|
|
| < | ožujak, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
a bit of my everyday life...pa malo o mojim (m)učenicima...događajima u školi i u našem divnom obrazovnom sustavu...
Blog.hr
moj profile na last.fm
pet centar
pesonje i svasht' nesht'
If a doctor, lawyer, or dentist had 40 people in his office at one time, all of whom had different needs, and some of whom didn't want to be there and were causing trouble,
and the doctor, lawyer, or dentist, without assistance, had to treat them all with professional excellence for nine months, then he might have some conception of the classroom teacher's job.
by Donald D. Quinn
Kad misliš da u školi gore ne može i da te zaista više ništa ne može iznenaditi, heklane i nafrizirane TETE učiteljice se iznova potrude zagorčati ti dan…. Jee, istina, ne se živcirati…i ponekad zaista (ipak sam u istoj školi već četiri godine i sve "procedure i nebuloze" već dobro znam) i uspijem sprovesti onu: "u jedno uho uđe, kroz drugo izađe!" Ali ponekad...pa dajte stvarno, time out! Prošli post sam posvetila TETAMA i sama sebi olakšala dušu te si rekla da neću više! Ali ovo danas…Ne mogu a da se ne osvrnem na današnju debilanu!!!
Danas sam sa svojim petašima "odrađivala" humanitarnu akciju: "Cvijet više za dan duže" na centru grada. Skupljalo se za neki skupi aparat za bolnicu….i super. Organizirali se mi, i kolegica jedna mlada nema nastavu pa će sa mnom dežurati na centru 1. i 3. sat. Ma sve pet! Zamolim jednu od TETA da se ne naljuti ako slučajno malo zakasnim na 4.sat (2. razred), nisam nigdje nego na toj akciji i žurim natrag u školu. Upozori ona mene oštro da ne kasnim previše jer mora k liječniku u Osijek. OK, potrudit ću se svakako ne kasniti, a ni nije mi namjera….
Na centru smijeha….klinci su toliko savjesno prihvatili prodaju cvijeća da sam ja samo stajala i u nevjerici gledala u njih kako trče svuda okolo, vukući ljude za rukav, kulturno pozdravljajući i objašnjavajući da sudjeluju u humanitarnoj akciji! Kad bi nekom prodali stručak narcisa, trčali bi natrag po još vičući tko je koliko sakupio! Centar je odjekivao veselim glasovima mojih klinaca! Natječu se oni tko je više ljudi "zaskočio" i tko je koliko "zaradio"…ma superiška! U tih par sati skupili smo oko 1400 kunića…not bad, s obzirom na to da je jutarnja smjena (srednja škola) već prodavala cvijeće danas.
10 minuta prije zvona spremili mi štand i zaputili se u školu, veliki odmor je, trebaju djeca u kuhinju, a i ja ne smijem okasniti ni trenutka na sat. Sve super, ima vremena još napretek – a ubrzo smo u školi!
Na dolasku…..tadadada (fanfara, je l'?!)…hladan tuš! Kuharica koja se i inače ponaša kao da je ta kuhinja izričito njena i kao da ona otkida iz svojih usta svaki zalogaj koji je ikad ijedno dijete tamo pojelo, odmah je s vrata složila THE facu! Požurim ja ispred djece da na njih ne urla što ih nema čim je zazvonilo za odmor, i što si oni umišljaju – jesti kad su skoro svi gotovi! Objasnim joj na najljepši mogući način da su djeca u humanitarnoj akciji prodavala cvijeće i da zato malkeco kasnimo (iako ona to valjda već zna), a ona…ona mrtva hladna bulji u mene i ni riječ! Ništa, stisni zube, objašnjavaj ponovno i ispituj: "Da odnesem djeci u razred pa da tamo jedu ako joj tu smetaju? Ali ni nisu zakasnili, pa ovo - ono. Sve samo da bi se pronašao neki kompromis…da bi ona meni totalka nezainteresirano odbrusila: "Pa neka dođu i jedu, ako imaju šta!!" MOOOOOLIM?? Kako što? što to treba značiti? Pa tako…pojela su druga djeca – i to neki osmaši, a ideju im dao njihov pametni razrednik jer nikog nije bilo pokraj tacne!!! A čemu kuharica tu služi? I zašto je tacna stajala na stolu ako djece nije bilo? I ako je ona tamo, kako nekom pametnom razredniku padne na pamet ovakva ideja? Kako je to moguće? Nisam mogla k sebi doći!
