U potrazi za samim sobom...

Ovaj nastavak malo je kraći, ali, eto, iako se ne čini tako možda, došli smo i do predzadnjeg nastavka ove priče... Zbog toga, idući, "božićni", biti će duži... Znate, i ja sam upravo sam to shvatio, pomalo sam iznenađen, a vjerujem i da ćete vi biti... Ne znam... Nadopunjavanje priče... Pa, možda, ali ne vjerujem... Još ću razmisliti, možda budu 2 nastavka. Žao mi je, na neki način, čini mi se da je pomalo kratka priča.. Ali, u odnosu na onu prošlu, nije, jer nastavci su bili duži... Baš me zanima što vi o tome mislite?

P.S. Ah, da... Prijeteljica, ne, nije se javila (još)... Ne znam, nije da me je to baš pogodilo nekako... Nisam ja nestrpljiv sada... Jer, u odnosu na proteklo vrijeme, nekoliko dana mi ne igra neku ulogu... Tko zna.. Vidjet cemo sto ce biti (poslao sam joj poruku, ali ne moze isporucit)...
A sada, evo vam nastavka...

Odjednom, sinulo mu je - “Znam! Imam ideju! Ali moglo bi potrajati...”. Ispričao joj je svoj plan, a ona se oduševila. “Pa to je odlično! Ne mogu vjerovati da se prije nisam toga sjetila! Ti si genijalac!”. Nije to bilo ništa komplicirano, ali trebalo se dosjetiti, a i izvesti takvo nešto... Sve su se dogovorili, većinu je zapravo trebala napraviti Nala...
Riki se ubrzo povukao u travnato polje, jer netko bi ga mogao vidjeti, i čekao... Ona je stajala ispred kućice, sjedeći na stražnjim nogama, također čekajući. Ubrzo je Riki primijetio neku ženu kako izlazi iz kuće, vjerojatno suprugu onog čovjeka. Nala je počela lajati, cviliti, molećivo gledajući u ženu. Ona se približila. “Što ti je sada? Što nije u redu?”. Nala je cvilila i dalje, istežući lanac. “Što želiš? Osloboditi se lanca? Pa znaš da ne možeš!” - ženi još nije bilo jasno. Nala je zalajala, gledajući u ženu, i počela mahati repom. “A da nije ... Pa naravno! Nisi prošetala odavno! Čekaj malo, moram prvo pitati muža”... Nala se još više obradovala. “Napokon!Sve ide po planu!”. Žena je otišla u kuću, i ubrzo se vratila s uzicom... “Uh, ima uzicu... Što sad?”. Došla je, zavezala je za uzicu, otkačila s lanca, i povela u šetnju, po obližnjoj livadi... Riki, koji je sve to promatrao, shvatio je da je vrijeme da učini nešto... Nala je bila zavezana, i morao joj je pomoći da pobjegne. Došuljao se do livade, pazeći da ga žena ne vidi. Nala ga je zamijetila, brzo je shvatila što joj je činiti, te je počela snažno potezati uzicu. “Stani! Stop! Čekaj malo! Stani!” - vikala je žena, ali uzalud. “Što ti je sada? Želiš trčati? Ne može sada!” - uporno i snažno je držala psa... Dok je ona bila zaokupljena Nalom, Riki joj se približio odstraga, dosta blizu, pa naglo snažno zalajao i počeo režati bijesno promatrajući ženu. Ona se okrenula te je, skamenjena od iznenađenja i straha ugledala krupnog vučjaka iskešenih zubiju i vatrenog pogleda, i u tom trenutku iznenađenja ispustila uzicu koju je Nala uporno i snažno potezala.
“Bježi odavde, bježi!” - posegla je za kamenom. Ali, Nala je već šmugnula u polje, a Riki je poletio za njom, ostavivši zabezeknutu ženu. Oko nje ne da više nisu bila dva vučjaka, nego nije bio nijedan! “Nala!Nala!Kući!Dođi kući” - vikala je, ali ona nije obraćala pozornost, trčali su sve dalje i dalje, do iznemoglosti, od te kuće, tih ljudi i njihove zlobe, od odvratnog lanca, batina, od tog strašnog mjesta... Trčali su u slobodu...