četvrtak, 05.12.2013.

nije ona koju sanjaš, ali...

Ovo bi trebao biti uvod o tome kako mi je žao što sam izbivala iz blogosfere, isprika svima Vama.
Realno, od Vas je tu možda ostalo par osoba... Vas koji ste ovdje od samih naših početaka :)
Tako da se Vama ispričavam na izbivanju.

Trebam se ispričati svom blogu što smo se udaljili. I trebam mu čestitati rođendan.

Datum i vrijeme kreiranja bloga:05.12.2008. (21:14)- dragi moj <3
(Moje lutanje po starim postovima, čitanje vlastitih postova o T... predmet su neke druge rasprave. One koja se neće odviti. T. je najbeznačajni faktor koji mi se mogao dogoditi, najiskrenije)


Dugujem ispriku Dečku, ne tako davno imenovanim Onaj Koji To zaslužuje. Kako me nije bilo tu više od godinu dana- sada je samo Dečko. Samo... Samo Ljubav. Sve.
Dugujem mu ispriku što ovaj post pišem u pola 4 ujutro dok smo u 2 različita grada. Otvaram anoniman način rada, pišem direktno u blogeditor. Skrivam tragove, skrivam postojane ove adrese, ovog svijeta daljeg od mene. Od nas.
Dugujem mu ispriku što sam, čitajući stare postove, uvidjela kako sam prije, ni ne znajući da će mi se dogoditi ovakva vrsta ljubavi kakvu imam s Dečkom, onaj jadni odnos i ponižavanje same sebe pred T. uzdizala na pijedestal. Da sam znala da me netko može voljeti kao Dečko, T. ne bi nikada ovdje bio spomenut. A umjesto toga, T. je bio Moje Sve ovdje, glavni protagonist svake radnje, svakog segmenta u mom životu,, svakog izlaska, alkoholiziranja, posta, svega.
#onajosjećajkad sam sebi priznaš kakva si bio budala.

Ono što pokušavam napisati od kako sam u anonimnom načinu rada otvorila blogeditor je da je sav ovaj početak posta krajnje nebitan. Ono što sam željela je- dati ispriku samoj sebi. Oprosti, H., što si glupa, i što si dopustila sebi ne napisati riječi nigdje više od godine dana, a nekada ti je to bilo Sve.
Oprosti što si dozvolila Drugima, ma koliko ti bliski bili, da utječu na formiranje onoga što ćeš postati. I oprosti što provodiš noći nad knjigama koje mrziš, nad brojevima kojima ne vidiš svrhu, tupo udarajući u kalkulator, mrzeći što si tu gdje jesi. Kvragu i sve, napokon priznajem. Dovela sam se u stanje da nisam u mogućnosti formulirati 3 suvisle rečenice kao pomoć cimerici dok piše poznaniku facebook poruku od presudne važnosti. 3 jebene rečenice. 3 rečenice koje bi inače bile kap u moru stranica koje su same izlazile iz mene. Upala sam u situaciju sebe s kalkulatorom u 3 u noći i dopustila si višemjesečno ne približavanje pisanju. Ne znam, valjda je to svojevrsna metoda zacjeljivanja rana što tih godinu dana nisam provela tamo gdje sam i trebala biti. I još uvijek nisam tamo. Na fakultetu sam na koji ne pripadam. Snalazim se, polažem, gledam u knjige, mrzim ih, položim... Nisam ono što mogu biti.

I oprosti što si glupa i vraćaš se na T. svaki put kad netko spomene riječ T.
T. I blog kao druga asocijacija na T. (prva je, naravno, ona glupa noć ležanja na travi s njim.)
Ne sjetim ga se ovako često. Tek kad me pitaju što je s njim u glavi mi se stvori stotinjak scena nas dvoje. I zbilja, ali zbilja On (jebemu, opet ga zovem On, i to velikim slovom, a to ne zaslužuje)... Ne da nije figura u mom životu, nego nije niti obris ičega. Ne postoji, nismo se sreli 1,5 godinu. A onda- blještavilo blogeditora (nekoć Worda, tto više ne smijem, skrivam dokaze je li), blještavilo sjećanja u glavi, fashbackovi koji dosežu i do 7 godina unazad kada smo se upoznali kao djeca osnovnoškolci...Zašto, ali ZAŠTO opet redove posvećujem njemu?
Odredio me, jebiga.
(toliko o tom da je najbeznačajni faktor koji mi se mogao dogoditi, da. jebigax2)

Još jedna isprika Dečku. Oprosti što se uplašim za nas. Sramim se bilo kome reći to, jer znam da opravdanog razloga za strah nemam, ali svi ti savršeni parovi oko nas koji nestaju iz dana u dan.. Tako me strah da nekad ne postanemo jedni od njih.
Ja znam, i ti znaš, da do toga neće doći. To znaju svi koji nas poznaju.
I onda mi je još gore što uhvatim samu sebe u razmišljanju kako smo prerano ušli u ovo sve. Za mene prerano. Kao, studentski život, novi ljudi i to sve- a zabranjeno za mene. I ono neko pitanje miljama duboko u glavi "tko me sve mogao poljubiti u tim studentskim noćima".
A onda mi Ti dođeš u Zagreb, i onda samo ležim s tobom i šutim i to mi je najbolji osjećaj na svijetu. I osjećam se ko najveće govno od čovjeka što sam ikad pomislila kako bi bilo zabavno voditi divlji život, a ne imati ovo što mi imamo. Kako te volim, pa to je čudo jedno.
jebigax3.

I najveće jebiga ikad je zato što sam slušala pjesmu iz naslova ovog posta i trnci su me prošli tijelom gore nego ikad. Zašto? zato što sam se sjetila onog kojeg nisam vidjela 1,5 godinu i njegove cure. Da, nekog ne vidim jednu i pol godinu i u prosijeku pomislim na njega jednom mjesečno, a ježim se na pjesme koje me vuku na njega. Da. Nije ona koju sanjaš, ali barem na nju liči...

jebigax73684783974!


p.s.- shvaćam da je ovakav tok misli u mogućnosti pratit 1-2 osobe u blogosferi. shvaćam i nije me briga. vi ostali. tko vam je kriv što niste davne 2008. došli ovdje :P

i ovo je post za mene, valjda najveći ispušni ventil do sada. nastao u najkraćem vremenu u kojem je moguće da nastane post ovog obujma. eto. lp.

p.p.s- pisanje u 4 ujutro <3

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.