Dom

Krupne kapi kiše silovito su se razbijale o prozore, dok je zvuk slomljenog stakla odzvanjao negdje iz unutrašnjosti kuće. Na sve strane, koliko su mi zbunjena osjetila mogla pohvatati, vrata su se otvarala i zatvarala sa treskom. Sve to pak nadjačala je graja glasova, čiji su vlasnici, svi u isti mah govorili.

Prolom oblaka koji me zatekao na zemlji, u dvorištu, dok sam još sjedila u zagrljaju, osjetila sam sa popriličnom vremenskom zadrškom, negdje na rubu svijesti. Nisam se htjela micati. Bilo je tako dobro, tu gdje sam bila. Više mi od toga nije trebalo. No zatišje je kratko, prekratko trajalo.

Kroz buku grmljavine, više sam naslućivala nego zapravo čula povike i komešanja oko sebe. Tihu, duboku sreću koju sam upravo proživljavala netko se grubo usudio prekinuti i na trenutak sam osjetila bijes. Istopio se gotovo trenutačno kada me zazvala imenom.
'' Ana ? '' tiho mi je zazvonilo kraj uha ''možda bi ipak trebale ući…'' Kao da se i sama upravo probudila iz transa, Ingrid, moja baka, zavjerenički mi je namignula. Sjaj u očima izbrisao joj je bore oko usana, i dok smo se polako raspetljavale iz zagrljaja i nesigurno pokušavale ustati, toplina njene ruke na mojoj ugodno mi se širila krvotokom.

Kao na neki dogovoreni znak dvije prilike, na trenutke obasjane munjama, istovremeno su nas podigle i spretno osovile na noge, onako u prolazu. Hvatajući ravnotežu, krajičkom oka ulovila sam bljesak očiju pod gustim obrvama, meni za leđima. Već slijedećeg trena nije ga bilo. No smijeh je i dalje odzvanjao ''Otopit ćeš se, trč' i kuću !'' Mislim da je nešto tako rekao, i otrčao.

Petero, šestero likova motalo se po prostranom dvorištu, brzo, nadvikujući jedni drugi, koordinirano. Dok je vjetar sve jače vitlao, a kiša prijetila potopom. Unosili su stolice i još koješta u kuću, netko je pograbio moj ruksak sa zemlje, a zatim, gotovo pa doslovno i nas dvije.

I zatim me udarilo.

Trenutak savršeno jasne spoznaje bez ikakve zadrške ovaj put. Nikakvog nepotrebnog, predugačkog procesuiranja informacija premorenog uma – točno sam znala gdje sam. Možda je činjenica da sam stajala u polumračnom predvorju pridonijela dojmu, no s druge strane nisam ja klaustrofobična niti išta slično, ne znam. Možda previše ljudi oko mene, u malom prostoru koji me naguravaju, galame...privremeno me ne uklapajući ni u kakav oblik svojih jednadžbi. Zapravo nije ni bitno.
Zid pred kojim sam stajala bio je sasvim običan zid. Nalazio se nasuprot glavnih ulaznih vrata i svojim postojanjem dijelio maleno predvorje od kompletnog ostatka kuće. Neravno ožbukan i samo prekrečen djelomice, njegovo savršenstvo činile su fotografije. Od poda do stropa. Na desetine.

Mislila sam da će mi srce iskočiti koliko je lupalo. U ušima mi je zujalo.

''Vita, ako mi uništiš pod sa tim čizmama vrat ću ti okrenuti...''
''Ma ne tu !... – ''...daj brzo...štale su otvorene...-''
''Ah, ne opet taj prozor...treći put u dva mjeseca...'' topot nogu kao i glasovi miješali su se i vrtjeli oko mene ''Ana! Oh, uh, ovaj pardon...'' zaobilazeći me. Kao kroz opnu – čula sam ih, bili su stvarni, no trenutno ne i njihov značaj.

Polako, kao da noge nisu moje, prišla sam zidu.

Jedna jedina petrolejska lampa zakačena na bočni zid svojim je jasnim svjetlom šarale sjene po zidu. Na desetine crno-bijelih fotografija, tu i tamo one novijeg datuma razbijale su jednoličan kolorit svojim šarenilom.

Lica. Nasmijana, sretna lica. Rođendani, vjenčanja, prve pričesti, sastanci, rastanci...i jedna rupa u nepravilnom poretku. Kad je mi ruka pošla za njom, nije to bio voljni pokret. I samu sebe sam iznenadila. No nisam je povukla. Nisam sigurna ni da li bi uopće mogla. A zid je bio topao, hrapav, jedva sam ga cijelim dlanom uspjela pokriti.

Prostor u kojem je nedostajala jedna fotografija. Kao da me zvao. Osjećaj pripadnosti ponovo me oblio. Lagano, sasvim lagano prislonila sam obraz na zid i znala da jesam u pravu. Olakšanje koje sam osjećala bilo je nemjerljivo. Tisuću emocija splelo mi se u grlu, u grudima, bubnjalo u glavi – ali začudo bilo mi je dobro, ne, zapravo odlično. Davno nisam, ako sam uopće ikada, osjetila ovakvu jasnu sreću. Naravno da još nije gotovo. Ma niti blizu. Znala sam to savršeno jasno. No sada sam bila apsolutno i potpuno spremna uhvatiti se u koštac sa svime što sutra donese – bila sam doma.

''Znaš...'' dubok, topao glas vratio me stvarnosti '' ako se uskoro ne pokreneš bojim se da će svi zajedno doći odnijeti te u sobu.'' Sjedio je na podu lijevo od mene, prekriženih nogu, leđima oslonjen na zid.

Toplina glasa bila je u savršenom kontrapunktu sa izgledom. Potpuno mokar, frčkave kose sa koje je kapalo po ramenima - blistao je sjajem očiju, smiješkom kojeg nikako nije uspijevao sakriti.

Koliko je vremena prošlo ? Da je tišina oko mene već duže vrijeme polako mi je počelo sjedati… Gdje su svi nestali ?

