I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
subota (08.12.2012.) // 7komentara
Nakon dugo, dugo vremena - evo mene vama, otvaram vam dušu i s nestrpljenjem se nadam vašim vrijednim riječima.
Htjela sam čekati pravi trenutak, pravu inspiraciju za novi post, nisam znala da će trebati ovako dugo. Ali evo! Došla je ta večer i jako sam sretna. Želim i imam potrebu podijeliti ovo s nekime. Mislim da je ovo najbolji način.
Ne znam točno otkud da krenem. Pisat ću ponovno o onome što je toliko važno u mome životu i u tekstovima; koliko god bilo često, svakodnevno u tuđim životima, tuđim pjesmama, meni je uvijek jednako jedinstveno. I čarobno.
Govorit ću vam o ljubavi. O onome tako neočekivanome osjećaju koji me zaskoči, zaslijepi, omami, koji me nosi na svojim rukama, pušta me da hodam po vjetru, oblacima, lagana kao pero. A kada me spusti na zemlju, izgubi se sjećanje na osjećaj koji me prožimao dok sam letjela. Želim opet poletjeti, želim opet osjetiti svježi zrak, želim opet biti na rukama ljubavi, želim, želim, želim.
Upoznala sam ga. Jesam, presretna sam, sretna što je Bog uslišao moje molitve, sretna što mi se dogodilo nešto zbog čega sam se osjećala kao da letim. To je jedan dečko, brat djevojke sa zbora koja mi je prirasla srcu iako je tri godine starija (zvat ću je Mirela). Kad sam ga vidjela na fotografiji, pomolila sam se da ga upoznam. Bilo kad, samo da ga upoznam. Za malo manje od mjesec dana on je došao na misu, ona me je odvukla do njega govoreći mi: "Ja sam odlučila upoznati te sa svojim bratom, tebe i još jednu curu, pa ćemo vidjeti..." Prvi mi se puta u životu sva snaga rasplinula. Dok smo se rukovali, ruka mi je potpuno olabavila, tako da je jadan držao moju potpuno beživotnu ruku, vjerojatno pitajući se što mi se događa, rukujem li se i inače tako, trebam li možda poraditi na mišićima šake. Samo sam se glupavo nasmiješila, zatim smo pogledali u nju, pitajući se što sad. I ništa, otišle smo pjevati u zbor, a on je sjeo u klupu.
Ne živi u Zagrebu, živi u jednom gradu par sati udaljenom, ali svejedno sam se puna nade pomolila da ga ponovno vidim, da se malo bolje upoznamo. Njegova je sestra došla na studij u Zagreb.
Toliko testova, ispitivanja, straha da nas ne otvore u imeniku. Tjedan dana prije puta u njezin i njegov grad na jedan nastup bila sam posve nespremna na bilo kakve koncerte sa zborom. Ozbiljno sam razmišljala o tome da ne idem nigdje, da ostanem učiti za novi radni tjedan. Međutim, nešto me je nagnalo da se odlučim za odlazak na koncert. Nisam znala gdje odsjedamo, samo sam znala da tamo idemo u subotu, a vraćamo se u nedjelju popodne.
Na zadnjoj probi prije koncerta saznala sam da smo svi raspoređeni po kućama i da sam ja, zajedno sa još petero ljudi i s Mirelom u njezinoj obiteljskoj kući.
U isto vrijeme sam se bojala, veselila i željela ne očekivati ništa - niti da ga vidim. Ako ne očekujem, neću se razočarati - ali potajno sam se, ipak, nadala i svim srcem željela ponovno ga ugledati.