Ništa, kontaj što i kako sad. Na moju novu zamolbu da im da nešto na kruh, da su djeca tri sata trkala po centru, da su gladni, žedni i polako promrzli, a uostalom, plaćaju taj obrok; i nisu se šetkali uokolo i igrali , odrađivali su dio nastave! Aha! Dobila sam samo kratko: "Ne može!" Pa valjda se zna kad treba doći u kuhinju, par minuta prije zvona da se zauzme i čuva hrana! Kao da smo na ratnom bojištu! Pa kakva bi nam djeca drugačija i bila kad ih ovako učimo!!!
Ništa nam ne preostaje nego nekako pokušati podijeliti ostatke...ali nikako to nije bilo dosta za svu djecu! Otpratim ih do razreda i smislim da im sad dam svoje novce da odu u obližnju trgovinu kupiti neke sendviče jer trebaju biti bar još tri sata u školi. Učiteljka iz hrvatskog pristane jer je i sama dobra dušica, hehe. I hajde, nekako se i ja umirim!
Uf, fuf…lagano otpuhnem, očekujući smiraj dana sa posljednjim mojim današnjim četvrtim satom, dosta uzbuđenja za danas!
Potrčim prema razredu jer znam da sad kasnim na sat nekih 5-10 minuta i da TETA čeka…odmah krenem sa isprikom i ponadam se da će žena shvatiti…kad ono…ni dozvolila mi nije da joj kažem što je i kako je bilo već rigne nevjerojatnu vatru na mene u velikom damskom stilu: "Pa dobro, gdje si ti do sad?" A ja…ja budala pokunjila glavu pa se ispričavam i pokušavam i dalje objasniti što i kako mi se dogodilo i da ne mogu dozvoliti da se kuharica tako otresa na djeci, da djeca gladuju… Promrmlja ona nešto, aha, da, razumijem, ali neuvjerljivo, okrene se i ode…A ja ostade sa grčem u stomaku i sva jadna pitajući se jesam li to mogla ipak izbjeći i jesam li zaista ovo zaslužila…. Prošlo mi je kroz glavu i to da si ubuduće pregrizem jezik i ne prijavljujem se više za ništa da ću raditi, a što nije čista nastava! Sakupi se, draga, kako znaš i umiješ, i odradi još taj jedan sat!
Ali neee, nije to sve! Poslije sata kolegica koja je bila sa mnom na akciji, ispriča mi cijelu storiju - kako je dotična TETA još prije zvona u zbornici šizila da gdje sam ja i to trubila TETI broj dva (koja je još "začinjenija" i uvijek spremna za uvaliti kajlu i nabiti ti nož…a toliko me "voli" od mog prvog prvcatog dana u ovoj školi, da je jedva dočekala ovakav trenutak. Na to je TETA broj dva bez da trepne izvalila: "Pa eno je gore u maloj zbornici, pije kavu!!" I naravno da je ova pošizila još i više te me tek onda stala pljuvati - kako sam samo mogla, kako mogu biti tako neodgovorna, a znam da moram požuriti, da ovo i ono…A TETA 2 masti svoje već ionako premasne brke – aha, sad mi je baš lijepo podvalila! Ajme…kad je mene spopalo… Pa odakle joj pravo? Kako samo može? Sjedim gore i pijuckam kavu?? Pa sramotno, sramotnooo! Što sam joj ja toliko u životu napravila???
Navala bijesa; nisam mogla ni udahnuti da izustim suvislu rečenicu…Mislim da sam izgledala kao Tom iz Tom&Jerrya kad mu se do vrha očiju puni bijes i ona para počne sukljati iz ušiju! Sletila sam se pronaći dotičnu -TETU 2 - kako bih joj rekla sve i svašta. Ali ona je već otišla kući…pa naravno! A onda…suza suzu počela stizati…tu sam totalka pukla! Naišla draga mi koleginica mlada, učiteljka iz hrvatskoga i zajedno opletosmo po TETAMA…ajme, što sam psovala. Sve me sramota! A suze ne staju....baš kao ni kiša koja BAŠ SAD pada kao luda! Još ni kući ne mogu jer nemam umbrelu; a dragi otišao prodati bebu Šlapićevog sina u Osijek pa ne može po mene u školice!?! Može li gore? ……………………….......................................
