Dan kada je okrenut novi list kalendara.
srijeda (01.02.2012.) // 4komentara
Katkad je čovjek toliko sebičan.
Katkad sam ja toliko sebična.
Možemo li ikada biti jednostavno sretni? Ako nemamo dovoljno za živjeti, ne bismo li trebali biti sretni što smo živi? Ako nemamo puno prijatelja, ne bismo li trebali biti zahvalni na onom jednom? Kada pomislimo da nismo dovoljno lijepi, visoki, mršavi, ne bismo li trebali odmahnuti rukom i reći "Imam zdravlje, imam talente... Što će mi više?" Mogu li ikada reći da mi ne treba više? Imam divnu obitelj. Imam nekoliko dobrih prijatelja, imam bistru glavu, zdrava sam, svestrana, imam vrline koje drugi cijene. Onda se pojavi on... I shvatim da ipak nemam nešto... Ili nekoga. Ne želim biti nezahvalna. Uvijek su me ljutili nezahvalni ljudi. Oni koji ne znaju reći "hvala" a da to pritom zaista misle. Sada sam JA takva. Ne znam Bogu reći hvala i pritom zaista misliti da ne želim ništa više. Moja glava kaže da sam dobila toliko toga. Sama činjenica da ga poznajem čini mi se tolikim blagoslovom, a opet moje srce želi više.
Želim biti ljepša kako bi me primijetio na drugačiji način...
Želim ga sresti u gradu i znati da se veseli što me vidi.
Želim da se sretnemo na tulumu zajedničkog prijatelja.
Želim da mi se katkad javi.
Želim da pokaže zanimanje za moje crteže ili moje sviranje.
Želim biti godinu dana starija kako bih mu bila bliže, kako bismo skupa išli na maturalac i druge izlete, kako bi nam učionice bile bliže.
Želim pričati s njim.
Želim mu češće čuti glas.
Želim mu se svidjeti.
Čak i moju nezahvalnost Bog i dalje daruje... Ovaj je petak bio jedan od najljepših, najljepši dan u zadnjih nekoliko mjeseci. Susrela sam ga na hodniku, pokraj njegove učionice koja je toliko daleka od moje, malo smo pričali... Znam da mu to nije puno značilo. Osjetila sam njegovu ukočenost... Ili nezanimanje? Ali bila sam sretna, zahvalna na svakoj njegovoj riječi, svakom njegovom blagom trzaju usana koji bi mogao značiti osmijeh... Smiješno mi je kad se sad sjetim da sam baš toga dana "izgledala kao princeza", kako je rekla moja prijateljica. Kao da je naš slučajan susret bio zakazan za dan kada budem lijepa izvana i sretna iznutra. Te sam večeri išla na Noć muzeja. Zbog zajedničkih prijatelja išao je i mladić iz njegovog razreda. Koliko me je samo podsjećao na njega... Kao da je u druženju s njim poprimio neke lijepe osobine, smisao za humor, neiskvarenost, dobrotu. U istom mi je trenutku bilo neopisivo teško i neizmjerno ugodno pričati s njim, upravo zbog te privlačne i bolne sličnosti.
Zaželjela sam nedavno još jednu želju.
"Neka bude sretan." To je moja želja.
Ako je zaljubljen, neka bude sretno zaljubljen. Neka bude ispunjen, voljen, neka bude i neka ima ono što zaslužuje, a zaslužuje najbolje. Ako to znači da nijedan moj atom nema mjesta u njegovom životu, neka.
Osjećam prejaku, prejaku želju da budem u njegovim snovima, njegovim mislima, željama, osmijesima, pogledima, ali ne zaslužujem takvu osobu. On zaslužuje samo najbolje.