Dan kada sam se sjetila mjuzikla.
subota (21.01.2012.) // 5komentara
Čudno je. To moje srce.
Kao da ima vlastiti glas, vlastitu glavu, vlastite želje... I kao da mi ne želi reći, ili ne zna reći, jesam li zaljubljena. Ne bih li to jednostavno trebala znati? Pa koliko sam samo puta bila zaljubljena! Gotovo da se ne sjećam razdoblja kada moje srce nije kucalo ni za koga. Pa kako do sad nisam naučila kakav zaljubljenost ima okus? Možda mi se on jednostavno sviđa, ništa više od toga.
Možda samo želim biti zaljubljena a nisam. Ili obrnuto...
Iz dana u dan nastojim razumjeti je li normalno da se djevojke zaljubljuju u mladiće koji s njima gotovo ne razgovaraju. Jer, nekako se to meni prečesto događa. Želim li da naš odnos bude okružen velom tajanstvenosti, kratkih pogleda, pokojeg pozdrava i stalnih misli u kojima je on glavni lik? Moram reći da mi se taj osjećaj sviđa sve dok... Ah, dok i on razmišlja o meni. Dok i njemu staje riječ u grlu, a njegove lijepe oči često odlaze u mome smjeru.
Ali to je bio drugi mladić, druga simpatija, dječak koji je sada odrastao i otišao. Sada je moje srce ugledalo jednu drugu osobu. Njegove su oči gotovo najljepše koje sam vidjela. Njegovo lice zrači snagom gotovo odraslog muškarca, ali i nekom neobjašnjivom energijom. Djetinjom dobrotom. Pažnjom, nježnošću. Gotovo najljepše lice koje sam vidjela. Ne samo zato što je zgodan. Priznajem da jest. No ono što se krije iza njegovog lica, u njegovoj duši, je ono što me na njemu privlači najviše.
Upoznali smo se prije dvije godine. Stariji je od mene jednu godinu. Još pola godine i odlazi iz moje škole. Još pola godine kratkih susreta. Tko god da je rekao da se dobri trenuci cijene tek kada prođu, rekao je točno ono što moje srce drži kao svoju životnu filozofiju. Znam koliko sam bila sretna prije dvije godine, kada smo imali zajedničke aktivnosti, kada smo zajedno pjevali u školskoj predstavi.
U početku je nastojao doprijeti do mene, znao me je nešto upitati, a ja bih, ne videći njegovu prekrasnu dušu, kratko odgovorila i nastojala diskretno izbjeći daljnji razgovor. Kad se toga sjetim, želucem mi prođe neugodan osjećaj.
Najdivniju sam osobu odbijala od sebe, puštala poput pijeska kroz ruke. Uskoro sam shvatila da mi se on pomalo sviđa, pa smo počeli normalnije pričati. Jednom je pod odmorom provirio u moj razred samo kako bi me pozdravio i mahnuo mi. Moram dodati da je on u svome društvu veoma popularan i da je (pogotovo prije) bio omiljen među curama. Ne trebam napominjati da sam u tom trenutku bila toliko zaprepaštena da sam slobodno mogla početi vrištati od sreće. Nije došao pozdraviti neku zgodnu šminkericu, nije došao pozdraviti toliko ljepšu curu od mene, koja usto zna s dečkima, a koja je isto sudjelovala u predstavi. Došao je pozdraviti mene.
Jednom sam nacrtala njega i još neke "pjevače" iz predstavne. U crtanje njegovog lica utrošila sam više vremena i ljubavi nego u lica drugih. Kada je vidio crtež (koji je ispao zaista dobro:) ) iskreno mi se divio. Dok mi je čestitao, nije štedio riječi ni sjaj u očima. On mi se divio...
Na kraju te prekrasne predstave (koja je ujedno označila kraj najljepšeg razdoblja u mom životu) zagrlio me je, a ja sam u tom trenutku svu svoju ljubav pretočila u njega. Znam da ne zna. Znam da ni tada nije znao. Isto tako znam da se on ovih sitnica ne sjeća jer mu nisu bile važne. On je sada okružen drugima, iako u istoj školi, u drugom je svijetu. Nema više predstava da nam omoguće zajedničko vrijeme.
Neki ljudi koji ne znaju naš odnos kažu mi da mu se javim na facebooku i da započnem razgovor s njim, ali ja to ne mogu. A i ne želim da shvati ono što ja još ne shvaćam. Da sam možda zaljubljena u njega.