''Imaju bar zilijun pitanja za tebe'' šaptao je, nezainteresirano, kao da govori samom sebi '' a znaš, genetske predispozicije za strpljivost ravne su im nuli. Pa sad…ako ne želiš da te sumanuta rulja počne navlačiti ovuda, možda bi mogla razmisliti o tome da im se sama pridružiš… '' kao da je pronašao nešto užasno zanimljivo na vrhovima vlastitih prstiju, i dalje me naizgled ignorirao ''Ne zavaravaj se, to što još uvijek nisu tu samo je znak dobrog odgoja'' zastao je na tren i lagano se namrštio ''ili kad bolje razmislim Bartol im se sigurno papreno zaprijetio također'' dubok, grgoljav smijeh prosuo se oko nas.

Lagano je uzdahnuo kao da se sa žaljenjem oprašta sa nekom svojom unutarnjom šalom, i pogledao me. Savršeno mirnog lica dok su oči izgarale divljom znatiželjom.

''Znaš li možda…'' glas mi je prepukao.
''Aaaa…It speakes !'' oduševljeno je zagrmio ''Daa…?'' lagano se nagnuo prema meni u očekivanju. Kao dijete ispred omiljenog slatkiša. Apsurdnost situacije bila je neodoljiva, čak i meni. Oboje smo istog trena prsnuli u smijeh.

''Moj ruksak. Znaš li možda gdje je ?'' nastavila sam boreći se da dođem do daha.
''Hm, pa…najiskrenije se nadam da je unutar kuće. Ne, čekaj - '' brzo je dodao, ustajući, kad je vidio začetke panika na meni '' tu je negdje, mislim da sam vidio nekoga da ga nosi'' nastavio je, tek uz natruhu osmijeha ovaj put.

Stajali smo sada jedno pored drugoga, u tišini, kad je mirno pružio '' Antonio.''
Tako jednostavna, svakodnevna gesta. Anne, saberi se, odlučno sam pomislila i stavila ruku u njegovu. ''Možeš me zvati Toni, a ako ikada čujem da se koristiš nekim drugim Vitinim nebuloznim verzijama – stavim te u pac, ok ?'' Još jednu provalu oduševljenog smijeha prekinulo je zgranuto ''ANTONIO !''

''Ah, bako, tu si'' nastavio je kroz smijeh, ni najmanje se ne uzbuđujući ''znaš, čim prije shvati u kakvo je osinje gnijezdo upala – tim bolje za nju.'' dodao je i namignuo mi zavjerenički. Nisam baš bila sigurna da ga uspješno pratim.
''Govedo jedno, nemoguć si'' izraz lica prepunog duboke ljubavi nikako se nije poklapao sa njenim riječima. Jedno novo shvaćanje polako se počelo uobličavati u meni.

Polako je prilazila od mjesta gdje je stajala, u luku prolaza prema širokim stubama. Koliko je dugo tu stajala ? Što je vidjela ? Kosa joj je bila sad lagano raskuštrana, još uvijek vlažna i na sebi je imala kućni ogrtač kojim se opasala. Prišla mu je uz bok, Antoniu, mom…bratiću dakle, i lagano ga rukom obuhvatila oko struka. Pogled koji su razmijenili, prekratko, pogodio me snagom razumijevanja, prihvaćanja…Kao da su riječi zapravo nepotrebne, oni i bez njih razumiju jedno drugo savršeno. Gdje sam ja tu bila ? Lagani ubod zavisti samo je potvrdio misao koja je sve više poprimala konačan oblik.

''Ne slušaj ga Ana, …idemo?'' I još je jednom ruka ispružena prema meni, pozivajući. ''Moraš se presvući, mora da si promrzla.'' Sa moje ruke, njene su prešle na moja ramena, lagano, usmjeravajući me.

''Aha, a ja bi znači dotle trebao držati prst u brani jel' da?'' tugaljivo se začulo iz predvorja dok smo se polako penjale stubama. Iza mene, i dalje s jednom rukom na mom ramenu Ingrid se nasmijala sebi u bradu, na moj nijemi upit samo lagano odmahujući glavom.

''Pretjeruje, ništa se ne brini draga, hajde da mi prvo tebe sredimo, može?'' Kimnula je glavom, samoj sebi potvrđujući i slobodnom mi rukom pokazala na široka vrata lijevo od stuba, u dnu širokog, tamnog hodnika. ''Bojim se da smo ostali bez struje, Bartol je upravo…''naglo me pogledala u oči, sa zakašnjenjem shvaćajući što je rekla ''tvoj djed, Bartol upravo radi na generatoru'' dovršila je uz blagi osmijeh isprike na usnama. Ja nisam baš bila u stanju odgovoriti, pa sam samo uzvratila osmijeh.

Shvaća li ona da ja ne znam što reći ? Odjednom žurno, kao da se sjetila nečega prišla je vratima i jednom ih rukom otvorila. ''Ovo je tvoja soba, nećeš ju baš sad moći doživjeti, mislim, no ima vremena za to. Da vidimo..da. Ručnici su ti u kupaoni, posteljina je stavljena, sutra ćemo ti po danu napraviti možda bolji razmještaj namještaja, stol je stariji bojim se, no za prvu ruku poslužit će. '' Ushodala se po sobi, od prozora provjeravajući ih, do kupaone, pa nazad do kreveta da bi na kraju sjela na stolicu uz pisaći stol, provjeravajući svijeće na trokrakom svijećnjaku.

Da, bila je nervozna upravo kao i ja.

''Tvoje stvari stižu sutra ujutro prvim autobusom ''sa neskrivenim olakšanjem tiho se nasmijala ''tako smo zapravo i saznali da ipak jesi u Istri, negdje…'' mirno me pogledala tada ušutjevši. Ušla sam u sobu i polako krenula prema krevetu. Osjećala sam na sebi i dalje njen pogled. Sjela sam i okrenula se prema njoj. ''Žao mi je, tako mi je grozno žao, ne znam što bih još mogla reći, pojma nisam imala, a znam da sam se bolje trebala pripremiti, mislim bila sam uvjerena da sam sve prešla, kad tamo - ni geografske pojmova nisam znala i…''
''Dosta.'' Blago mi je prišla i klekla pred mene. '' Prestani Ana. Najvažnije je da si sada tu. Nemaš se za što kriviti.'' Kako mi je lagano rukom prekrila usne, istom je sada krenula niz moj obraz, vidljivo kroz sjećanja prateći neke davne, izgubljene konture. '' Odgovorni smo svakako više nego ti, za cijelu nastalu situaciju, da ne spominjem da se nismo baš najbolje organizirali…no, zaboravi, sve to sada nije ni najmanje bitno.''Ovo zadnje izgovorila je jedva šaptom. Shvativši da ona i dalje kleči preda mnom povukla sam je, oprezno k sebi, na krevet. ''Molim te..'' Nije se oduprla, dapače, kao da je jedva čekala. Gipkom kretnjom, unatoč jasno vidljivim godinama, podigla se i sjela kraj mene.

