Dan nakon prekrasne večeri i noći.
nedjelja (19.02.2012.) // 4komentara
Jučer smo imali maskenbal u glazbenoj školi. To je već tradicija. Maturanti svake godine smišljaju temu, uređuju cijelu glazbenu u tom stilu, pripremaju predstavu u kojoj glume svi ili većina maturanata, a zatim - zabava, ples, smijeh i puno prijateljstva. Ja sam maturantica. Tema je bila Srednji vijek. Glumili smo, zatim plesali dvorske plesove, prebacili se na moderniju glazbu i uživali.
Meni je bilo toliko lijepo... I toliko je brzo prošlo. S jedne strane sam presretna, a sa druge jako tužna. Tek sam sada shvatila da u mojoj generaciji maturanata ima toliko dobrih osoba. Da, u mojoj glazbenoj školi ima toliko dobrih duša, toliko talentiranih, svestranih, velikodušnih ljudi, kojima dobrota ispunja svaki djelić srca, koji su toliko duhoviti i dragi da bih najradije bila po cijele dane s njima. Toliko sam zahvalna što sam upisana i što nisam odustala, što me niti velike obveze ni manjak vremena nisu natjerali da odustanem...Tek sam se sad počela zaista dobro osjećati s mnogima iz moje generacije, sada kada vrijeme teče sve brže, a kraj školske godine i kraj glazbene škole samo što me ne dostignu. Mislim da ja to ne mogu. U toj sam školi od osme godine. Više od pola svoga života. Ona je za mene bila prva škola, važnija od osnovne. Sada mi je važnija od srednje. Ona je za mene bila prava škola. Profesori su me učili životu, u njoj sam se razvila od zatvorene i tihe učenice do cure koja, iako je i dalje vrlo sramežljiva, ima u sebi snagu, iskustvo u nastupima. Postala sam samouvjerena u sviranju svoga instrumenta i pjevanja, za što su zaslužne moje profesorice. Osjetila sam da sam cijenjena zbog svojih sposobnosti, osjetila sam da me netko želi gurnuti naprijed jer zna da mogu više, za što je zaslužan moj profesor koji je jedna vrsta mog uzora. Još se uvijek sjećam kada je prije tri godine rekao razredu "Sjećate se kako je prije bila tiha i šutljiva?"... Kada je moja profesorica iz solfeggia u petom razredu osnovne škole, nakon što je čula moju svirku, rekla razredu "Izvana tako samozatajna osoba, a kako svira..." Osjetila sam ljubav, prvi sam se puta susrela s dečkima koji nisu površni, koji nisu niti povučeni niti previše napasni, koji me cijene. Prvi sam puta osjetila da su i mladi i stari zadovoljni mojim nastupima, da mi čestitaju u velikoj, osvijetljenoj dvorani HGZ-a govoreći kako lijepo sviram, razmišljam li o akademiji... Tek sam nedavno počela obraćati pažnju na jednoga dečka, također maturanta, ali godinu mlađeg od mene. Ta se razlika u dobi nimalo ne osjeća jer je M. viši od mene barem za glavu, već ima formiran glas i jako je društven. Ne želim ga opisivati jer je njegova osobnost neopisiva.
Ne želim da me ljudi vide krivo. Ne želim biti prevrtljiva, naivna, lakovjerna, povodljiva, ne želim se previše nadati, niti od sitnica praviti velike događaje, niti od velikih događaja sitnice. Bit ću iskrena. Mislim da mi se dečko iz mog sna, dečko koje je donedavno bio tema mog razmišljanja i pisanja, više ne sviđa onoliko koliko mi se donedavno sviđao. Znam da on mene niti ne vidi jer da me vidi i da ga zanimam, učinio bi prvi korak. Takav je. Jako mi je žao što ste mi davali tolike lijepe savjete, dijelili divne riječi da bih se ja, prevrtljiva duša koja samu sebe ne može slijediti niti shvatiti, odljubila. Ali mislim da sam ga u kratko vrijeme upoznala malo više jer sam gledala neke snimke gdje je s prijateljem u kojima je potpuno opušten i iskren. Tamo gdje sam nekoć vidjela brižnost i blagost prema djevojkama, sada vidim želju da ukrade srca svim curama u gradu i tako ispadne najveća faca u društvu. Ne želim biti voda koju on okreće na mlin kako poželi, ne želim biti kao druge cure kojima je ukrao srce. Meni ga je skoro uspio ukrasti. Skoro. Prijateljica mi je savjetovala da ga pokušam zaboraviti, a meni to nekako ide. Da sam zaista zaljubljena u njega, ne bi to bilo tako lako. Kad se samo sjetim kako sam bila zaljubljena u jednoga dečka koji nije iz Hrvatske. Ta je zaljubljenost trajala nekoliko godina, a vidjela bih ga par tjedana u godini. Ovo nije to. Ne želim se mučiti oko osobe koja me jedva pozdravlja... Nadam se da me shvaćate.
