flaire - foto - Blog.hr

Mumi, jedan meni jako drag individuum, je poželio da mu napišem sve što znam o foksterijerima, s naglaskom na svoje iskustvo. Naime, dragi individuum se prilikom jednoga druženja s mojim Leićem citiram «nepovratno zaljubio u ta mala derišta» i kad tad si je zacrtao nabaviti jednoga. Problem je u tome što foxiće prati pomalo loš glas zbog njihove navodne agresivnosti i neprijateljske nastrojenost. Tu uskače moje iskustvo i odgoj moga derišta jer kod njega te osobine nisu izražene.

No, za početak, evo par tehnikalija:

-oštrodlaki foksterijer (wire foxterrier) pripada FCI III grupi velikih i srednjih terijera.
-odlikuje ga savršeno proporcionalni snažni kostur (čija linija mora moći tvoriti oblik kocke), kretnje su mu elegantne čime nedvojbeno podsjeća na paradne konje :)
-ima dugu njušku (18-20cm) i plosnatu glavicu; crni nosić; male, tamne i neispupčene oke; malene uši, presavijene i u obliku slova V padaju prema naprijed; dug mišićav vrat, dubok prsni koš; ravna, čvrsta leđa na koja se doslovno može čaša odložiti :)
-rep se kupira, tj., odsječe na cca 2/3; no, zadnjih 2-3godine (godina gori-doli) nadležne ustanove su zaključile da to više nije potrebno da bi psi pristupili izložbama.
-dlaka je gusta i vrlo oštra (stoga se šišaju posebnim tehnikama-hand-stripping), osim na nogama, trbuhu i plećima. Dominira bijela boja, sa najčešće crnim flekama po tijelu i smeđom glavicom.
-visina (u grebenu) bi trebala biti do 39cm za mužjake, ženkice su nešto niže; a kilaža se kod mužjaka kreće oko 8i ipo kila, kod ženkica također nešto niža :)
-temperament im je tipično terijerski: vječno u stanju pripravnosti (inače poznat terijerski stav), oprezni, blago provokativni, neustrašivi «mali psi sa veeelikim srcem» :), no uvijek spremni za akciju i druženje.

E, sad, foksterijer iz prve ruke :)