Na svijećnjaku plamičci svijeća drhtavo su plesali, stvarajući po stropu sa gredama i zidovima, u udubljenju prozora, spori ples sjena. Tišina je bila ugodna, topla. Njeni prsti na mom čelu, u mojoj kosi. Tek kad se ona trgnula shvatila sam da drhtim.

'' Bože, u top bi me trebalo! Daj, brzo odi se presvući, sve ti je u kupaoni…Bože sveti, samo nam još treba da se prehladiš…'' ustala je naglo i povukla me za sobom otvarajući pri tom vrata kupaone. '' Čekaj – '' u jednom koraku vratila se u sobu i nazad do mene '' evo, poslužit će ti nadam se dovoljno'' pružajući mi svijećnjak. Kada je to već izgovorila hladnoća mokre odjeće na meni prodrla mi je do svijesti. Tek tada. Zahvalno sam joj se nasmiješila. ''Pričekat ću te ovdje.'' Nasmiješila se i zatvorila vrata za sobom.

Sama u kupaoni, sa svijećnjakom u ruci duboko sam udahnula naslanjajući čelo na pločice. Mogla bi baš i požuriti, pomislila sam, sjedi u mraku i čeka na tebe. To me osvijestilo. Da, definitivno moram požuriti. Nisam puno vidjela od prostora u kojem sam bila, no trenutno mi je to bila najmanja briga. Ugodna pomisao – da, bit će vremena za razgledavanje sutra, prekosutra…dodatno me ubrzala. Tamna hrpa odjeće nazirala se na stolici kraj tuš kabine, ne razmišljajući puno što je uzela sam redom što mi je došlo pod ruku, opipom prepoznavajući dijelove te ih redom stala oblačiti. Što od brzih kretnji, što od nervoze, do trenutka kad sam bila gotova znoj mi je već orosio čelo. Ma krasno, daj dođi sebi već jednom Anne. Vidiš…sve je u najboljem redu. Pogledala sam se za kraj još jednom u ogledalo, zadovoljna iskreno, što zbog mraka ne vidim baš ništa od odraza i ušla u sobu.

Svijetlo sa svijećnjaka u mojoj ruci ponovo je zaplesalo po zidovima, otkrivajući mirnu priliku kraj prozora, kad se pod nama, duboko pod nama začula grmljavina. Kako je naglo počela tako je i stala. I jarka svjetlost nas je obasjala. Naviknute na mrak moje nespremne oči bolno su protestirale.
''Aah..'' uzdahnula je, prekrivajući oči rukom te me sažalno pogledala ''Rekla bih da je Bartol ipak uspio'' još uvijek prekrivajući oči rukom supatnički mi se osmjehnula ''Bojim se da ćemo ga sada bar pola sata morati hvaliti'' i namignula. Tako prisno, kao da se oduvijek poznamo. Nisam znala kako se postaviti, nedostatak iskustva bio mi je bolna točka ovoga trenutka.

''Ingrid…'' trgnula se, očekivano, doslovno me gutajući očima '' Ana, slobodno me zovi bako'' dodala je lagano me potapšavši po ruci ''znam srećo, znam...''uzdahnula je ''svima će nam trebati vremena, mislim da je bolje ništa ne forsirati, ali ako želiš..'' nije nastavila, nedorečeno je ostalo visjeti u zraku, dok me i dalje gutala očima. Jesam li to tračak nade vidjela u njima ?

Blago sam je povukla kraj sebe na krevet, po prvi put je gledajući u jasnom svjetlu. Prvi put ikada. A da je isti slučaj i s njom shvatila sam mnogo kasnije.

''Moram… ti nešto reći'' uzdahnula sam i počela, odlučna ovaj put završiti misao. Ovo ne smijem dalje odgađati. ''Što god da se dogodi, večeras mislim, ili sutra, ili bilo kada nakon ovoga dana…želim da znaš da ... Ne, nisam dobro počela...'' uzdahnula sam nervozno ''Antonio je rekao da je netko unio moj ruksak unutra kad je kiša počela, znaš li možda gdje je ? Dobro, ne treba mi odmah, sad ovoga trena'' požurila sam kad je počela ustajati, valjda da pronađe imenovani ruksak ''samo…moram znati da nije uništen vodom. Vidiš, dolje kod onoga zida'' njen duboki udah na moje posljednje riječi na trenutak me smeo, brzo sam je pogledala nastojeći ne izgubiti misao, no sabrala se brzo i samo kratkim trzajem brade ponudila mi da nastavim ''…dakle, tamo, na tom zidu, ima jedno mjesto…prazno, mislim, izgleda kao da nedostaje fotografija…'' govorila sam sve brže i brže, gledajući joj u prste, sve više i više, dok sam ih izgovarala, sigurna da su riječi koje oblikujem točne. Da sam u pravu.

''Nije da si moram dokazivati, znaš, savršeno sam sigurna da jeste tako kako predosjećam, no, voljela bi provjeriti...'' Bože, kako da joj ovo objasnim ?

Već sam hvatala dah za novu seriju objašnjenja kad me prekinula '' Ana, točno pretpostavljaš '' uzela je moje ruke u svoje i primakla se još više ''imaš je sa sobom, zar ne ? Fotografiju ?'' Nije bilo potrebno izgovoriti, izraz moga lica jasno joj je sve rekao, znala sam. ''Da..'' kimnule smo istovremeno, jedna drugoj, i svaka sebi. Dovoljno. Krupne suze slile su joj se niz bijele obraze, mislim da ih nije primijetila. Da nije bila jedina koja plače, nijemo, tek sam tada shvatila.

