Biti čovjekom znači postajati čovjekom.
nedjelja (03.02.2013.) // 9komentara
Mislim da je ovo najbolji trenutak za nove misli. Ujutro sam bila na misi. Mama i tata došli su na misu nakon dugo vremena. Tata je ozdravio, u petak je došao doma i danas je prvi put napravio ozbiljniju šetnju. Nakon mise otišla sam s Mirelom, svojim nekadašnjim profesorom (zvuči čudno, ali nije jer ima 27 godina i jako je drag) i još nekima na uobičajenu kavu. S vremenom su otišli skoro svi, a nas troje smo ostali do pola dva. Nekako sam baš bila sretna. Sretna jer sam okružena njima, ljudima koje volim; sretna jer sam, čini mi se, draga Mireli koja ima vrlo visok prag tolerancije na ljude i dosta je kritična; sretna jer mi profesor više nije profesor nego polako postajemo prijatelji; sretna jer sam mlađa od njih i jedina srednjoškolka, a ipak su me prihvatili. Pojela sam buhtlu s čokoladom, popila čaj i mislim da je ovo dobro vrijeme za pisanje. Škola može čekati.
Još uvijek prečesto razmišljam o Mirelinom bratu. Prečesto. Katkad mi u glavu dođe melodija koja me podsjeća na njega, katkad na facebooku vidim fotografiju njega i njegove cure, katkad nije potrebno ništa od toga. Šutim kao zalivena i nastojim ne započeti temu o njemu. Ipak, niti Mirela ne pomaže. Danas ga je spomenula, rekavši da će se on prijaviti na Sve u sedam i osvojiti milijun kuna. Vjerujem da bi to zaista uspio, uvjerila sam se da je apsolutno najpametnija osoba koju znam. Kad sam je upitala s koliko se godina smijemo prijaviti, rekla je osamnaest i usput pitala znam li koliko on ima godina. (Naravno da znam.) Kakve to veze ima i sa čim? Zašto ga svaki put mora spomenuti, barem usput? Pitala bih je kako je on, zaista dođem u napast, ali ne želim. Ne želim joj davati povoda da mi priča o njemu, niti da vidi da me on ipak zanima.
Kako sam zapisala 25. siječnja:
Kada sam zaljubljena, ne moram razumski dotaknuti sjećanje na njega. Nije potrebno odlučiti razmišljati o njemu. Nije potrebno čak niti primijetiti da razmišljam o njemu. Proust je znao da razumsko sjećanje nije ni približno snažno kao sjećanje koje nam vrate osjetila.
Umjesto da žalim, nastojim biti sretna. On je našao svoju sreću. A ja imam prijatelje koji su moja sreća. Naravno da čovjek uvijek želi još. Malo nam treba da budemo sretni, a često nam upravo to malo fali. Divim se ljudima koji su istinski sretni s onime što imaju. Ja nastojim biti jedna od njih.
Za tjedan dana je maskenbal u mojoj glazbenoj školi. Prošle godine bila sam među maturantima, sada sam samo gošća i mogu uživati s prijateljima koji su završili školu, ali i koji su sada maturanti. Jedva čekam, samo moram smisliti što ću biti. Tema je grčka mitologija. Nadam se da se neće dogoditi ništa što bi spriječilo moj dolazak tamo.
Ovaj je post možda i prvi ovako svakodnevni, bez neke teme i težine. Razlog tomu su misli, lete uokolo.
Još nešto, nešto o čemu dosta razmišljam u zadnje vrijeme. Svaki put kada shvatim da sam lijena, pomislim na Mirelinog brata i sjetim se kako je on prije (a možda još uvijek to čini) ostajao budan do kasno u noć kako bi čitao grčku mitologiju, knjige, pisao pjesme i tekstove, učio... Onda se posramim pred samom sobom. Je li doista televizija, topao krevet i čokolada ono što me može učiniti sretnom? Kad kažem da nemam vremena za nešto, to je samo izlika. Našla bih puno vremena da mi se da. Divim mu se na njegovoj ljubavi za znanjem i saznanjem. Pročitao je neke knjige za koje ja nikad nisam čula. Iako on ni ne naslućuje koliko razmišljam o njemu, puno me toga naučio. Još uvijek me uči - da treba učiti cijeli život; da treba postajati čovjekom. Zahvaljujući njemu želim se trgnuti iz polusna i učiti - ne za ocjenu, nego za život. Sad vas molim jednu stvar. Ako imate kakvu dobru knjigu za preporučiti, da je kvalitetna, umjetnički vrijedna ili jednostavno vama draga, voljela bih da mi napišete naslov i pisca. Ako imate više takvih, još bolje! Dugo nisam čitala za svoju dušu, tek lektire, a njih pročitam samo jer moram. Puno vam hvala.