Once upoa a time došao nama mali puppy, i cijelo se susjedstvo sjatilo oko okrugloga kuhinjskog stola gdje se mališan smjestio. Mala, čupava plišana igračkica je sa velikim zanimanjem promatrala čudnovata lica što ga okružuju, no, nije izgledala kao da ga smetaju, ili da ih se boji, ne...sa zanimanjem je svakome po redu prilazio pokušavajući slatkim malim jezičkom pomilovati lice, po mogućnosti i njihov jezik. Nakon upoznavanja budućeg doma, trebalo ga je odvesti u najuži krug vanjskog svijeta da se na miru upozna s mirisima, oblinama i općenito titranjima okoliša u kojemu će provesti ostatak svog života. Mene je dopala čast. Prva šetnja je bila uz pomoć špigete s mojih marta. Naime, jedino je ona bila toliko duga i dovoljno široka da ga bidnoga ne pridavi. Na livadici ispred kuće dođem ja na krasnu zamisao da ga pustim, da vidim kako će se ponašati, koji su mu interesi. Nisam ga ni do kraja odvezala, a on je već trčao svojim četiruju nogicama od mene. Odeee. Blago rečeno sam bila šokirana, obično puppys, pogotovo oni koji tek dođu u novu sredinu, treseći se ne mrdaju od vlasnika, slijede ga poput psa da im ne bi koji slučajem umakao iza stabla. Ne i ovaj. Doma sam brže-bolje proguglala ovaj moj primjerak, jer, kao što sam rekla-tatica najdraži ga je uzeo a da nije ni pogledao o čemu se tu radi. Rezultati gugla i raznoraznih foruma nisu bili ohrabrujući, u što sam se već idući dan počela uvjeravati. Ta mala slatka plišana čupava igračkica se uporno protivila svim mojim naporima da makar ne pobigne glavom bez obzira kad ga otkačim s uzice; prvih mjesec-dva sam bila uvjerena da je gluh - mogla bi mu viknut, zviznut prodorno, prodornije, najprodornije poviše glave a da to nije imalo ikakva posebna učinka, ni trzaj ne bih dobila... Najomiljeniji savjet koji sam ikad dobila je ibo da u džepu nosim pseće kolačiče, čokoladice, i da kad mu ih vani pokažem, on će doskakutati ozareno do mene i tako naučiti prvu i najbitniju naredbu «dođi». Hm, da. Šleper čokolade ga ne bi mogao dovuć' meni. Ljubomorno sam, iz dana u dan, promatrala ponosne vlasnike kako mirno sjede na klupici, ćaskaju dok pseta trkom ne bježe što dalje i naredbe redom izvršavaju. Oh, kako li sam samo to htjela biti ja!
Do vremena kad je napunio nekih 5 mjeseci, potpuno je izbacio šetnje s mamom, tatom ili bratom zbog ovog ili onog razloga, te se u potpunosti posvetio meni. Bilo je krajnje vrijeme za bilo kakvu akciju po pitanju odgoja. Srećom, od prvog dana sam ga vodila na jednom-dnevna druženja s lokalom mu ekipom, što je jako bitno u svakom odgoju, kako ljudskom, tako i psećem, te sa socijalizacijom nije bilo ikakvih problema. S obzirom da su me na forumima isprepadali s izraženom agresivnošću kod terijera općenito, na najmanji znak agresije bi nježno dobio po guzičici. Samo zato što je u defaultu da terijeri budu agresivniji, ne znači da to i moraju biti. Uvjerena sam da je pas ogledalo vlasnika, i nitko me neće razuvjeriti :) Kako je vrijeme prolazilo, zaključila sam da je najpametnije poslat kvragu sve te «poznavaoce pasa» (čast iznimkakma!) i sama naučiti kako učiti na svojim greškama, ali i komunicirati sa psom. Pod komunikacijom mislim na promatranje – svaki i najmanji pokret ušima, glavom, tijelom značio da on meni nešto govori, samo sam ih trebala naučiti «čitati» . Recimo, svi znaju da nam pas pomicanjem ušiju prema nazad govori da je inferioran, no, jeste li znali da također zijevanjem ili odmicanjem glave u stranu nam to govori? Točnije, daje nam do znanja da nije opasan i da nam se pokorava. Ili, krivudanje, njuškanje, dok nam prilazi, što je jako izraženo kod lutalica. Nažalost, ne postoji popis tih znakova, a i svaki ih pas na svoj način izražava. Jako je bitno znati sve njihove mane okreniti u svoju korist, što se, doduše uz puno rada i strpljenja, može postići. Npr. terijer su jako znatiželjni psi, sve moraju vidjeti i znati, u svaki se grm zavuć i ništa tek tako ne prolazi kraj njih. Trudeći se izmisliti toplu vodu, shvatila sam da je sve što moram napraviti, da bih ga naučila naredbi «dođi», pokazati mu da ge neću brže-bolje zavezat čim on meni priđe, zabaviti ga u smislu zajedničke igre dok smo vani i nikako ne trčat za njim ako ne želi doć. Puno bolje funkcionira odlazak. Makar iza prvog stabla ili auta. Ako neš'- neš', ali se nećeš moći vratiti kući. Naravno, tako nešto treba izvesti isključivo u sigurnom okruženju i po mogućnosti dok ga netko drži na oku.
Terijeri su jako inteligentni psi, od kojih se skoro pa može očekivati da nauče čitati; oni značenja naredbi uče ko od šale ali su tvrdoglavi do neba i natrag i tu uskače ona dosadna i naporna ponavljanja. Također im je potrebno dati dobar razlog da oni tu naredbu i izvrše. Zašto bi oni to besplatno radili, nisu blesavi :) Ima dosta ljudi, neki od njih se prozivaju i trenerima pasa, koji tvrde da će te pas poslušati ako te poštuje. Ahaaaa. Oni baš i nemaju te osjećaje – ljubav da, privrženost da (iako i ona ovisi o pasmini-foxići baš toga i nemaju u izobilju), strah da, ali poštovanje... teško. Inačica toga se manifestira u postavljanju kao alfa u odnosu na psa. To je prvo i osnovno, ali to je instinkt, ne poštovanje. Ako takav odnos u startu ne uspostavite sa psom, gotovi ste :)

Sad odo kući, ovaj post se odužio (i malo je zbrda-zdola, ali tako je to pri prijelazima s fotografije), a ja sam na poslu :)

...TO BE CONTINUED...

-speak! (2)

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

28.03.2007. / 15:25

o i na