''Oh, dijete moje...'' tiho je, teško uzdahnula, drhteći najednom cijelim tijelom. Desetljeća teške boli savila su joj leđa i sva vitalnost proteklih trenutaka nestala je. Kao da je brižno čuvana maska napokon pala i otkrila ljušturu čiste boli.

Pogled joj se zamutio, tijelo opustilo. Neko drugo vrijeme tiho je u sobu uplovilo. Kišne kapi i zavijanje vjetra sada su bili samo tihi žubor stvarnosti, koja ju trenutno nije ni najmanje doticala. Desnu je ruku, nesvjesno, prebacila preko mojih ramena. Pokret star koliko i svijet. Kad je počela pričati glas je bio tih, hrapav, kao da riječi izvlače davno, brižno pokopana sjećanja. ''Nar je bio u najljepšem cvatu tog proljeća, ranog ljeta...''na tren je zastala ''baš ovo doba godine nekako…'' nastavila je ''obožavala ga je, još od djetinjstva, kao i priču kojom ju je otac uspavljivao.'' Tiho se, gorko, za sebe nasmijala dok je nastavljala '' Kraljević i čarobna zrna nara. Nikome nije bilo jasno o čemu se tu radi, no njima to nije bilo ni najmanje važno. Oni su znali.'' Lice joj se preobrazilo, plutajući na valovima prošlosti. Obožavanje i...bol, gotovo opipljivi. Jedva da sam se usudila disati u strahu da bi je preglasnim udahom mogla prekinuti. Moja bol trenutno nije bila važna, gurnuta u stranu za neki prikladniji trenutak.

No nisam trebala strahovati, nastavila je ne primjećujući više ni mene ni išta oko sebe, naizgled. ''Tog jutra kada su došli, ništa, ali ništa joj nije bilo važnije od toga da ode do stabla i provjeri...Bilo je komično promatrati tvog oca kako joj se bespomoćno trudi objasniti da ne bi smjela toliko trčati u svom stanju... Nosila je tebe već sedam mjeseci '' tek kad je izgovorila – pogledala me, kao da se čudi što sam kraj nje. '' Bila je prelijepa, tako puna života, radosti...Nije pozirala, mrzila je pozirati i znala je da ja to znam. Trenutak koji sam uhvatila, pa…Tvoj otac, gledao ju je sa takvim obožavanjem... Onako sretni, zajedno, uokvireni grimizom stabla…bili su savršeni'' posljednje riječi izrekla je tiho, gotovo pretiho, nisam sigurna da sam je dobro čula. Gledala je mene – no, znala sam, vidjela je nju.

Nisam mogla više. Jednostavno nisam. Ne znam točno kada i kako sam pukla, nije ni važno. Završila sam joj u toplom krilu dok me nježno zibala, tiho pjevušeći. Plačući sa mnom. Ne njena – bila je to naša bol. Oduvijek je bila naša bol, samo ja nisam znala za nju. Koliko god možda bilo čudno, ova je misao zapravo pomogla. Sada sam je imala s kime podijeliti.

Suze bi s vremenom, vjerovatno presahle, ne znam, nikad nisam saznala, jer je u tom trenutku tiho kucanje na vratima vratilo zbilju u sobu. Čupava tamna glava polako se promolila iza vrata i stala. Poznate, širom otvorene plave oči gledale su u nas šutke.

''Ah, Vita.'' Konstatirala je Ingrid. Kao da se budi iz teškog sna. A onda još tren ili dva, i već je bila ona stara. Uz osmijeh, lagano me potapšala po leđima i već bila na nogama '' Krajnje neodgovorno, dođi srce, trebaš pojesti nešto pa u krpe. Sutra je novi dan. Imamo vremena na pretek.'' Polako se prignula i pogladila me po mokrom obrazu, tiho dodavši '' Pričat ćemo, sutra.''

Nisam imala pojma, niti otprilike koje bi doba noći uopće moglo biti, no umor začudo, uopće nisam osjećala. Kasnije, onesvijestiti ću se kasnije. ''Nisam umorna'' brzo sam rekla uzvrativši plaho osmijeh i okrenula se prema vratima '' Vita..?''

Pogledala me mirno sa iskrom pitanja u očima, znatiželjno. Bilo je tako ugodno vidjeti ju ponovo. Nakon svega u protekla, pa sad već više od dvadeset i četiri sata baš sam se mogla i naviknuti na silinu osjećaja koji me gaze. No šok je i ovaj put bio svjež. Naravno. Za kratko vrijeme koje smo provele zajedno u automobilu, dok me spašavala, uglavnom od mene same izrečeno je puno toga, no ne i dovoljno. Meni nikako dovoljno. A onda smo stigle na odredište i neke druge stvari, ljudi postali su hitniji…izgubila sam ju. Pa do prije nekoliko trenutaka, ili ovaj, sati možda, nisam više bila sigurna no nisam joj ni ime znala.

''Nisam ti se ni zahvalila kako treba, ja…pa da te nije bilo večeras, noćas…'' Tihi smijeh prekinuo me '' Ma daj, Ana!'' prišla nam je u dva koraka i dodala '' Zaboravi, sve je u redu. '' odmahnula je rukom kao da briše jednom za svagda svaki moj eventualni novi pokušaj.

''Nego, dolje se nešto dobro hladi, a kad se ohladi…pa dobro 'ajd bit će i dalje dobro ali…'' zamuckivala je i dalje me gledajući, nakratko pogled svrnuvši na baku, te uz teatralni uzdah širom raskrilila ruke i brzo dodala ''Dobro, dobro, predajem se. Ne mogu ih više slušati jednostavno. Daj, molim te siđite dolje.'' U jednom je dahu završila, primila me za ruku i okrenula se u mjestu krenuvši prema vratima. Ljutiti uzdah zašuštao mi je za leđima.

''Da, da bako, znam. U top ćeš se…ili mene, ili nekog već, znam'' veselo je dodala, brzo me vukući za sobom u hodnik, dok se tihi smijeh predaje prosuo za nama.

''Ovaj, Vita…čekaj malo.''

