Dan kada je moj tata rođen.
petak (20.01.2012.) // 0komentara
Umjesto predstavljanja. :)
Nedavno sam posudila tri knjige o psihologiji, ne kao ozbiljnoj znanosti umotanoj u pregršt ozbiljnih podataka i teorija, nego o psihologiji samopouzdanja, pozitivnoj psihologiji i o krivom procjenjivanju ljudi. Nije to bila moja ideja, imala sam zadatak pročitati ih. Priznajem da su mi se svidjele - ova o samopouzdanju pogotovo, druga ima dosta istih pojmova i podataka kao ta prva, a treću nisam baš pročitala.
Bit je u tome što ta knjiga ima puno vježbi i priča, ne samo teorije. Vježbe su najčešće "što želiš od života?" "imenuj 10 karakteristika koje smatraš svojim manama. Zatim ih preoblikuj da budu pozitivne." (npr.presramežljiva-otvaram se samo izabranim ljudima) "od 1 do 5 ocijeni navedene tvrdnje po tome koliko vrijede za tebe (jedan-vrijedi, pet-ne vrijedi). zatim to napravi za iste tvrdnje, ali ovoga puta koliko bi HTIO da vrijede za tebe." (bit je u tome da razlika između stvarnog i željenog treba biti što manja jer to znači da je osoba zadovoljnija sobom. E pa meni je ispalo 44! Toliko o tome. :) Posudim knjigu jer je neka vrsta lektire, a shvatim da sam osoba s preniskim samopouzdanjem, neasertivna, sve svoje osobine vidim u lošijem svjetlu nego što bih trebala.
Ali shvatila sam neke stvari. (bravo ja, trebale su mi dvije i pol knjige da mi se upali lampica
)1. želim ostaviti dobar dojam na gotovo sve ljude (tj. sve koji mi nisu obitelj i najbolja prijateljica) a to ne služi ničemu... Ustvari, služi, jer ja u duši nisam zla (valjda
) već želim pomoći svima kojima mogu, pa taj "dobar dojam" nije baš skroz lažan. Međutim, problem se javlja kada trebam reći "ne" ili kad me netko iskorištava, ili (što ne volim kod ljudi) kada se netko iskaljuje na drugima a njemu/njoj ništa se ne smije reći... Umjesto da u tim situacijama kažem osobi što je ide, šutim jer želim ostaviti taj čudnovati dobar dojam. 2. Neasertivna sam. (ne izražavam svoje misli ili ih izražavam uz samopodcjenjivanje) To nije nimalo zdravo. Osobe normalne razine asertivnosti kažu ljudima ono što im smeta u slučaju da im se učini nepravda. Može doći čak do svađe, ali zar to nije dobro kada je ta asertivna osoba u pravu i kada ima posla s osobom koja je sklona činjenju nepravdi?
Pa kad već možemo izabrati prijatelje, izaberimo one prave.
Te asertivne osobe, ne samo da kažu ono što smatraju da je ispravno, već steknu poštovanje drugih ljudi. Toliko o mom dobrom dojmu. I sama znam da bi me ljudi poštovali više da sam asertivnija, a svoju neasertivnost opravdavam dobrim dojmom. Svjesna sam te kontradiktornosti, ali previše se ponašam na ovaj način da bih se sad promijenila.
3. Upravo sam ponovno pogriješila: "takav sam, što je, tu je" je jedna od izlika ljudi s niskim samopoštovanjem kako se ne bi počeli mijenjati. Naime, svaka osoba nastoji održati istu sliku o sebi, boji se korjenite promjene da ne bi izgubila svoje "ja". Tako će samopouzdaniji ljudi lakše uviđati i prihvaćati svoje vrline, a oni nižeg samopoštovanja će odbacivati svoje vrline, pohvale drugih govoreći "nije to ništa" ili "imao/la sam sreće" dok će male mane vidjeti kao velike.
I ono što je najsmješnije... Ja sam svega toga svjesna, a opet, kad me netko pohvali, znam da ću reći "ma nije to ništa" kao što uvijek kažem.
Najbliži znaju da sam takva, ostali to vide, ali ne u tolikoj mjeri. Veliko HVALA psihologicama za tu i ostale knjige.
Prvi korak u rješenju problema jest spoznaja da imaš problem. ;)
I sretan rođendan, tata.