Ma može, kažem sama sebi, duboko udahnem i obučem kaput te u velikom stilu izustim nešto poput: "Ma nek' se one sve lagano gone u ********** maminu i neka si nabave štangu i na njoj neka se zadovoljavaju!" Sram me bilo, znam! Ali kao da mi je bilo malo lakše.
Po dolasku kući nazovem dragoga, on je na putu kući….čuje on po glasu mome da nešto naveliko ne štima! Kažem sama sebi: "Odgodit ću pretres događaja da se i on ne uzrujava dok ne dođe kući". Kako kazah, tako i učinih….ali ne ide tako, moram se još negdje ispuhati – zovi sad "S.O.S. mama" - to će pomoći! I opet…još jedna navala bijesa pa rijeka suza pa opetovano bijesa i….uf, huh…majka me tješi baš onako kako to mame lijepo znaju…ma je, u pravu je ona…neću sad više uopće na to misliti…uf, huh…bolje je! Spustim slušalicu, upalim komp i navrnem People in planes do daske i pjevušim iz svega glasa….
Ubrzo je stigao i dragi, slijedi detaljno prožvakavanje cijelog današnjeg dana, pa i opet tješenje, ali ovaj put onako kako to samo dragi zna….pa zagrljaj i pusa. Pa dragi uze gitaru i otpjevuši mi nježno: "Jedina moja, tebi sviram jaaa, jedina moja, tebi pjevam jaaa…."…uf, huh…dobro je - bonaca..................................................
Sad sam se tušnila, dragi je shrvan umorom od zaista napornog mu dana (koji mu je započeo u 5 ujutro) zaspuljkio, a mala si skuhala još jednu kavu – pa ionako samo cijele dane kavice ispijam, ništa ne radim…pa što onda ne bismo nastavili u tom tonu?? I eto ga….dok sad ovo slovce privodim kraju…mislim si da me baš briga….sve je to super i ipak može i gore!
Osim što smo danas uspjeli prodati sina Šlapina, osim ljepota koje mi pruža život i dragi moj u njemu; i klinci moji, i svi dobri ljudi koje znam…pa ja ću i na morje, a dan povratka, 10. 8. zaokružit ćemo kao u snu - karte za U2 su MOJE!!!! Da, da, da! Uf...huh...veliki smile....
***A što sam se za karte namučila - sa velikim podebljanim i podvučenim početnim N! Od 21h sam dudila na netu – ulogirala se kao prava i čekala ponoć…..hmmmm, da! Oko pola 3 ujutro više nisam znala koju tipku stišćem i koji mi se tab vrti i koliko njih sam otvorila da vrte i učitavaju istu stranicu…oči ispadaju i suze od buljenja u ekran, guzove više ne osjećam, leđa otkidaju, a lobotomijom urezano u mozgu: "Poštovani, web dućan trenutno poslužuje maksimalan broj korisnika, molimo pokušajte kasnije"....
Već sam mislila odustati…i ovim putem hvala ti, brate moj u Zagrebima! Dudio on sa mnom preko MSNa cijelo to vrijeme…a ja mu prenosila događanja kao na tekmi….i tako, kroz kuknjavu i šalu odustala nisam! Oko tri upala sam...pa da ne povjeruješ kolačima od očiju! A kada smo i to obavili…..ma….la vita e belllllllllaaaaaaaa!
I stoga….za kraj, samo prigodna pjema; Bono je zakon, hehe:
Beautiful Day
The heart is a bloom shoots up through the stony ground
There's no room
No space to rent in this town
You're out of luck and the reason that you had to care
The traffic is stuck
And you're not moving anywhere
You thought you'd found a friend to take you out of this place
Someone you could lend a hand in return for grace
It's a beautiful day
Sky falls, you feel like
It's a beautiful day, don't let it get away
(...)
You love this town
Even if that doesn't ring true
You've been all over
And it's been all over you
It's a beautiful day, don't let it get away
It's a beautiful day
Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case
See the world in green and blue
See China right in front of you
See the canyons broken by cloud
See the tuna fleets clearing the sea out
See the Bedouin fires at night
See the oil fields at first light
And see the bird with a leaf in her mouth
After the flood all the colors came out
(….)