Prvo smo otišli na koncert u crkvu. Lijepo smo pjevali, ali ja nisam potpuno uživala. U publici sam vidjela njihove roditelje. Njega nije bilo. Možda je sjeo negdje na kraju crkve pa se ni ne može vidjeti. Zatim bih ponovno gledala uokolo, ali njega zaista nije bilo. Prošla je večera, nas se sedmero ukrcalo u dva automobila. Došli smo u njihovu kuću. Njega nije bilo. Svaki sam predmet u njihovoj kući zavoljela, svaku sam stepenicu gledala, svaki ukras, svaku posudu, klavir, gitaru, fotelje, stol. On ovdje jede. Ovdje sjedi. Ovdje možda svira. Ali njega nema. Pomogla sam u namještanju šest madraca i oblaka na napuhavanje. Nešto sam načula da je na rođendanu i da će prespavati kod prijateljice. U tom mi je trenutku jako dobro došla utješna čokoladna torta koju je napravila njihova majka. Pričali su, a ja sam malo slušala, malo lutala mislima. Kakvu sreću imam da dođem u njihov dom, a on nije prisutan, možda ni ne zna da smo kod njih! To je tako glupo. Tako glupo.
Otvaraju se vrata u predsoblju. Ne može... Ne može to biti on. Ali ne može to biti ni nitko drugi osim njega. Ulazi. Plavokos, visok, na licu mu je sama dobrota. Sve pozdravlja, mene posebno ne pogledava, a ni ja njega, bojala sam se susreta naših očiju, bojala sam se da se na mom licu ne bi vidjela sreća. Svi nešto pričaju, Mirela mu daje dvije knjige s Interlibera na poklon, smiju se, pričaju, pričaju, smiju se. Ja se smijem s njima, iskorištavam te trenutke da neopaženo izbacim svoju sreću i nervozu. Netko komentira kako ja sličim dvojici prijatelja koji su također bili s nama. Meni je neugodno, svi nas promatraju, gledaju oblike naših očiju, lica, nosova (na moju žalost), boju kose. Prošao je taj neugodan trenutak. Pojeli smo tortu, polako odlazimo na kat, gdje su spavaće sobe njih dvoje, jedna do druge. Zaustavljam se u podnožju stepenica. Velika, debela knjiga "Grey's anatomy". Oduševljeno je primim, iako mi je trebalo dosta snage, otvorim i stanem listati. Njihov je tata doktor, zato ima tu knjižurinu. Dolazi njihov otac i počne se smijati, misleći da sam knjigu uzela očekujući nešto o istoimenoj seriji. Ostali idu uz i niza stepenice, ja tamo stojim, u uskoj crnoj majici, crnoj suknji do malo iznad koljena, s crvenim nakitom i crvenim pletenim papučama. On također kreće prema katu i ugleda me, možda se malo iznenadio vidjevši me s tom knjigom, ne znam. Meni je bilo malo neugodno, ali mislim da mu je to sve bilo simpatično, iako se bojim nadati.
Zatim sam otišla na kat. Legla sam na njezin krevet, na kojem sam tu večer trebala spavati, i gledala u nizak strop pokušavajući pročitati riječi koje je napisala. U sobi je bila i Mirela. U susjednoj sobi bio je on s još jednim dečkom i jednom dragom curom prekrasnog glasa, Anjom, koja njega obožava i stalno se zeza da će se udati za njega, iako ima oko 25 godina. Ja sam tako ležala na krevetu, a Anja i on došli su na ulaz naše sobe. Anja je komentirala kako ga jako voli, kako je drag, pa ga je onako prijateljski zagrlila, a onda je Mirela rekla da je njemu, usprkos Anji, namijenila mene ili jednu drugu curu. "Tu curu još nisi upoznao, a ova je, eto, ovdje." i pokaže na mene. Ja sam govorila "Joj dajte" i takve stvari, glupo se smješkajući i pogledavajući ga kratko. Mirela je, naravno, komentirala kako mi je neugodno, kao da drugi nisu shvatili. Nakon što se kupaonica oslobodila, otišla sam se presvući iz svečanoga u pidžamu. Na izlasku su me vidjele