Ostali. Misao me bubnula kao čaša hladne vode posred čela. S jednom ili dvije osobe, zasebno, još sam se nekako mogla zamisliti. Ali cijela obitelj na skupu i ja pred njima. Ah…Kao ubod noža grč mi je presjekao utrobu. Ma gluposti Anne, pa zbog čega si drugog uopće tu ? ''Ovaj…kako izgledam?''

Stala je naglo na stepenicama i okrenula se prema meni, sa mačje prepredenim osmjehom na licu ''Kako izgledaš ? Hihi, pa…nisi loša, nisi loša…'' detaljno me, teatralno osmotrila, a onda ozbiljnije dodala ''Ako ne želiš…Gle, znam da si sigurno umorna i -''

''Ne želim ? Ma ne. Mislim, naravno da želim.'' Brzo sam je prekinula. Želim, zar ne ? Ma kvragu i ja, naravno da želim! ''Idemo.'' Nikako nisam smjela dozvoliti da počne izvlačiti pogrešne zaključke. ''Idemo.'' samouvjereno sam ponovila i još uvijek s njenom rukom u svojoj požurila pred njom ''Um, a ovaj, kuda idemo ?''

''Baš si luda, znaš. No, da, nije ni čudo...'' s uzdahom i kao da se predaje, veselo je zaključila. Jer sam dio obitelji koja je luda ? Savršeno. I apsolutno prihvatljivo. Misao je bila tako lagana i osvježavajuća da je smijeh sam potekao. Pogledala me na brzinu, zbunjeno, no samo odmahnula glavom i preko mene uzviknula '' Dajte se upristojite tamo, stižemo!'' te prasnula u smijeh, namignuvši mi. Iza nas začulo se samo jedno strogo ''Vita…!'' Ni najmanje uplašena odmahnula je baki rukom na pozdrav i nastavila niz stube, sa mnom iza sebe ovaj put.

Tek su dvije stropne svjetiljke bile upaljene u hodniku. Dugačkom, širokom hodniku. Rubnim dijelovima svijesti registrirala sam u polutami tamne slike na zidovima dok smo prolazili. Dvoja, troja masivna vrata, francuske prozore na suprotnoj strani. Tad smo se našle na račvanju, skrenule desno, i ušle u… Knjižnicu ? Dnevni boravak ? Zapravo, vrlo vjerovatno oboje istovremeno. Dvokrilna masivna vrata otkrivala su kružnu prostoriju nekih 40-tak metara kvadratnih, koliko sam slobodno i vrlo nestručno mogla procijeniti. Knjige, police i police knjiga, od poda do stropa - toliko sam mogla vidjeti dok mi nešto drugo, daleko važnije nije zarobilo pažnju.

Na trenutak zamrznuti u pokretu, u čemu god da ih je zatekao naš ulazak, šest je likova netremice gledalo u mene. Nepomično.

Što su vidjeli ? Ili možda ispravnije – koga ? Elenu, moju majku ? Prikazu iz prošlosti, nestalu tragično prije skoro dva desetljeća…ili mene? Tišina je brujala oko nas kad je prošlost meni uz rame uplovila i mirno im se u svijest ugnijezdila. Nimalo utješna pomisao na zgodni, preskupi laneni kompletić, koji sam posebno za ovu priliku kupila, a koji je sada čamio tko zna gdje, izgubljen sa ostatkom moje prtljage, ovlaš me dotakla.

''Ti miša !'' i svi su udahnuli. ''Diži dupe, Toni. Tu je.'' Krupan, tamnoput muškarac, polako se izvio u fotelji, ustajući. Rukom je žustro zamahnuo prema usnulom liku na dvosjedu do njega, ne baš nježno, dok je drugom prošao kroz kosu.

''Argh, ma tko spava ?'' ne baš uvjerljivo pobunio se Antonio, skačući na noge. ''Kao da bi netko uopće mogao spavati kraj tvoga pjevanja '' dodao je zijevajući, od sna bunovno mašući glavom.

''Sram vas bilo vas dvoje !'' ženski lik žustrim je korakom prišao, u hodu ostavljajući debelu knjigu na stoliću kraj vrata, pogledom sijevajući prema ovoj dvojici '' Tako je, pokažite se odmah u punom svijetlu.'' I okrenula se prema meni.

''Anamarija.'' Zvučalo je kao glazba iz njenih usta. Nikad prije nije mi se vlastito ime učinilo tako lijepim. Krupne plave oči, kao u kerubina, gledale su me s ljubavlju. Srcoliko, blago preplanulo lice okruživala je griva do ramena duge, bakrene kose. Kad se osmjehnula, na svakom joj se obrazu pojavila rupica, tik do dviju dubokih bora kraj usana, na inače gotovo mladenačkom licu. Kad se pomaknula svjetlo joj je zaplesalo vatrom u kosi. Nije ju farbala, par sijedih pramenova visoko na tjemenu bili su jasan dokaz savršenstva ostatka. ''Draga moja, molim te, dođi sjedi. '' lagano me za ruku povukla na najbliži trosjed. ''Mora da si iscrpljena nakon svega – ''

''Livia. Ti si Livia, zar ne ?'' samo sam bubnula i dalje očarano prikovana izražajnošću njenog lica, dok sam sjedala. Redom sam pogledala sva lica još jednom. Da, samo se ona uklapala. ''Tvoja kosa, i ona je imala takvu, mislim...''zbunjeno sam stala, shvaćajući da zapravo nikako ne mogu biti sigurna. No samo se brzo i lagano nasmiješila. '' Jesam draga, ja sam tvoja tetka i rođena sestra tvoje pokojne majke. Ovo dvoje neotesanaca ovdje '' rukom je pokazala prema Antoniu i visokom muškarcu do njega ''su Nevio, tvoj ujak i bratić...''

