U potrazi za samim sobom...

Ponekad osjećam ogromnu prazninu u sebi... I to boli, jako... To je ona praznina koju izaziva usamljenost, koja me muči, razdire, agonija... Treba mi netko... Ona... Tko je ona? Ne, ne mislim (nužno) na onu pravu... Dobro, treba mi cura, ali preferiram koristiti osobnu zamjenicu... Ne znam, riječi su ishlapile, sve što sam želio reći, bestalo je negdje, možda nepovratno izgubljeno...
Ljubav... Čini se tako daleka, nedostižna, bajkovita... Koliko sam već puta govorio o tome... Kako nevjerojatno mi se čini biti u vezi, imati nju, nekoga... Ta samoća, uništava me, izjeda mi dušu, trga je na komadiće... Tako boli... Nedostaje mi, tako mi nedostaje sve to, počevši od naizgled malih i banalnih stvari... Njena ruka u mojoj, dok se šećemo gradom... Topao dodir kože... Njene usne... Ta nježnost, romantika... Netko tko će te gledati zaljubljeno, netko tko će te zagrliti, koga ćeš ti zagrliti, dotaknuti, poljubiti... Pa i sam izlazak s njom... Sve su to za mene daleki snovi... Dodir njene kože... Njena glava na mom ramenu... Riječi, one tihe, nježne riječi... I sve ostalo...
Znate, ja sam jedan (skoro) sedamnaestogodišnjak, pubertet je u punom zamahu, hormoni divljaju... Ponekad to tako mrzim... Mrzim što mi se u nekoj situaciji može svidjeti skoro svaka ženska mojih godina... Da, to mi se ponekad događa...
Što mi još nedostaje... Naravno, i taj tjelesni dio ljubavi, koji je zapravo upotpunjuje... Ne mislim na seks, naravno, jer malo je rano za to, već na one male stvari o kojima sam već govorio.... I neke druge...
Ova samoća me ubija... Izluđuje me taj osjećaj, ne pretjerujem, zaista je tako... Tako boli... Boli, ta praznina užasno boli... Ponekad, razmišljam o curama na onaj, perverzni način... mda... To je kao, normalno... Valjda... Ponekad mi se dogodi da, dok tako razmišljam, i... mda... Znate već što... Dogodi mi se da, kad ta euforija prođe, osjećam se tako glupo, jadno, nekako... Neispunjeno, kao da nešto nedostaje... A i nedostaje, znam ja dobro što nedostaje...
Znate u čemu je još problem? Upoznam jednu curu koja mi se stvarno sviđa, koja je divna, i... Više ne smijem reći... I, naravno, postoji prepreka, velika.. Zašto, zašto, zašto... ??? Zašto mora biti tako, sve, uvijek?!?! A, što je najgore, radi se o problemu(prepreci) tehničke prirode... Vjerojatno otprilike nagađate o čemu je riječ... Prije sam se suzdržavao u strahu od određenih osoba koje bi mogle ovo pročitati, ali jednostavno ne mogu više ovako, morao sam to reći, olakšati dušu...
Za sve postoji razlog, i sam uvijek to tvrdim... Ali zašto? Zašto tako boli ta usamljenost? Pa zar previše tražim? Znam, reći ćete: « ima još vremena, kad dođe, doći će...» Ali boli... Tako boli ponekad...
Sjetio sam se još nečega, što prije nisam dodao... «Volim te»... Te dvije riječi tako žarko želio bih čuti od nje, od neke osobe kojoj bi i sam to iskreno mogao reći... Ali, ovaj svijet zna biti okrutan, a moje srce... Ni sam ga ne razumijem ponekad... Ali... Želim nekoga komu bih mogao pružiti sve ono o čemu sam govorio, sve ono što želim, pa čak i više... Što ona želi...
Želim vezu, ljubavnu, romantičnu, nazovite to kako god želite... Jer ovu prazninu ne mogu podnijeti... Venem u samoći... Izluđuje me to, doslovno... Tako boli ponekad, izjeda me čežnja, samoća, nedostatak ljubavi... One ljubavi kakvu mi ne mogu ni roditelji ni prijatelji priuštiti, već samo - ona...
Znam da je teško razočarati se u ljubavi... Znam kako je to... Ali, ovako, ova usamljenost, praznina, nije uopće bolja od toga... Meni nije... Jer, ni u jednom svom segmentu, ne donosi ništa lijepo, nikada ne uživam u njoj, već me samo pritišće sve jače i jače...
Ovaj post mogao bi se nazvati vapajem jedne usamljene duše... Ali, isto tako dajem vam svoju dušu na dlanu... Što učiniti s njome – odaberite sami...

DODATAK:
Nisam uopce spomenuo kako mi je u Zagrebu zapravo bilo super... Unatoč ovom gore postu... Bilo je lijepo, uživao sam... Bar nešto svjetla u ovom životu...