Mirela i Anja, a Mirela je rekla kako sam slatka. Istina, izgledala sam nekako mlađe u toj rozo-plavoj pidžami na prugice nego u crnini. Svi su nekako završili u njegovoj sobi, jedino smo ostali jedan prijatelj (onaj kojem navodno sličim) i ja, pa je i on otišao, nakon što sam mu rekla da ću i ja doći kad se obujem. Te dvije sekunde sama... Možda sam bila jako zahvalna na tom danu, svemu što sam doživjela, na danu koji dolazi, na tom trenutku... A možda nisam toga bila svjesna u pravoj mjeri. Čula sam kako je netko pitao gdje sam ja i rekao da me netko pozove da im se pridružim, a onaj je prijatelj rekao da dolazim. Došla sam pred sobu, otvorila vrata i vidjela kako svi sjede na krevetima osim njega. Onda je netko opet komentirao kako sam slatka, Mirela je opet komentirala nešto u vezi s nas dvoje, ja sam se opet glupavo nasmiješila, a on je rekao nešto u smislu da prekine s takvim komentarima, ali nije zvučao iznervirano, ljuto. U njegovom sam glasu osjetila nešto nalik na nastojanje da me zaštiti od neugode, ne znam, možda se varam, ali osjećala sam se smireno kad je to rekao. Inače, većinu sam njegovih riječi zaboravila - ono što mi je najvažnije, nekako se izgubilo iz moga pamćenja. Dakle, ono što je uslijedilo, malo me iznenadilo i ujedno zadivilo. Objašnjavao je jednu svoju pjesmu - svoju pjesmu, koju nisam čula, ali sam čula njezino objašnjenje. Piše pjesme. I to kakve! Dosta su teške za razumjeti, pune su simbola, metafora, ali veoma lijepe.
Pričao je tako uvjerljivo, osjećalo se da to voli. On je uistinu drugačiji. Gledala sam ga i slušala, slušala njegove riječi, čitala njegove misli, ušivene u stihove, skrojene po mjeri mojih misli, misli prijatelja oko nas, mojih najdubljih nadanja i molitvi. Jedan od prijatelja dobro je shvaćao njegove pjesme pa ga je zamolio da pročita i interpretira još jednu. Ovaj nije htio (ili nije znao, pa je izbjegavao), pa mi je dao papir. Ja sam rekla da ne znam čitati pjesme naglas, na što su se ostali nasmijali, a on je rekao da ni sam ne zna čitati svoje pjesme. Onda ju je pročitao i ponovno dao ovom prijatelju da je interpretira. Nije razumio dvije riječi, pa sam ja krenula objašnjavati u isto vrijeme kad i pjesnik. Onda su komentirali da sam ja mogla interpretirati. Zatim su njih dvoje, predivni brat i predivna sestra, pričali neke smiješne obiteljske priče i onda smo se razišli. Bio je presladak u svojoj vesti s kapuljačom koja mu je glumila gornji dio pidžame.
Jutro. Čula sam nekog pijetla. To je Anjina budilica. Neko sam vrijeme ležala osluškujući kako se Anja prva diže, tiho odlazi do kupaonice, a ostali spavaju. Je li budan? Vjerojatno slatko spava. Zahvalna sam Ti, Bože. Na svemu ovome o čemu sada pišem, što me čini nekako smirenom onda kada sam pod stresom, kada ne mogu spavati, kada sam tužna ili samo gladna. Samo jedna misao na tu subotnju večer ili to nedjeljno jutro... To je dovoljno da osjetim spokoj. Kad sam čula da je kupaonica prazna, a ja sam jedina budna koja se treba presvući, otišla sam i presvukla se, pričekala da se ostali spreme i zatim smo svi sišli u prizemlje na doručak. Bilo je uistinu svega za jesti, roditelji su im jako dragi i simpatični ljudi. Mirela je kuhala kave i čajeve, mi smo jeli. Kad sam pojela, on je krenuo dijeliti salvete jer su neki išli jesti ostatak torte. Rekla sam mu da mi ne treba jer sam gotova. On me pitao želim li je svejedno uzeti, tako je bio... Tako nekako sladak, poput