Ciceron i ja u Ampasalyji
Jednog vrućeg pasalyjanskog popodneva ležao sam u hladu ispred bazena, polumrtav od sparine i pokušao se zabaviti gledajuči Cicerona. To smiješno kućence (OP.P. Ciceron je, ako niste znali, pas, i to pas koji govori više jezika, čak zna i reći na latinskom vau, vau, no najdraže mu je na meni razumljivom jeziku reći da sam ja užasno infantilan i glup gospodar. Hvala,Gospodine Štenebiću, obratno i onako ne bi vrijedila primjedba.)
Dakle, to smiješno kućence treniralo je na travi jedan izvjestan pokret nogom... Stavio bi ružičastu bobicu grozda na vrh nekakvog štapa, nešto više svoje glave, zatim bi se nehajno okrenuo na drugu stranu, tobože gledajući sa zanimanjem daleko na jug, a zatim je munjevito, iz okreta, udarao nepogešivom točnošću desnom nogom bobicu. Ova bi, pak, odjetlela u zrak, a Ciceron bi tada potrčao, zavalio se na leđa i s oduševljenjem gledao parabolu, koju je pravila ta ružičasta kuglica leteći u njegova širom otvorena nasmješena usta.
Baš smiješan pas. I glup!
Iznemoglim glasom predložih Ciceronu da uđemo u bazen. On pristane, donese nekoliko kockica leda i pažljivo ih baci u vodu. Tako ohlađena voda ugodno nas je osvježavala. Veselo smo se praćakali i ja, onako u dobrom raspoloženju i koristeći svoju veličinu, gurao sam mu vrlo rado glavu pod vodu. On je prijetio, a ja sam tvrdio da, sunca mi, s tim nemam veze. Da ga uvjerim, i sam bih zaronio pod vodu.
Jednom, zaronivši malo dublje, ugledah neki smeđi kvadratić na dnu. Uzeo sam ga u ruke i izronio, oduševljeno vičući: “Cicerone, amfora!“ Doplivao sam do ruba bazena i predao to Ciceronu. On je pažljivo sušio od vode slijepljene dlake. Uze žuto parčence i poče ga s interesom razgledati, a zatim me s visoka pogleda. “Ha, ha, Amfora?! Budalo (jadniče), ovo se naziva telegram. “Mašući glavom podera omot koji je, izgleda sačuvao svoj sadržaj, jer Ciceron počne glasno čitati:
“Cicerone darling ee stop sav moj kapital od 5 miliona Ampaslyjanskih dolara stop ostavljam tebi stop dođi što prije mili moj stop jer sam teško bolesna stop šaljem tebi i gospodinu Gospodaru za put stop tvoja teta Ciceroanalijanka stop 19...pasalyjangusta, Ampas-City, Ampasalyja“
„Vrlo interesantno. Moj otac, Ciceron senior, pričao mi je, da je tetka Ciceroanalijanka uvijek pobjeđivala na festivalima pseće ljepote, naravno, dok je bila mlađa. Priznajem, rado bih je vidio još živu. Nego znaš li ti Gospodariću, kako se jedan telegram mogao održati punih 24 h pod vodom?“
- Tko zna ;- odgovorio sam ravnodušno. Bio sam razočaran što to ipak nije amfora. No ovo barem objašnjava otkud one silne pare što ih je juče donio HT- službenik. Ispijao sam coca-colu i razmišljao ima li što interesantno u Ampasalyji. Sjetih se da se tamo nalazi Cape Kenpasalya, raketna baza i astronauti koji su bili na Mjesecu.
- Ha, možda će se ispuniti najzad moja najveća želja da saznam ima li na Mjesecu mjesečara. Jednom sam to upitao Cicerona, na što me je on samo čudno pogledao i primijetio da sam ja omaška prirode.
- -Tko zna!- ponovio sam. – Hoćemo li putovati?
- Svakako. Rezerviraj za sutra avionsku kartu.Samo za sebe. Životinju, pa ma koliko ona bila plemenita i inteligentna, ne primaju u avion.
- Nisam se sjetio upitati kako će on putovati, no nije ni trebalo. Sutradan, opremljen za put, dobio sam odgovor na aerodromu. Naredio je da ga zamotam u celofan i ponesem na rukama, kao lutku. Uzalud sam se bunio da bi bilo zgodnije ostaviti ga među ostalim putnim stvarima. Dakle, on je glumio psa-lutku koju ja nosim nekom svom rođaku na poklon. (Njemu nije smetalo što ja u Ampasalyji nemam baš nikakvog rođaka).
