|
voda je dosegla nosnice. dosta mi je. opet. The water flies Over his head You are me now As you lay on my bed This is what he'd always known The promise of something greater beyond the water's final horizon |
third eye
|
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." i kad onako gledaš. i gledaš. i misliš kako je baš sjebano kad dan nakon što zaključiš da si skoro potpuno otupio, shvatiš da ti se oči opet pune suzama a pluća se gužvaju kad slušaš jednog.. pa drugog.. i vidiš da je nemoguće da jedan drugog shvate, pa su oboje sami sebi najveće žrtve, a svi ostali su onakvi kakvi ne bi trebali biti. bilo bi bolje kad bi, kao u filmovima, bio jedan negativan lik, koji zajebava ostale i sretan je. ovako svi zajebavaju sve ali nitko nije negativan i sretan. svi su negativni i nesretni. bilo bi mi nekako logično da kad iz buke i galame prijeđe u tišinu- sve bude nekako lakše. jer tišina je, nikome više nije stalo, svi se usredotočuju na sebe i to nekako polako klizi. ali nije lakše. jebemu. samo je zagušljivo, i prljavo, pljesnivo, smrdi po nagomilanim potrošenim godinama i beznadnim životima. i znam ja da to nije baš tako, ali nisam kriva što me suze i smrad rakije na to podsjećaju. plijesanj, tišina, mahovina, nemogućnost bježanja. zahvalna sam jedino na tome što sam prebrzo naučila što je to život. na ružan način, ali danas mi je drago zbog toga. želim im da pobjegnu jedno od drugoga; svijet će biti mrvicu ljepši. "..svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." |
city of echoes
|
već par noći za redom sanjam da trčim kroz vodu, onako usporeno kako to obično biva kad pokušavaš realizirat neke nagle pokrete u vodi.. i trčim a voda nikako da postane dublja i prijeđe granicu nosa. to je sve čega se ujutro sjećam. ne bi bilo toliko zanimljivo da se identična slika ne ponavlja već neko vrijeme, što me podsjeća na neke skrivene kutke mog briljantnog uma. ah. i tako.. što radim? emmmm... trudim se. napokon mogu reći sama sebi da se trudim bez da mi se pritom javlja podrugljivi podsmijeh u lijevom kutku usana. imam i blokić s garfieldom u kojeg zapisujem sve datume, bilješke, zadatke, Sve- što će reći da sam poradila na organizaciji. nekako je taj trud oko urednog izvršavanja obaveza preplavio ostatak života pa sam si sva neka posložena. barem mi se tako čini, sve do trenutka kad sjednem na stolac, pogledam u prazno pred sebe i zaključim da sam upravo u toj sekundi počela osjećati onu specifičnu tupu bol u trbuhu koju osjećate kad niste sigurni jeste li gladni, žedni, boli li vas nešto ili jednostavno osjećate neku vrstu beznađa,a ne znate što je uzrok tome čokolada je stvorena za takve stvari. /ritter sport od marzipana molim, ili jaffa sladoled. hvala./  i sad tipkam a neda mi se jer trenutno nemam nekih suvislih materijala u glavi za podijeliti ih s bilo kime. ali neka. * hvala božici na red sparowes, cult of luna, interpol i norah jones u hrvackoj i tori amos u ljubljani. hvala božici na još tisuću ostalih koncerata zbog kojih ću bankrotirat. ali ovaj put za ozbiljno. hvala svemiru što me potaknuo da shvatim da mi se zapravo neda ići na trail of dead i sad imam 90 novaca više. idem sad. zbogom. |
