Somewhere over the rainbow
srijeda (25.07.2012.) // 4komentara
Volim se prisjećati svojega djetinjstva. Tada toga nisam bila svjesna, ali ovako, gledajući svoju prošlost i sjećajući se tih događaja, zvukova, mirisa... Voljela bih to ponoviti. Ne kao 18-godišnjakinja, ne. Sada bih bila opterećena mišlju da će ta sreća proći, da je ne mogu vječno zadržati, razum bi upravljao mojim postupcima, cijelim mojim bićem. Istinsku bi ljubav i sreću zamijenio osjećaj tjeskobe i prolaznosti. Misli koje pogađaju "ozbiljne" ljude, ne djecu. Kao dijete jednostavno sam se prepustila srcu. Glava je bila puna ideja o igrama, a zatvorena za pogled u prošlost i budućnost. Srce je upravljalo svime čime sada upravlja razum. Voljela bih sve to ponoviti - kao dijete, kao malena ja. Ne bih ništa mijenjala. Samo bih neke događaje ponovno proživjela. Iako - kako je rekla moja prijateljica - "zapravo je lijepo što su svi doživljaji tako unikatni, i sigurni i savršeni u prošlosti."
Jedan od događaja koji bih ponovila je druženje s prvim rođacima u gradiću na Braču, gdje imamo obiteljsku kuću. U to sam vrijeme bila najmlađa od svih. Najstariji rođak imao je oko 25 godina, a najmlađi godinu i pol više od mene, dakle oko 9 godina. Uz kuće (svi su rođaci u kućama do naše) je veliki, divni, pomalo zapušteni vrt s grmljem, nekoliko velikih stabala, s popločanim puteljkom, kamenim stolovima i klupama, starim, davno upotrijebljenim kaminom. Kao iz neke bajke. Oduvijek sam voljela taj vrt. Prije nego što sam se rodila, moj je djed prodao taj "čarobni" dio vrta kako bi mogao nadograditi kuću. Taj je dio vrta bio zabranjeno područje jer su novi vlasnici znali onamo doći na ljetovanje. Ali, kada ih ne bi bilo, osjećala bih neko uzbuđenje, tihu, ali prodornu sreću koja ključa u mojim grudima. Sada je vrt samo naš. Često smo se tamo družili, iako sam bila najmlađa, voljeli su me i primali u svoje društvo. Bilo nas je sedmero, uključujući moga brata i sestru. Jednoga smo vrućeg, ljetnog dana otišli u taj dio vrta i, potpuno spontano (kako je i najslađe) započeli igru. Najstariji se rođak popeo na stablo i odrezao nekoliko mladih, tankih ali savitljivih grana. Uzeo je nekoliko komada konopa i napravio zaista dobre lukove. Potom smo napravili velik broj strijela, malo ih naoštrili, ali toliko da ne mogu ozlijediti osobu. Podijelili smo se u dvije grupe, svaka je imala svoj tajni znak. Ne znam kako se određivao pobjednik. Možda ni nije bilo pobjednika, možda je jedini cilj bio da se zabavimo. Igra je, sjećam se, bila jako napeta, svi smo se ponašali kao da je to dio stvarnosti. Nije bilo prekida igre, predaha, pijenja sokova ili odlaska na wc. Isključili smo sve što bi nas vratilo u stvarnost. Stariji su pazili na mene kao da sam kćerka napadnutih Indijanaca. Grmlje, kamene ograde i uglovi kuća samo su otežali nalaženje i gađanje protivnika. Kao vjeverice, penjali smo se po stablima, zidićima, kaminu i nadstrešnicama ispletenim od žice i bršljana. Bila je to prava pustolovina, vrlo napeta i zamorna, zahtijevala je potpunu pažnju i suradnju. Igeali smo se od ranog popodneva pa sve do večeri koja je postala još napetija jer smo se oboružali svjetiljkama da lakše nađemo suparnike.
S istim rođacima više sam godina zaredom radila šator. Ne onaj klasični, već prekrasni, originalni zaklon od stvarnosti i nevidljivih neprijatelja. Tik uz tri kuće (u kojima smo mi i obitelji maminog brata i sestre) nalazi se kućica koja služi za pečenje na gradelama, s dvije drvene klupice, mjestom za pečenje između njih, umivaonikom i jednim prozorom. S tog se prozora moglo izaći u vrt s kornjačama. Ispred te kućice (zvane "kamin") nalazi se mala popločana površina u obliku kvadrata dovoljno velika tek za stol i 5-6 stolaca, sa dvije strane obrubljena tim vrtom, s treće kaminom, a s četvrte putom koji vodi od naše kuće do kuća rođaka. Skupili bismo sve upotrebljive ručnike za plažu, po mogućnosti što veselije (najprihvaćeniji su bili oni s Disneyevim likovima ili Mikijem i prijateljima), uzeli bismo sve štipaljke u kući i na sve strane (osim sa strane gdje je bio kamin) objesili bismo ručnike i i učvrstili ih tako da nitko izvana nije mogao ući osim ako ne kaže lozinku. Unutra bismo bili u vlastitom svijetu; stavili bismo ležaljke, uzeli sokove i kekse, stripove... Povremeno bismo se igrali da su uokolo neprijatelji, zadavali bismo zadatke da netko mora otići po nešto i vratiti se neuočen. Sve to stvarnijim je činila naša baka koja bi svako malo došla i nastojala ući unutra, onda bi ušla u vrt i, pazeći da ne zgazi koju kornjaču, došla do nešto ranjivijeg dijela šatora... Bilo je tako zabavno. Treći događaj s tim rođacima je, kao i prvi, jedna vrsta skrivača i lovice. Ova je bila bliža onoj klasičnoj, ali je obuhvaćala veliko područje - prednji vrt, prodani dio vrta, stražnje dvorište zvano "iza kuće", parkiralište, rijetku šumu - ukratko, vrlo izazovno područje za igranje skrivača pogotovo ako se igra u sumrak i večer. Sjećam se samo djelića te igre. Tek je pao mrak, toplo je, u daljini se čuje zvuk motora. Pokraj mene stoji neki rođak i kaže mi da budem što tiša. Ja stavljam ruku na usta jer sam toliko uzbuđena da se bojim da će mi riječi same pobjeći.
I sada, s 18 godina, igrala bih se tako da mogu, koliko god djetinjasto zvučalo. Jednostavno bih voljela osjetiti tu bratsku ljubav, tu bezbrižnost i jednostavnu, dječju sreću, biti na okupu sa svojom obitelji.
Sve ovo govorim jer se želim uvjeriti da je nekoć to sve zaista postojalo. Danas toga nema, ne više. Gotovo se uopće ne družim s njima, s nekima vrlo malo pričam. A s nekima sam jednostavno dobra. Ništa više od toga. Nema ni traga od riječi koja nas je nekada opisivala - obitelj. Nismo se posvađali, nismo bili toliko bliski da dođe do toga. Jednostavno smo se sve manje družili, a odrasli, naši roditelji, ušli su u kojekakve razmirice, vjerojatno je i to utjecalo na nas... Odrasli. Da je barem sve ostalo tako i danas, mogli smo skupa ići van, u klubove, kafiće, na plažu, upoznati jedni druge sa svojim prijateljima...
Zvuči poput bajke. A tako je zaista moglo biti.
Imala sam potrebu napisati ovakav post, pod utjecajem nedavnog susreta s rođacima. S nekima sam se pozdravila, ali sam ih jedva uspjela "uhvatiti" jer kao da su izbjegavali susret. A u duši su veoma dobri, to je ono zbog čega me ova situacija boli najviše.
Podrav s otoka :)