What you don't have you don't need it now
What you don't know you can feel it somehow
What you don't have you don't need it now
Don't need it now
Was a beautiful day
Eheto i mene back to the world of blogovanja!!!!! Zaistač je bilo long, long time ago...Pa da pokušamo nadoknaditi sve od zadnjeg javljanja. Krenulo je to nekako ovako...komp mi se i opetovano pokvario – tri tjedna bio na promatranju…da bi gospon majstor pronašao figu!!!! Jeah, nije li to bajoslovno??
Što se tiče prvog izleta mlade razrednice, o kojemu sam davno pisala, isto tako sam išla figu!!! A zašto? Pa zbog onog dobroćudnog tumora koji mi je na kraju ispao noćna mora – od sitnog reza pretvorilo se to u nešto puno veće! Ležala u bolnici – i to na hodniku – kao neko siroče – jer nije bilo raspoloživih kreveta po sobama! Kakav je to samo bio prizor…i još sam, u strci, zaboravila sa sobom ponijeti papuče: zamislite si samo scenu…gospodična u crvenoj frotiranoj (ah, to je moja lucky pidjama!) piđami sjedi na pola, samog po sebi, odvratnog bolničkog hodnika, na krevetu oko kojeg su po podu poslagane my personal belongings…Raščerupana i sva podbula te, naravno, razmazane maskare od plakanja (naime, dotur ala Dr. House rekao mi je dan prije da možda neću ni morati ostajati u bolnicama pa se mala i namaskarirala) jer mi je saopćeno da ipak ostajem u bolnici, …. A na nogicama, ni manje ni više, nego moje čizmetine Dr. Martensa…Nakon litara suza i dolaska moga dragoga sve je bilo malkeco better!
Nakon povratka iz bolnice "dva – tri dana kreveta i siguran put u Zagrabiju sa klincima" (po riječima Dr. Housea) pretvorio se u tri tjedna ležanja na stomaku, "Her Flickovanja" do toaleta i potpune bespomoćnosti za išta! Ležanje, ležanje i samo ležanje (na stomaku ili, ako se uspijem narediti da ne boli, malo na boku!). Prvih par dana bilo je OK – nema škole, klinaca i obaveza…malo psihičkog odmora svakom dobro dojde! Ali, brate, TRI TJEDNA…..ispalila sam na svaki mogući živac i neuron…nisam mogla dočekati dan povratka u školu!
I tamanček 12. mjesec stigao…drži, ne daj s ocjenjivanjem i zaostacima u papirologiji, gradivu i svim ostalim školskim shemama. Ma sve je mala uspjela, imala sam neopisivu volju za rad i nije mi padalo na um zakukati kako bih ja na praznike…Pomišljah tu i tamo sjesti i nešto "izblogati", ali vremena baš i nije bilo mnogo.
Božić…ma opet smo dragi i ja imali najlipši borić na svijetu…
Prošlo i to…krenulo polugodište numero due…Kako je krenulo, tako je svašta – nešto trulo u državi Danskoj, odnosno, školi našoj, navrlo na vratanca! Tuže se po školi…hoće smjenu drage nam ravnalice…svi samo gledaju tko je u kojemu klanu i kako će tko kome zabiti nož u leđa…ajme, brate, pa dajte, ljudi smo! Očito baš stoga što smo ljudi takove spačke redovito nam se serviraju na stol…Pod "nam" mislim na podanike ravnateljičine – kako su nas "od milja" nazivali…a atmosfera u školi je sve gora i gora…počinjem se izjutra buditi iznervirana i sva jadna što je tek utorak…putem do škole knedla u grlu i grč u stomaku…kad će taj petak??? U školi zujimo uokolo, izbjegavajući nagazne mine i prljave tračerije…Yes, završio je radni dan, još tri dana do vikenda!!! I tako neko vrijeme…
Da ne duljim, ima pravde i ravnalica nam naša ostala ravnalica! Prošao je natječaj i nisu je uspjeli srušiti! I dalje su na snazi zakulisne igre, ali trenutno je na prvoj linije fronte ipak malo mirnije!