Jako sam zaljubljiva, ali neugodno mi je jer ne želim da pomislite da moji osjećaji nisu čvrsti. Mislim da sam takva jer nikada nisam osjetila kako je to kad te voli dečko kojeg ti voliš. Čim susretnem dobrog dečka koji zrači nekom pozitivnom energijom, od sitnica pravim velike stvari. Ako mi se nasmiješi, povede razgovor ili pokaže zanimanje za nešto, odmah pomislim da sam možda i ja njemu draga.
Kako smo se cijeli tjedan pripremali za maskenbal, više sam vremena bila blizu M.-a. Shvatila sam koliko je drag. On u sebi nema onu dozu prevelike samouvjerenosti i samopouzdanja kao što to ima J., dečko iz mojih prošlih postova. On je toliko dobroćudan i simpatičan, smiješan i duhovit, ali tako spontano, nenamjerno, prirodno, privlači me na drugačiji način nego J. Za njega sam sto posto sigurna da je u duši velikodušan i dobar, što za J.-a nisam znala, nego sam ga gledala u ljepšem svjetlu jer mi se sviđao.
Drag mi je i ne želim se zaljubiti u njega, želim jednostavno biti bliža njemu jer se u njegovom društvu osjećam dobro. Jučer je na maskenbalu pohvalio moju haljinu, a kad mu je moja prijateljica skrenula pažnju na moje vrlo duge trepavice, rekao je Gle stvarno. Pa to je dobro. To mi je bio kompliment, koliko god smiješno zvučalo, ali jednostavno rijetko čujem pohvale za svoj izgled koje dolaze od nekog dečka do kojeg mi je stalo. Ipak, mislim da mu nisam toliko draga, jer sam vidjela s koliko se ljubavi odnosi prema jednoj djevojci, isto maturantici. Noćas smo izašli ispred glazbene paliti fašnika, bilo je ledeno a svi smo bili lagano odjeveni. U jednom je trenutku stavio svoju ruku na njeno rame da je malo zgrije, a potom je zagrlio i drugom rukom i prekrio svojom tunikom. (bili smo maskirani, inače ne nosi tunike :) ) Kasnije smo plesali, on ju je primio i krenuo plesati s njom neki valcer na onaj lijep način, kada te dečko obuhvati i vodi ples a ti samo slijediš korake. Osjećam se smiješno. Zvučim kao da joj zavidim. A možda je to istina.
Zaista se ne želim zaljubiti u njega i nadam se da neću. Želim jednostavno biti bliža s njim, ne želim prestankom glazbene izgubiti neke osobe koje me danas mogu razvedriti i nasmijati i onda kad drugi to ne mogu. Zbog njih život vidim u blještavim bojama. Dan mi uz njih prolazi lako, u ugodnoj sumaglici, osjećam tako jednostavnu, bezrazložnu sreću. Poput lijepog sna koji, kada prođe, ostavi onaj topao okus čežnje...
Kad bih barem mogla nastaviti glazbenu školu... Tako sam zahvalna svojoj obitelji, ocu što voli glazbu, što je htio da njegova djeca nauče ono što je on oduvijek htio - svirati gitaru. Hvala im što su me gurali da idem dalje, iako sam kao mala znala plakati i moliti da me ispišu. Moja me je glazbena škola odgojila, u njoj sam pronašla ljude vrijedne svog tog truda i odricanja.