''Uzalud ti je trud mama, već sam je ja u potpunosti šarmirao, kasniš.'' obješenjački je izvalio Antonio sjedajući do mene.''Izvoliš, mislim da si ovo tražila ?'' rekao je lagano mi u krilo tutnuvši moj ruksak. ''Oh, hvala. Da. To sam tražila.'' Smeteno sam odvratila kad me još jedan glas prekinuo, lagano se prije toga nakašljavši.''Razgovarao sam sa upraviteljem autobusnog kolodvora u Rijeci. Stvari su ti na sigurnom. Ispričavaju se i strašno im je žao, no, mislim da bi svejedno trebala razmisliti o tužbi – ''

''Nevio , molim te ...'' uzdahnula je Livia '' stvarno misliš da je sad vrijeme za to ? ''
''Nego što da jeste – '' brzo je dodao, a onda još brže stao '' dobro, dobro, nisam mislio baš sad odmah, ali da im ne bi škodila jedna poštena tužba, pa ne bi.'' Zaključio je, prstom naglašavajući svaku riječ, no osmijehom ublažujući ozbiljnost vlastitih riječi.

''Da, i da im onda uzme sva tri autobusa koje imaju, jel' tako?'' uz smijeh se ubacio Antonio. ''Nego, Ana, ovo je moja zaručnica'' dodao je odmah zatim ozbiljnije, za ruku hvatajući djevojku koja je dotle stajala po strani. ''Daj mama, otpusti malo, pa ne možeš ju držati samo za sebe'' mirno je nastavio okrećući me jednom rukom od Livie.

''ANTONIO !'' zgranuto je uzviknula Livia, duboko udahnula ''Ana, ja – '' te odustala.

Imala sam vremena još joj samo blago stisnuti ruku, kad se uz uzdah povukla. ''U redu je, Livia. Mislim da sam dosad već poprilično točno shvatila kako s Antoniom stvari stoje.''

''Aaaa...Ana, pa to boli!'' povrijeđeno je uzviknuo Antonio. Da mu osmijeh nije sve vrijeme visio na kutovima usana još bih mu i povjerovala. Ovako...

''Daj, daj...dosta je bilo mrcvarenja Antonia. Ana –'' nastavio je no mala bijela ruka preko usana istog ga je trena presjekla.

''Edita, drago mi je'' rekla je uz sramežljiv osmijeh na pjegavom licu. Kad sam joj čvrsto, ne oklijevajući prihvatila ruku, burno se zacrvenila. Iako je neosporna činjenica bila da sam Antonia poznavala tek par sati nikako ga nisam mogla spojiti sa ovim nevinim, purpurnim licem pred sobom. Nije da sam imala nekakav konkretan razlog no...'' Uz ovakav Antoniev neodoljiv šarm sigurno ti nije lako odbijati djevojke od njega.'' Izvalila sam i tren kasnije zapanjeno pogledala u prozvanoga. Možda sam ipak pretjerala ?

''HA!'' oduševljeno je, gotovo slavodobitno zapljeskala Vita ''Stvarno te dobro pročitala brate, možeš se opustiti sada'' i kroz sobu nastavila prema vratima na suprotnom kraju od onih kroz koja sam ušla, ne prestajući se smijati. Gotovo plesnim korakom izbjegla je jastuk koji joj je u glavu zavitlao Antonio. Kao da su godine prakse dovele do savršenstva.

''Ana – ovo je izdaja !'' jauknuo je Antonio no nije stigao završiti. Što od vlastitog smijeha što od poljupca kojim mu je Edita uspješno na tren odvratila pažnju. Predivno. Samo gledajući ih osjetila sam zadovoljstvo. Biti sastavni dio ove priče...pa, vidjet ćemo. Toliko različito od onoga što sam očekivala. Ili zapravo, kad bi bila iskrena prema samoj sebi, toliko bolje od onoga čemu sam se nadala.

''Ana.'' Sasvim tiho, i pored sve buke koju su stvarali ostali, bez problema sam začula iza sebe.

U sjeni masivnih vrata, kraj Ingrid koja mi se blago smiješila stajao je muškarac. Skoro ju je za glavu nadvisivao. Na tamnoputom licu iskrižanom borama blistala su dva najsvjetlija plava oka koja sam ikada vidjela. Da doista ima godina koliko je gusta, potpuno sijeda kosa odavala, moglo se zaključiti tek po drhtanju ruku.

Djed. Bio je prvi s kojim sam uspostavila kontakt prije tri tjedna. Sjećanje na taj trenutak bio je još tako živ u meni. Njegova početna šutnja pa jecaji i molbe za objašnjenjem na koje nisam imala prave odgovore i ono neprestano, tiho ''Živa je, živa je....'', a sad sam stajala pred njim. Još sam se sjećala njegovih ruku oko sebe, onog prvog trenutka u dvorištu...Kad mi je prišao i zagrlio ovaj put, nije bilo tako nježno. Bilo je snažno, gotovo bolno. Poželjela sam da ne prestane. Nije rekao ni riječ. Samo me grlio, čvrsto. Čula sam mu divlje lupanje srca i teške grčevite udahe. U tišini.

''Hej, hej, smrvit ćeš ju.'' veselo je razbijajući čaroliju dobacila Vita iz susjedne sobe. '' Dajte joj ljudi da jede bar prvo. ''
'' Ili da tebe pustimo da sve pojedeš umjesto nas, a?'' parirao joj je u istom tonu Antonio.

'' Bartole, Ana...?'' nježno je rekla Ingrid položivši nam ruke na ramena. ''Da.'' Uz teški, dugi uzdah tiho je izgovorio Bartol, a onda samo za mene '' Idemo te nahraniti. Pa spremiti u krevet. A kad se dobro odmoriš, pričat ćemo. Da...idemo jesti sada.'' No i dalje me držao, baš kao i ja njega.

Ne sjećam se više kako smo došli do blagovaone, niti što se potom točno i kojim redom događalo. Kao kroz maglu vidjela sam oko sebe sretna lica. Bilo je smijeha, upadica. Čak sam i ja, i to više puta izgovorila rečenicu ili dvije. Opušteno, lako. Sjećam se da je jelo bilo odlično, što god da je bilo. Prepoznala sam piletinu i nešto od povrća. Da bih pojela gotovo sve sa tanjura koji su mi pošteno natrpali i nije bilo potrebno da znam što jedem. Gledajući ih tako, dok sam jela i slušala istovremeno sjetila sam se nečega. Misao koja mi se prije par sati počela uobličavati, nevjerovatna misao i potpuno strana - bili su sretna obitelj. Jesu se šalili jedni s drugima, možda i pretjerali koji put, ali bezuvjetna podrška i razumijevanje bili su u samoj osnovi njihovog postojanja. Tom sam krugu sada i ja pripadala.