- Na ljubaznu molbu stjuardese, ipak sam predao Cicerona , upozorivši je da je lutka od mao-ce-tungova porculana. Odnijela je jadnika u zadnji dio aviona i tako su nestale moje brige, (daleko od očiju – daleko od srca), pa tako olakšan, zaspah. Probudio sam se na upozorenje stjuardese da vežemo sigurnosne pojasove. Sretno smo aterirali. Na izlazu primio sam smotak s Ciceronom i ljubazni smiješak. Vani je bilo ugodno predvečerje i ja požurih k carinarnici. Isprave su bile u redu, kad se iznenada carinikovo pronicljivo oko zaustavi na paketu u ruci.
- Što je to?- Ciceron! – odgovorih spremno, no brzo sam se ispravio. – Nije Ciceron, nego lutka, tj. sada je više lutka nego Ciceron.
- Carinik s razumijevanjem klimne i povede me u neku prostoriju. Tu je počeo pregled.
- Uzalud sam protestirao. Izvadili su Cicerona, okretali ga, otvarali mu usta i tresli ga pritisnuvši uho na njegov trbuh. Mrmljali su nešto i kad sam čuo riječ „trava“ brzo sam uzviknuo:
- Nikako, on jede samo meso i sladoled – i opet sam se brzo ispravio-To jest, on uopće ne jede.
- Usprkos tome se pojavio neki čovjek u plavom kombinezonu noseći odvijače i još neke, vrlo sugestivne alatke. Najzad očajno uzviknuh:
- Nemojte ga otvarati; to je pravi pas!
- Tako je! – najzad progovori Ciceron, duboko odahnuvši – pravi pravcati pas.
- Radnik u plavom kombinezonu razočarano spusti cijev lasera.
- Ali, ali, ovo štene govori – najzad provali zajapureni i do besvijesti iznenađeni carinik.
- Sigurno, kopile – odbrusi Ciceron, ali se odmah ispravi. –Jeste li ikad bili u Jupasaliji? Ne! Vidite, tamo svaki drugi pas govori, a svaki treći gospodar laje. Ostali niti govore niti šute.
- Isuse, ala ovaj laže – mislio sam si ja – pa ja u okolici ne znam više nijednog psa koji govori. Što se tiče gospodara, vidio sam ih samo nekoliko, i to, iz daleka.
- Tako je. Tko je pas, treba priznati da je pas. Tko prizna pola mu se prašta. Ti si priznao, daklem, ti si polupas, a za polupse i slične elemente ne postoje carinske sankcije, a ni druge prepreke u životu. - rasfilozofirao se neki debeljko s čačkalicom u ustima, vjerojatno šef:
- Slobodni ste, gospodine Poluštene.
- Hvala i doviđenja, komplet-budalo – odvrati Ciceron i nas dvoje odmaglismo.
- Odlučili smo tek sutra posjetiti tetku (jasno Ciceronovu), a prenoćiti u jednom mirnom hotelu. Iako nismo rezervirali apartman, portir nas najljubaznije dočeka. (Užas, moja i nešto malo Ciceronova pojava uvijek izazivaju kod ljudi takve osjećaje).
- Hoće li gospodin da se malo oporavi u „Salon pour la beaute?“- zacvrkuta glas jedne vile u dražesnoj zelenoj livreji.
- Varate se, gospođice u ovom slučaju maskota sam ja – i najljubaznije se naklonih krajičkom oka gledajući Cicerona. Kad ovaj klimne glavom, podigoh glavu i rekoh malo tiše gledajući pravo u divne oči:
- Ipak, predajem vam ovu psinu na brigu! – I već je Ciceron plovio na divnom brodu s dvije katarke.
- Dobar vjetar, kormilaru – poželjeh mu sa sjetom. On mi vražje namigne. Tek tada primijetih portirov izbezumljeni pogled.
- Ali , ali psi ne govore!-
- Mislite?- odgovorio sam smiješeći se mudro i krenuo prema liftu.
Apartman je bio ugodan i prostran i ja odlučih odmoriti svoje umorno tijelo u orahovoj ljusci obloženoj dlakom slonova embriona. (Ružinog li raskoša). Zaključio sam da su lijepe sumerske vaze ustvari „buke“ bog zna kojih CIA-e, FBI-e, osiguravajućih društava itd.
(Ampasalyja je zapadna zemlja, a njen bedeker prilično indiskretan). Zato tiho zapjevah: „Zvijezde blijede, na istoku se rađa sunce“. Zaspao sam s uvjerenjem da će me već netko doći uhapsiti i, kao i uvijek, bit ću najzapaženiji gost.
(nastavak slijedi)