meda, s onim svojim dječačkim očima, s iskrenim smješkom, onako visok, s kuštravom kosom. Nasmijala sam se i rekla da ne treba. Zatim je i Mirela sjela za stol pa su pričali o smiješnim događajima kad je on bio malen. Dobila sam čašu u slučaju da želim nešto piti. Anja je zamijetila moje trenutno najdraže naušnice koje sam sama izradila. Na kraju doručka odnijela sam svoj tanjur i čistu čašu u kuhinju. Kad je vidio da to sve nosim, rekao je da ne moram ja, da će to on učiniti. Rekla sam da je u redu, da ću ja, ali čaša je bila čista i nisam znala gdje je ostaviti. Prišao mi je, rekao da će on, uzeo mi je čašu i spremio je u ormar. Zahvalila sam mu i odjurila jer mi je bilo malo neugodno. Otišli smo na misu, njihovi su roditelji sjeli u klupu, a njih dvoje i svi mi ostali išli smo gore, kod orgulja, jer smo kao zbor pjevali na njihovoj misi. Iako sam ga uglavnom mogla vidjeti samo u kutku oka jer je bio s basevima, a ja sa sopranima, osjećala sam njegovu prisutnost poput zrake sunca u hladnom danu. Međutim, vidjela sam kako ga jedna cura iz zbora, ovdje Irina, svako malo pogledava. Ona je sa mnom išla u glazbenu. Nije mi baš draga jer se uz nju osjećam manje vrijednom. Sva je nekako samopouzdana, sigurna, simpatična, komunikativna, vesela, ali onako po mome mišljenju neiskreno, kao da uistinu misli da je bolja, posebnija i zanimljivija od recimo mene, a ako joj nisi prijatelj, neće biti takva prema tebi. Znala sam, znala sam da će ona tu biti Pomet. Kad je misa završila, zbor je sišao, išli smo do oltara izvesti tri skladbe, kao neki mini-koncert. On je naravno ostao gore, prvo je okretao note orguljašu, a druge dvije skladbe samo je slušao stojeći tamo visoko. Ono što prošle večeri nisam osjetila znajući da ga nema - užitak u prekrasnoj glazbi, užitak u pjevanju, radost - sada sam osjećala dvostruko, trostruko. Osjećala sam svaku notu, svaki ton, pogledala bih gore i osmjehnula se iznutra kad bih ugledala njega, kako stoji, sluša, možda i zatvorenih očiju, ne znam. Kad je završilo, kad sam se popela gore uzeti torbicu, pogledao me je, nasmiješio se, blago kimnuo glavom. Jako mu se svidjelo, vidjela sam to u tom odmjerenom, ali iskrenom pokretu. Otišli smo na domjenak. Uzela sam za jesti i sjela pokraj prijatelja, a on je sjeo pokraj mene, ne znam je li to bilo namjerno ili bi sjeo pokraj nekog drugog da je bilo mjesta. Ja sam, naravno, šutjela i pretvarala se da slušam Mirelu koja je stajala ispred nas i pričala. Htjela sam početi pričati s njime, ali riječi nisu izlazile. Ona me je, hvala joj na tome, upitala jesam li u trećem srednje. Rekla sam da sam maturantica, a onda je pokazala na mene i njega kao "Pričajte, pa ista ste generacija!" Iskoristila sam tu priliku i pitala ga gdje misli dalje. Tako smo, nekim čudom, počeli nekako pričati, doduše s moje strane prilično sramežljivo, ali ipak. Svira četiri instrumenta, zanimaju ga slični fakulteti, ali nećemo ići na isti. Ide na sva moguća natjecanja. Iduće godine dolazi u Zagreb "ako upadne na fakultet". Bit će prvi na upisu, a skroman je. Par smo se puta nešto nasmijali, sav je smiješan, ima smisla za humor. Pitao me želim li nešto popiti, nasmiješila sam se njegovoj pažnji i rekla da nisam žedna. Zatim sam vidjela da Mirela na drugom kraju sobe priča s Irinom. To je jedna od stvari koje nisam htjela. Znala sam da će iskrena Mirela, ako joj se Irina svidi, odlučiti upoznati ga i s njom. Par trenutaka