flawless

Nisam više ona mala djevojčica od prije

Kao i uvijek najbolje stvari se dogode kada ih najmanje očekujemo i njima se nadamo! Po ko zna koji put puštam istu pjesmu ne nadajući se ničemu, neka pustoš mi vlada glavom, ne mogu da učim, ne mogu da hodam, nisam za zabavu a nisam ni za samoću. Svaki put iznova nešto me tišti ali ne mogu da to odgonetnem što je...
I baš onaj trenutak, kada sam najmanje mislila na njega mobitel mi je zazvonio pitajući se tko li me se sada sjetio...mora da mu nešto trebam! Ali onaj prvi tren pogledavši onu malu stvarčicu u rukama nisam mogla da dođem sebi, da li dobro vidim... Osjećaj tako zbunjen, ne znam da li da se veselim ili da plačem... Nakon 3 mjeseca sjećaš me se, nakon 90 i više dana sjetio se da i ja postojim... Ali ova moja luda glava kao i uvijek pristane na jedan pogled, poljubac i zagrljaj misleći da je zadnji a potajno nadajući se da će biti još... Koliko ti dan može uljepšati samo ona mala sitnica, mala pažnja, nečija ljubav je neopisivo lijep doživljaj...
Toliko toga ostane nedorečeno, a onih 15 minuta bude 1,5 minutica... Ne znaš ni gdje se nalaziš, niti što si učinio, pamtiš samo one dodire, miris, glas, oči, želju koju ne možeš sakriti koliko god da se trudiš...ali to smo mi, bili smo kao jedno i uvijek ćemo biti.
Najljepši trenutci provedeni, najljepše stvari urađene, jedina osoba s kojom si doživio sve najbolje od kada postojim...nema tih riječi, riječi hvala kojima se može to iskazati!
Rekao je da nisam više ona mala djevojčica od prije, u zelenoj trenerci u kućici od cvijeća koja se šeće i zavodi nekim pogledima... Samo sam lagano spustila pogled na pod nadajući se da neće primijetiti moje vlažne oči i zagrlila ga tako snažno, ne želeći ga nikada pustiti... Ostani sa mnom, dajem ti sve, briga me za sve ono što imam kada nemam tebe sa sobom, zajedno ćemo nešto postići, nisam sretna koliko god da se trudim, nemam ono nešto što će me uvijek podupirati, buditi me sa osmijehom na licu, šaputati mi lijepe riječi dok se budim, provoditi dane skupa, zajedno i u dobru i zlu... Te riječi su mi letjele, malkice mi je trebalo da to kažem ali prešutjela sam...
Iako znam da i ti nemaš potpunu sreću, ali mi tu nismo krivi, sve okolnosti nas dovode do situacije kakva jest, niti smo si suđeni niti nesuđeni, kako je tako je. Idi svojim putem i traži sreću, ja ću kao i uvijek ići svojim, tražiti mrvice s nadom da ih ptice nisu pojele, tražim put ka nečemu...
I ti morao si spomenuti ono što nije trebalo, što mi srce cijepa na 1000 komadića, dušu mi razara, ono jedno ime... Mada na kraju sam dobila jedan ugriz blizu srca koje će trajati do našeg ponovnog viđenja... Zauvijek će imati posebno mjesto kod mene koje ničim i nikada neće izgubiti sve do onog posljednjeg daha...

07.05.2014. u 15:05 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2014  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2014 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)

Opis bloga

Linkovi