Naslov je bio
|
citat A. B. Šimića kojeg se ne sjećam :D Plešu po toj prvoj zraci sunca kao da im pruža jedinu putanju na kojoj uopće mogu postojati, nemirno, plaho, bezosjećajno. On sjedi i gleda ih nekim čudnim pogledom, pomalo pokroviteljski, jer zna da kada on odluči prekinuti svoje strpljenje i zatvoriti do kraja prozor, čestice prašine nestat će bez traga, kao da nikada nisu ni živjele. Ovo jutro pustio ih je malo više. Činilo se čak da uživa u toj kompliciranoj koreografiji zbog načina na koji ih je gledao, ali taj način je samo pokazivao da mu je pogled usmjeren kroz njih a ne u njih. Gledao je tamo negdje, iza, kroz zid, kroz susjedni stan, kroz tramvaje, rasvjetne stupove, čemprese, negdje u pozadinu u kojoj više ničega nema. Zato pogled i je bio toliko prazan, tup, kao da iz te glave nikada u ruke nije predočeno ništa suvislo. Zvukovi su počeli isparavati. Svaki šum, ton, sve je lagano nestajalo. Sjedio je pogrbljeno na podu leđa naslonjenih na rešetku kreveta i fokusirao sluh samo na kapljice svog znoja koje se ritmično spuštaju niz svježe opran vrat. Jedna po jedna, kao u dogovoru s onim plesačicama, pomislio je, ustao naglo i brzinom vjetra potrčao prema prozoru podižući ruku kako bi u sekundi zalupio prozorom i ponovno uspostavio čisti mrak u prostoriji. Odjeknulo je. Snažno. Iznenadno. U rano jutro, kad kapljice znoja dirigiraju simfonijom jedva čujnih zvukova, odjeknulo je poput atomske bombe, na zaprepaštenje njega samoga. Zastao je kao ukopan, s očitim izrazom iznenađenja na licu, prestravljen onime što uopće nije htio učiniti. Praznina ponovno zauzima pogled, ali u pravo vrijeme mrtvačku tišinu prekida zvonjava telefona. Polako se vuče na drugi kraj sobe, podiže slušalicu i čuje i prije nego ju je prinio uhu: «Gospodine Vugrin? Dobro jutro. Ispričavam se što ovako rano zovem, ako sam vas slučajno probudio. Ja… ja… Dobio sam naredbu… Zamolili su me da vam javim da je današnja promocija u Algoritmu premještena dva sata kasnije. Halo? Halo? Jeste li tu?» Promrmljao je nešto dokazujući svoju prisutnost i mirno zaklopio slušalicu ignorirajući nervozno pozdravljanje s druge strane. Naslonio se na zid i kliznuo na pod, osjećajući nepodnošljivu težinu na plućima, kamen tjeskobe koji ga već godinama ne napušta. Srce je počelo ubrzano lupati, čelo se ispunilo kapljicama, dlanovi su se čak i naslonjeni na koljena počeli tresti, jedino je pogled bio ukopan u jednoj točki. I misli, koje su svaki dan iznova opsjedale svojim idejama o beskorisnosti, beznađu, uzaludnom postojanju. Pogledao se u ogledalo i umjesto pozdrava za dobro jutro izustio je: «Što, misliš da ćemo dočekati skupa sljedeće jutro?» Prošavši kroz staklena vrata, spuštao se niz stepenice promatrajući gomilu ljudi kako prave žamor i tijelima oblikuju nešto nalik mravinjaku. U trenutku kad se htio okrenuti i otrčati glavom bez obzira, plavuša kreštavog glasa u ružnim cipelama viknula je: «Gospon Vugrin?! Pa stigli ste! Dođite, dođite, svi čekaju, a imamo još samo dva sata prostoriju na raspolaganju!» Osjećao je kako mu se koža preko košulje lijepi za baršunast naslon stolca, namjestio je kockaste naočale s tankim crnim okvirima na nos i usmjerio svu svoju snagu na obraćanje pažnje i razumijevanje hrpe pitanja koja su letjela iz mase ljudi. «Gospodine Vugrin, kako se osjećate nakon već pete knjige koja nosi titulu najprodavanijeg naslova godine?» «Gospodine, što očekujete od nadolazeće kritike?» «Možemo li očekivati i sljedeću uspješnicu?» Nakon nekog vremena sve što je čuo i što je uspio izustiti bili su željezni uzdasi, teški i tromi, koji se kotrljaju niz njegova vlastita usta. Nije razumio čemu sve ovo, čemu toliki interes za nekoga tko u cijelom svom životu nije promijenio apsolutno ništa, a znao je da može. Nije mogao shvatiti otkuda dolazi sve to poštovanje kojeg sam za sebe nikada nije imao. Koračajući prema stanu osluškivao je tuđe razgovore, aute, korake, samo da ne mora slušati svoje misli kako ga napadaju i bodu. Ulazeći u stan i promatrajući gomile papira i svezaka razbacanih posvuda nije se mogao oduprijeti očekivanom naletu jada koji mu se poput zmije omotao oko vrata. Toliko vremena, sati, minuta, godina utrošenih na milijune riječi koje ne da nisu učinile ništa, nego svakim danom samo sve više izjedaju svog staraoca. Toliko ispisanih riječi, a toliko praznine, ničega. A sad korača prema prozoru kako bi promijenio barem jednu stvar, otvara ga i nevoljko propušta bljesak sunca u sobu. Za sada je dovoljno. |