poslije Mirela zove svoga brata, upoznaje ih, oni odmah kreću pričati, Irina je sva simpatična, društvena, postavlja pitanja, šali se, sve što ja nisam. Osjetila sam takav ubod tuge, jada, da sam samo šutjela. Kasnije se vratio, ali ne želim si pridavati toliko značenje pa reći da se vratio k meni, nego vjerojatno Mireli ili ostalima. Pitao me je želim li sada nešto popiti. Tko je toliko pažljiv, pametan i dobar? On je jedini takav dečko kojega znam. Kad smo završili s domjenkom, krenuli smo prema izlazu. Stajala sam pokraj stola s kolačima, netko je komentirao da slobodno uzmemo hranu za put, pogotovo cure jer imaju velike torbe. On je bio blizu mene, kad mi se približio, nasmiješio se i rekao "Ti imaš premalu torbu za staviti hranu." Ja sam se nasmijala, pogledala kolače i rekla da izgledaju jako primamljivo. Onda smo se zezali na koji način ponijeti kolače pošto mi ne mogu stati u torbicu. Bio je tako sladak. Slađi od svih tih kolača zajedno. Nas sedmero koji smo bili smješteni u njihovoj kući otišlo je do automobila, trebali smo otići po ruksake i torbe. Upitala sam Mirelu kada joj je rođendan, a ona je pitala kako to ne znam i rekla da sam glupa, na što sam je onako tužno pogledala, a ona se počela smijati i nekako me je polu-zagrlila. Ona je vrlo otvorena i nije ju sram reći što misli. Tip je osobe koji se neće nasmijati na šalu ako smatra da nije smiješna, za razliku od mene. Kad kaže nekome da je glup, ne misli to, nego je to njezin način zezanja. I osoba je koja ne grli bilo koga. Zato mi je njezin polu-zagrljaj bio zlata vrijedan. Otišli smo do njihove kuće, uzeli stvari, u sebi sam pozdravila to predivno mjesto prepuno ljubavi i radosti, i dovezli se do autobusa. Ja sam ušla u bus, iako sam mislila pozdraviti se s njihovim roditeljima i njime. Ali oni su bili iza, a nisam htjela da se vidi da ih čekam, htjela sam da oproštaj izgleda spontano. Ušla sam u bus. I tek kad su se vrata zatvorila, shvatila sam da sam trebala izaći i pozdraviti ga. Glupa, glupa, glupa ja. Oni su mahali dok je bus kretao, a ja sam ga gledala, kako maše, kako se smije.
Dan i pol kasnije dodao me je na facebooku. Iskreno, nadala sam se tome i potajno bi mi se srce malo streslo kad bih vidjela crvenu oznaku u lijevom kutku. Ali mislila sam da neće to učiniti. Eto. :) Otada je prošlo tjedan dana.
Jučer je bila proba zbora. Vidjela sam da Mirela lijepo priča s Irinom, samo sam si mislila - dobro sam znala kad sam u crkvi vidjela Irinin pogled - možda ga zbog nje neću nikada dobro upoznati, možda će ona u Mirelinim očima postati ono što sam do maloprije bila ja. Dakle, jučer u pauzi pričaju njih dvije, Irina je usiljeno simpatično pita kad će vidjeti njegove pjesme. Mirela joj kaže da ga doda na facebook i da ga zamoli da joj napiše neke. Ova je slađahno rekla da hoće. Zatim se Mirela okrenula meni, koja sam negdje u trbuhu osjećala veliku gorčinu zbog svega toga, i pitala jesam li ga ja dodala na facebooku. Ja sam kratko rekla Ne... A onda nadopunila da je on dodao mene. Mirela je vrisnula od radosti i upitala svoju jako blisku prijateljicu (s kojom je planirala naše upoznavanje) Luciju preko cijele prostorije zna li možda tko me je dodao na face. Bilo mi je grozno, prvo: jer nisam htjela da baš svi znaju to, a drugo: jer sam znala da je sad Irina to čula, da ne može podnijeti da ja, nesigurna i povučena djevojka imam više "uspjeha" nego ona i da će sad učiniti sve da ga privuče.
