uskrs! :)


<< Arhiva >>