Teško je naći riječi.
srijeda (27.06.2012.) // 6komentara
Baš kad sam mislila da sam sretna osoba... Ne znam što mi je došlo. Kao da me uhvatila neka depresija. Ne želim biti ovako tužna, ne želim, to me umara. Želim pričati i smijati se, grliti se, plesati, pjevati, trčati, sanjati lijepe snove, osjećati ljubav. Želim biti s obitelji i pravim prijateljima koji me vole, znaju, cijene i izdržavaju moje mušice.
Prošao je maturalac. Navodno predobar provod s prijateljima, tjedan dana uživanja i zbližavanja. Za mene to nije tako izgledalo... Kao da sam se samo udaljila od "prijatelja". Mislila sam da imam dvije super prijateljice, a sada više ne znam što da mislim. L., cura za koju sam osjećala da bi mogla postati moja najbolja prijateljica, nekako se udaljila od mene. Ili ja od nje, ne znam. Počet ću ispočetka.
U razredu su tri cure s kojima se družim. Jedna od njih je L., jako dobra cura, zna što hoće, kritična je i iskrena, uvijek kaže osobi što misli. Druga je P., isto draga cura, slatka i jako simpatična. Treća je A. Ona sjedi sa mnom, ali s njom sam najmanje dobra. Često ima ispade, zna biti bezobrazna prema meni i mogu reći da me iskorištava. Ne osjećam potrebu da joj se ikad povjerim ili slično. Zapravo ne osjećam da mi je prijateljica. L. i P. su se dosta zbližile, to osjećam sasvim jasno, a ja sam nekako ostala više s A., iako se zbog toga ne osjećam nimalo dobro. U školi je sve lakše trpjeti jer je ipak riječ o kraćem vremenu. Ali na maturalcu je to drugačije. L. i P. su bile skupa u sobi, a u drugoj smo bile A. i ja. U početku sam bila ljuta zbog toga. Ne na cure, nego jednostavno ljuta. Mrzila sam to što se uvijek dogodi nešto što mi pokvari lijepe trenutke. Mrzila sam i to što sam se osjećala izdvojeno. S A. sam bila i u autobusu i u avionu, uvijek nekako ostala s njom, a bila odvojena od ostalih. A na maturalcu se zaista puno vremena provodi u busu. Drugi dan maturalca bila sam strašno tužna. Nije mi se pričalo ni sa kim, nije mi se hodalo, gledalo znamenitosti, ništa. Jednostavno sam htjela kući, koliko god to smiješno zvučalo. U blizini ljudi nisam uopće pričala. Treći sam dan bila malo bolje, a L. mi je rekla da sam čudak, vjerojatno zbog promjena ponašanja. To me je malo zaboljelo. Vidjela sam kako me gleda. Osjetila sam da joj nisam onoliko dobra koliko sam znala biti prije. I sad mi dođe da zaplačem kada to shvatim. Tu sam večer ponovno bila tužna, iskreno tužna, i iako sam to nastojala zakopati duboko u sebi, nisam mogla sakriti. Rekla sam joj da ne znam što mi je. Nadala sam se da će mi pokušati pomoći, ili barem dati podršku. Ali rekla je nešto što me samo još više zaboljelo. Rekla je da ju je baš briga, da ona ne može mijenjati ljude. Mogla sam joj se odmah pred očima rasplakati nakon toga. Ali nisam, nisam mogla, iako to sada mogu. Nadala sam se da će mi pomoći, ali nije bilo riječi utjehe za mene. A ja nisam snažna poput nje, nemam prijatelje kakve ona ima. Što da radim kada nemam nikoga tko će me zagrliti i utješiti, i plakati i smijati se sa mnom ako treba? Ja to sama ne mogu. L. je idućih dana bila, mogla bih reći, otkriće za pola razreda. Provaljivala je šale, nasmijavala sve uokolo, radila "show" kada je to svima trebalo, svi su joj govorili da je "najjača", "carica"... Ja sam bila po strani, šutila, smješkala se a iznutra plakala. Osjetila sam nakon dugo, dugo vremena da sam suvišna, da sam nevidljiva, da nikome nisam važna, da sam u školi tu zbog zadaća i šaptanja, ali izvan škole ne postojim. Mrzim se zbog toga, ali ja ne mogu biti poput nje, ne znam biti tako smiješna i zanimljiva, ne znam biti neponovljiva i upečatljiva, ne znam biti posebna. A što ću ljudima tako obična i prosječna? Kome ću biti nezamjenjiva da kaže "svi ste vi super, ali nitko nije poput nje" i "gdje je sad ona da nam radi show za večerom"? Samo bih legla i plakala. Oprostite mi na ovakvom postu, ali ne znam kome bih rekla kako se osjećam. Nitko to ne zna, L. samo vidi da sam čudna, polako se udaljava od mene i ne krivim je baš nimalo. I ja bih bježala od sebe da mogu. Htjela bih imati prijatelja koji će me htjeti razumjeti i pomoći mi. Ne želim biti umjetna i pretvarati se da je sve odlično. Željela bih da L. i bilo tko drugi odluči ne bježati od mene tužne, nego mi pokušati pomoći, ali na to ne nailazim. Osjećam da bih tako samo umarala druge, zato šutim i plačem kad me nitko drugi ne vidi. Osjećati se suvišno, nepotrebno drugima... Najgori je osjećaj koji sam u životu osjetila.
Hvala vam na strpljenju, jedina ste mi utjeha.