Nakon probe, kad su se svi razbježali, pa i Irina, Mirela mi je došla, došla je i ta njena bliska prijateljica i kad je saznala da me je dodao, samo je viknula "Yes!" i rekla da sad još samo treba doći u Zagreb. Mireli sam rekla da sam mislila da mu je ona rekla da me doda, a ona je rekla da nije ni pisnula. Bila je sva nekako topla i draga, valjda zbog tog saznanja, i shvatila sam da sam joj ipak još uvijek draga, usprkos Irini i njezinoj simpatičnosti.
Danas smo bili na misi, a nakon mise smo otišli na kavu. Irina ne ide na mise. Sjedila sam pokraj drage Mirele, do nje je bila Lucija, a lijevo od mene bili su onaj koji mi kao sliči i onaj dečko koji je onda bio u sobi s njim. Usred kave Mirela se sjetila jučerašnjeg saznanja i to sva sretna odlučila podijeliti s njima. Rekla je kako sam onda na domjenku bila sva sramežljiva, a ona je htjela da pričam s njenim bratom, a onda joj je Irina, dok su razgovarale, rekla "Upoznaj me s bratom!" (tad su komentirali kako je ona baš taj tip, a ja sam potpuno suprotna) i kako su njih dvoje odmah počeli pričati te da ih je onda ostavila neka pričaju. "Onda me Irina pitala kad će vidjeti pjesme moga brata, pa sam joj rekla da ga doda na fejs. Da bi ova mala rekla Mene je dodaoo!" Tad sam se počela smijati i rekla da nisam tako viknula, nego me je Mirela sama pitala (u afektu voli preuveličavati), pa su se svi počeli smijati. Onda je nastavila: "Dobro, ali tebe je dodao, a nju nije, zamislite, ova mala sva šuti, Irina odmah počne pričati, nju doda a Irinu ne!" Tako su ostali komentirali nešto, ona je pričala, ja sam se smijala i kolutala očima, a unutra bila presretna. Kao malo dijete. Popodne sam vidjela da su Irina i on prijatelji na facebooku. Ona ga je sto posto dodala, sad će stavljati pjesme po njegovom ukusu, statuse, slike, samo da izmoli "lajk". Neka. Samo se molim da mi ne dira Mirelu. Mirela je jedna posebna osoba, jako mi je važna iako je ne znam dulje od tri mjeseca, ali potpuno je drugačija od ljudi koji me okružuju, toliko sigurna u sebe, otvorena, zajedljiva, kritična. Ja sam poput djevojčice pokraj nje, nesigurna i malena, ali sretna. Osjećam se vrijednom kad me zeza i kad me polu-grli (čak je i danas to učinila), jer ona ne bi polu-grlila bilo koga.
Sjećam te se. Ti si onaj... Onaj tihi, gotovo neopazivi gost. Visoka sjena pokraj cijevi orgulja. Zraka sunca u zimi, zraka svjetla u tami.
Možda nisam ni znala da takvi postoje. Ali, ti postojiš, ti si stvaran, opipljiv, čujem te, osjećam tvoj pogled, gledam tvoje lice, oči, nos, usta, kosu dok govoriš tako zaneseno, dok čitaš, dok raščlanjuješ riječi, dok se smiješ, dok slušaš. Ti si stvaran, pa opet, rastajem se od tebe kao od lijepog sna - naglo, bez pozdrava, bez pogleda, a zatim mi sjećanje blijedi... Kako ti ono glas zvuči? Kako se ono zove pjesma na tvom zidu? Tko ti je ono najdraži pisac?
Znaš li, znaš li da si ti Tajna? Tajna svijeta,
Tajna duše? Ako skinem s tebe veo, ako te
Spoznam, znadem - duša i tijelo bit će cijeli.
Kad bih samo znala
Jesam li i ja Tajna
Tebi.