Pun želudac i toplina sobe polako su me ali sigurno počeli isključivati. Hvatala sam djeliće razgovora, isječke meni nepoznatih sjećanja, osoba, planova. Tu i tamo uhvatila bih znatiželjan pogled, tračak osmijeha upućenog samo meni i lagan ali konstantan dodir ruke Bartola ili Ingrid koji su sjedili do mene, kao da svako malo provjeravaju jesam li još uvijek tu. Zašto i čega me ono bilo strah ? Sjećala sam se nervoze, konstantnog vibriranja u dnu želuca, panike...Nikako se nisam mogla sjetiti – zašto ? Neka priča u pozadini, upozorenja i drhtavi starački glas na umoru, ne predajući se dok me preklinje.

''Ana, dušo ?...Ana ?'' Da je glas zapravo iz sadašnjosti shvatila sam tek nakon što se moje ime više puta ponovilo.'' Idemo draga, gotova si.''

''Ne, ne još, Moram – ''
''Sve je u redu draga, moraš spavati, za sve će sutra biti vremena. ''
''Ali, fotografija..'' sjećanje na nešto važno vibriralo mi je na rubu svjesnosti, dok sam se nemoćno pokušavala oduprijeti rukama koje su me dizale i nosile. ''Tu je. Tvoja torba. Evo, gle. '' poznata težina u mojim rukama prekinula je svu trenutnu hitnju.

''Mislim da bi možda morala leći.'' Hihotavi smijeh ostao je iza mene kao i trenutno ušutkavanje. ''O bože, ne. Spusti me, mogu hodati, stvarno.''
''Ana, jedva gledaš, ne želim ni pomisliti na što bi hodanje ličilo'' naravno, upravo me Antonio nosio do sobe. Tresao se od smijeha ! Moju težinu kao da nije ni primjećivao '' iako, siguran sam da bi to bio prizor vrijedan gledanja.'' Pogledao me iskosa i samouvjereno nastavio.
'' Spuštaj me, Antonio. Krepat ćeš od smijeha neki drugi put, može ?'' Možda i jeste bio u pravu, no po kojem pravilu sam ja to morala priznati ? Tek tako ? Mrva dostojanstva još je bila budna u meni i čvrsto sam se uhvatila za nju.

''Da, da, naravno..''

Teturajući polako ispred njega u polumraku usnule kuće došli smo do vrha širokog stepeništa. Bez riječi rukom me uputio na prava vrata. Sigurna sam da je u sebi umirao od smijeha.

Ušao je u sobu ispred mene, upalio svjetlo i provjerio prozor, te se gotovo iste sekunde ponovo našao na vratima. ''Evo princezo – u krpe.'' Rekao je šaljivim tonom, a zatim nježnije ''nono i nona ti poručuju –''

Glasan prasak i oštri glasovi iz prizemlja naglo su ga prekinuli. Dva, tri, ili čak i više, nisam mogla razlučiti. Naguravanje ...

''Rekao sam ti da se gubiš –
'' A ja tebi da zaboraviš. Nisam li ?!''. Uspjela sam prepoznati Bartolov glas, žustar i ljut.
''Zar će te ju držati zatvorenu u kući ? Neće moći Bartol – znaš da imam pravo na ovo – '' ''A dat' ću ti ja tvoje pravo u zube – ''

''Bartol !'' jasan, zapovjedan glas obojicu je ušutkao.

Umor je istog trena nestao. Da nešto nikako nije bilo kako treba shvatila sam po trenutnom, mračnom sijevanju Antonijevog pogleda dok sam ga upitno gledala. Zakoračili smo istovremeno. '' Ne Ana, vrati se u sobu. Odmah. '' rukom me naglo zaustavio. Bio je ozbiljan. Previše ozbiljan. Što ? Što se događa ?
''Molim te, vrati se u sobu odmah !''

'' Ma što –''
'' Ana, odmah, molim te. '' I već je nestao niz stepenište. Tiho šuštanje glasova odozdo sve je više jačalo.
''Ingrid...znaš da moram, reci mu ...'' zvučalo je kao preklinjane.
'' Dosta Mario. Ne noćas i ne dok si pijan. Ne negiram ti ja tvoje pravo, ali u moju kuću ući ćeš kad i ako budeš pozvan, jasno? Bartol dosta – '' zvuk lomljave i glasan krik prolomili su se uz bujicu riječi koje nisam razumjela.

''Papuče, Livia, papuče !'' glas prepun žurbe vikao je kroz jedna od vrata u hodniku. Sekundu potom Nevio je izletio iz sobe u trku oblačeći košulju ne primjećujući me skamenjenu kraj zida.

Netko želi mene vidjeti. Jesam li dobro shvatila. Što sad to znači i zašto su Bartol i Ingrid protiv toga i zašto Neviu noževi frcaju iz očiju ? Polako sam se i tiho spustila u prizemlje, nitko me nije zaustavio. Negdje iza mene, vrata su se uz treskove otvarala i zatvarala dok su psi na dvorištu unezvjereno lajali.

Još samo jedna vrata dijelila su me od predvorja kad se začulo, tiho i škripavo...''Ja sam joj kum, zaboga! Ima pravo znati za mene, Bartol. Što god ti rekao – nećeš to spriječiti.'' Kašljanje i pljuvanje uz još jednu bujicu riječi popratilo je novo razbijanje, no zvuk je sada dopirao iz dvorišta.Glasovi Bartola, Nevia i Antonia miješali su se u fantastičnoj buci. Riječi više nisam razumjela, no sve naknadno rečeno više nije bilo ni bitno.

Kum. Kum ?
''Ana ? Tako mi je žao...-'' tihi glas kraj mene trgnuo me iz obamrlosti. '' Ingrid što znači kum?''
Kao da ju prvi put vidim, nijemo sam zurila u tamne oči. Ledeni žmarci predosjećaja klizili su mi niz leđa. Brzo, kao da joj gori pod nogama uzela me za ruku i povela na kat. Nije se osvrtala, dok su se zvukovi iz dvorišta udaljavali.