Ono što je totalka je da ja samo radim svoj posao i što se više trudim i pokušavam – zbog sebe i zbog te djece – sve sam gora! "Što sad ona sebi umišlja? Izvodi neke bijesne gliste, projekt ovaj ili onaj…što ona misli, da je pametnija od nas? Kako je to obučena?", i slične debilane…..a skužila sam i zašto! Pa zato što sam mlada, nisam konzerva, i nas, od razredne nastave, u školi, dvije imamo diplomu Učiteljskog fakulteta i položen stručni ispit, a ostale gospođe učiteljice imaju samo Višu školu ili kako se to tada nazivalo! Pa da ne povjeruješ! Pa ja do nedavno nisam ni znala da je to tako! Ma što to mene briga; tko ima kakvu školu, ja gledam ČOVJEKA, osobu, biće….haloooo! Ali očito mnogi ne razmišljaju tako. Davno mi je mami rekla da se probudim i naučim se živjeti među tim vukovima….Ne znam je li u svim školama tako, ali definitivno već postajemo poznati po spačkama i majmunarijama!
"Kako se to obukla i kakav primjer pruža djeci, u širokim trapezicama, martama, s ljubičastim pramenom i nekavim tu bedževima na torbi?" - eh, to mi je najjače! Jesam li ja ćorava i nemam pojma pa je samo meni milijun puta neukusnije ako gospođa obuče heklanu majicu bez potkošulje i kroz te rupe joj se vidi sisa i pet pojaseva za spašavanje oko stomaka? Bitno je da je ona obukla tamne hlače na crtu i štiklu; eeee, onda je ona ukusno odjevena! Ili majica na bretele, da ne zaboravimo, s čipkom iz koje su joj i opet sise na izvol'te..ali ne, i opet je bitno što je dama na ramena nagrnula sako, ima hlače na crtu, štiklu, savršeni minival i tonu Barbie – šminke!…A ja uvijek zakopčana do grla, bez stomaka i ijednog nepotrebnog dijela tijela na pokazivanju….neee, to ne valja! To je loš uzor mladima…ljepši je pogled na tvoju dojku i šlaufove! Ne volim o tome tepsti, definitivno se o ukusima ne raspravlja i svi imamo svojih prednosti i mana, i sve ih tamo pokušavam gledam kao ljudska bića…ali, daj više me pustite na miru! Mlada sam, da, ali ne znači da me treba gaziti i šutati i takovim glupostima me opsjedati jer nemam 100 godina radnog iskustva (a i o iskustvu nekih dama bi se itekako dalo raspravljati, ali neću!)….pa imat ću ga i ja jednom!
No, hajdemo mi dalje! Na malo veselije teme! Moj Šlaponja itekako ima buran seksualni život! Da, da….mali se pari naveliko! Izuzev onog lošeg izleta od jesenas (kad je Šlapa ostao kod onog tipa nekoliko dana, i od čega, na kraju nije bilo ništa – pisala sam o tome) 1. 2. postao je tata (i to prirodnim putem) dva mala mopsilija! Bili smo ih vidjeti nedavno….ajme meni, ludilo! Lupino i njegovi fotografski sessioni su za mene bili nula bodova! Islikala sam bebače milijun i jedan put…preprepreslatki su! Odlučili smo se za prodaju…već se zezamo kako će nam ove godine Šlapa platiti more, hahaha!
Ali to leglo nije sve…baš ovijeh dana čekamo da se okoti još jedna kujica…a i gospon s čijom kujom se Šlapa prvi put pario našao je novu "mušteriju" pa očekujemo novi skok za nekih desetak dana!
Eh, da, more…uplatila ja još u prvom mjesecu – isto mjesto, isti hotel, ali ovaj put deset dana! I baš me briga! Nestrpljivo čekam taj trenutak, iako do tada ima još puno…ali tko čeka, dočeka! I baš se veselim….imam svoga dragoga, i pasa maloga, more nas čeka ….a gospođe iskompleksirane neka se laganini……friziraju i dotjeruju, haha….
Do slijedećeg slova, baš kako je ispjevao Frank Sinatra:
That's life, that's what all the people say.
You're riding high in April,
Shot down in May
But I know I'm gonna change that tune,
When I'm back on top, back on top in June.
I said that's life, and as funny as it may seem
Some people get their kicks,
Stompin' on a dream
But I don't let it, let it get me down,
'Cause this fine ol' world it keeps spinning around
I've been a puppet, a pauper, a pirate,
A poet, a pawn and a king.
I've been up and down and over and out
And I know one thing:
Each time I find myself, flat on my face,
I pick myself up and get back in the race….
