U potrazi za samim sobom...

U krilu ga je držala mlada žena, lijepo je mirisala, bila je topla, i Riki se privio uz nju, tražeći utjehu... -Joj, kako je sladak! - oduševljeno je rekla.
Došli su u grad... Ono što su ljudi nazivali gradom, za njega je bilo nešto jako čudno... Svugdje metalne kutije koje su bučile kretajući se u nekim svojim neprepoznatljivim putanjama, crna cesta, sve puno užurbanih ljudi... Pitao se gdje tako svi žure... Sa strane je vidio siva, metalna stabla bez listova, kuće su bile zbijene... -Što je ovo?Gdje sam ja to?! - pitao se ne vjerujući vlastitim očima.
-Ah, ljudi me tako zbunjuju! -Što zapravo znam o njima? - razmišljao je -Oni su Gospodari. Upravljaju svime, treba ih slušati, poštovati. - to mu je majka rekla. -Ne znam mnogo... Ljudi su tako čudni... Mislim da ih nikada neću moći razumjeti. - uzdahnuo je rezignirano... Odjednom, automobil se zaustavio i mlada žena izašla je s Rikijem iz auta. -Ovdje je zrak tako čudan, ne miriše onako lijepo kao doma - primjetio je razočarano... Ubrzo su došli do jedne kuće, i uspeli se u stan... Tu je bilo ljepše, mirnije... Muškarac(koji je prije vozio) postavio je Rikiju ležaj koji se sastojao od nekoliko krpi, ali njemu je to bilo dovoljno...Toplo i mekano... -Uh, tako sam umoran od puta - zijevnuo je sneno i ubrzo utonuo u san... Sanjao je majku, bila je kraj njega, govorila mu kako će sve biti dobro, da se samo treba čuvati, osjetio je ponovno njenu toplinu, njen miris... -Mama - promrmljao je u snu... Kada se probudio, nje nije bilo, i tuga mu je ponovno ispunila srce... Ubrzo je došla ona djevojka, koja se zvala Marija, i dala mu jesti... Nakon toga, izvela ga je vani, u neki obližnji park...
Kako je vrijeme prolazilo, Riki se sve više privikavao na novi dom... Rastao je dobro, zbog prehrane, brige, šetnji... Dani su letjeli, a za njima tjedni, kako je Riki sve više rastao. Njegovi vlasnici primjetili su to ubrzo... No, više nije bio onaj “mali, slatki psić”... Postajao je pravi njemački ovčar... I tako su počeli problemi... Marija ga više nije gledala onako umilno, s ljubavlju, jer sad je izgledao opasnije, snažnije... Više nije bio beba kakvu su oni kupili, a nekako, na to uopće nisu računali... Nisu znali da je držanje psa (svakog, a pogotovo velikog) u stanu, poprilična odgovornost. Jednog dana, u šetnji, naišao je na buldoga koji i nije izgledao baš prijateljski. -Hej, čekaj malo - ipak mu je prišao veselo mladi, neiskusni Riki. –Pusti me na miru! Bježi odavde!Gdje ti je mamica? - zarežao je buldog. Ali, Riki nije bio baš plašljivac, a i naljutio ga je taj bezobraznik. Nije bio na uzici, i nastavio je tapkati u smjeru buldoga. Ovaj je počeo podmuklo režati, ali mladi pas nije odustajao, uporan i tvrdoglav u svom naumu da dođe baš na to područje... I, kako to nekad biva kad se dvoje tvrdoglavaca sretne, izbila je tučnjava... Djevojka, koja je tek sada primjetila što se događa, povikala je u panici –Bobby(tako su ga oni zvali) ovdje dođi!Odmah! - ali pas, zaslijepljen bijesom, nije slušao. Istovremeno je i vlasnik buldoga zvao svog ljubimca, pokušavajući ih rastaviti... Konačno to mu je i uspjelo. Razjaren, proderao se na Mariju –KAKAV VAM JE TO PAS?! KAKO GA TO DRŽITE?! NIJE BIO NA UZICI! TUŽIT ĆU VAS ZBOG OVOGA, POGLEDAJTE ŠTO JE NAPRAVIO MOM PSU!!! - pokazao je lagane ogrebotine koje je Riki buldogu zadao... Djevojka se počela ispričavati, prestrašena tužbom
-Nikada to prije nije napravio, kaznit cu ga ja, oprostite.. Molim vas, sve ce biti u redu!. Vlasnik je počeo popuštati, i na kraju je uzdahnuo –Ubuduće pripazite na tog psa! - te produžio svojim putem. Riki je znao da je situacija loša, i pokunjeno je gledao u pod, dok ga je vlasnica grdila
– Sram te bilo, kako si to mogao!Sram te bilo!Zločesti pas!. –Da joj bar mogu reći što se dogodilo. On me je izazvao! - procvilio je. No, Marija je bila ljuta na njega, i pošli su doma... To je bila kap koja je prelila čašu. Oni nisu bili sposobni brinuti se za jednog njemačkog ovčara... Nakon nekoliko dana, strpali su ga u auto, i odvezli izvan grada... – “Oprosti, ali ne možemo te zadržati...” - djevojka je prozborila. Izvukli su ga nasilu iz auta(jer Riki je bio pametan, znao je što se događa), i ostavili pokraj ceste... Što bi bilo da je tada znao što ga sve čeka... Postao je pas lutalica, prepušten sam sebi, na milost i nemilost svijeta... Zabrinuto je koračao uz cestu, razmišljajući što sada...
-”Gdje ću se hraniti, spavati, živjeti?” - pitao se tapkajući. Pred Rikijem se otvarao jedan posve novi svijet, svijet neizvjesnosti, slobode, divljine, preživljavanja... Bio je pomalo zbunjen, ali odlučan, gonio ga je snažan instinkt za preživljavanjem, bio je uporan.
A upornost se uvijek isplati...