''Jel'..?'' U kućnom ogrtaču, na vratima prve sobe u hodniku stajala je Livia. Razbarušene kose i s bijesom u očima upitno je gledala u Ingrid.

''U redu je. Idi spavati.'' Ne zastajkujući obratila joj se Ingrid.

''Ingrid !'' Nije se okrenula, nije stala dok me povlačila za sobom. Ušle smo u sobu kad se okrenula, pomno za sobom zatvorivši vrata i sa nervoznim uzdahom rekla. ''Nije se ovo smjelo dogoditi, ne noćas, ne tako – '' više samoj sebi nego meni. Uzbuđeno je počela koračati skučenim prostorom moje sobe.

'' Ingrid, što znači kum ?'' prekinula sam je. Naglo je zastala ne shvaćajući me. ''Što znači..oh ?''

''Znači – Godfather.'' Odsječno i jasno doprlo je sa vrata. Smirujući dah, na vratima je stajao Antonio. '' Eto to znači.''

''Antonio – ''.
''Ne, nona. Ona ima pravo znati. Nije da podržavam gada, ali znam da bih ja htio znati.'' jednostavno je i mirno dovršio Antonio. '' Sve je sad u redu Ana. Stvarno.'' Kao da bi me samo snagom pogleda mogao uvjeriti u to, s nadom je upro oči u mene. '' Spavaj mirno, ok.'' Polako je kimnuo, značajno pogledao Ingrid i okrenuo se zatvorivši tiho vrata za sobom.

Tišina u sobi bila je puna iščekivanja. Znala sam da zna da neću odustati od pitanja. Shvatila sam to kad je duboko udahnula, kao da se predaje. '' Shvaćaš li značenje sada ?''

Shvaćam li ?

Nije čekala da joj odgovorim. Kratko je i brzo nastavila '' Istina je. Mario Frenzi tvoj je krsni kum. Držao te u naručju kad si primala prvi sakrament. Bio je...'' zastala je kao da se grozi vlastitih riječi '' bio je najbolji prijatelj tvojih roditelja i...kum tvojoj majci na vjenčanju. Ali to nije priča s kojom ćeš ići u krevet. Molim te, Ana. To nikako nije priča, od svih koje čekaju, s kojom ćemo početi. Ana sve, ali baš sve ćeš saznati'' nakon početnog nećkanja riječi su kao poplava krenule dok me s molbom u očima vodila do kreveta '' trebaš spavati sada draga. Molim te.'' tiho je dovršila.

Što sam joj mogla odgovoriti ? Ne, nemoj ići. Ostani sa mnom i pričaj mi dok se ne obeznanim ?
Čekala sam sedamnaest godina, ne mogu još jednu noć ?

Još jedna priča, pored desetine ostalih koje želim čuti ili sama ispričati. Što znači jedna priča više? Jedna nevjerovatna u moru nemogućih. Mogla sam pričekati. Naravno da jesam. Klimnula sam joj bez riječi, u strahu da me glas ne oda. Brzo je istim pokretom uzvratila, kao da se boji da bih se predomislila. Još me trenutak dva s blagim osmjehom na licu gledala, pogladivši me jednom nježno po čupavoj kosi, te se tiho okrenula i bez riječi izašla.

Tihi koraci gubili su se u daljini, dok je iz dvorišta dopirala škripa guma. Čula sam dalek mrmor glasova i tiho zatvaranje vrata i zatim ništa. Tišina je ponovo zaposjela kuću. Čak su i psi na dvorištu prestali lajati.

Polako, vrludajući između stola i kreveta prišla sam prozoru i otvorila ga. Topla ljetna noć nahrupila je u sobu. Okupana sjajem mjeseca i netom prosute kiše priroda je blistala. U daljini, na dalekom horizontu povremene su munje još parale noćno nebo, a grmljavina je bila tek daleki odjek protutnjale oluje.

Snažan, opojan miris vlažne borovine i moju je oluju polako smirivao.

Imala sam kuma dakle. Netko se davno pred Bogom zakleo da će me čuvati, biti zamjena za oca i majku. Nisam se baš razumjela u te crkvene stvari, no, mislim da jeste tako nekako išlo. Tko god ta osoba danas bila – moja obitelj bila je odlučna spriječiti ga u tome. Moja obitelj.

Kakav dan, pomislila sam. Već sam držala ruku na kvaki prozora kad sam shvatila što ne valja. Miris. Miris borovine u ljetno kišno jutro. Savršeno normalno i predivno dapače. Osim što borovine nije bilo. Nigdje u blizini. Ta savršena, neponovljiva aroma....I kao da već i nisam znala brzo sam još jednom pogledom preletjela krajolik. Samo more maslina, vinogradi i šuma bjelogorice niz obronak, na jugu. Ludim li ? Neobjašnjiva panika stegla mi je grlo. Već slijedećeg trena bila sam u krevetu pokrivena do zuba. Spavaj Anne, spavaj. Haluciniraš. Vlastito ti tijelo mora reći da je dosta, kad ti ne možeš.

Kad me svijest konačno napustila prve zrake sunca kupale su vrhove drveća.

* * *

Ovaj put san je bio drugačiji. Ne toliko u slijedu događaja, i dalje sam bezuspješno pokušavala pobjeći dok su sve bliži krici iza mene nagovještavali progonitelje. Magla i nepodnošljiv smrad dima i dalje su me gušili. Ne, bio je to osjećaj. Predivni, bezvremenski osjećaj, saznanje da će doći, da će me i ovaj put spasiti. Nikad prije nisam ga predosjetila. Došao bi doslovno u zadnji tren, odnoseći me na sigurno. Kada je došao noćas, bila sam spremna. Očekivala sam ga. Magla se razišla i opojan drevan miris borovine me okružio, kada me sigurnim čvrstim rukama obujmio. Očekujući otpor baš kao i svaki put do tada – podigla sam glavu. Plamene crne oči divlje su sjale dok je pogledom uranjao u mene. Oko nas svijet je nestajao.

<< Arhiva >>

First Twilight

Kontaktiraj autora

Nastavci

Linkovi

Dom