|
Na tjemenu sam iznenada osjetila toplinu. Lagano otvorivši oči, primijetila sam da je sunce danas nešto jače no prethodnih dana. Okrenula sam sat na noćnom ormariću kako bih vidjela koliko sam stvarno bila umorna od jučerašnjeg puta. Očitavao je 11:14.
Neumorne, snažne zrake sunce obasjavale su moj krevet s ljubičastom posteljinom. Osjećala sam se kao da sunce u mene upire stotine prstiju.
Mehanički sam se ustala iz kreveta, a zatim ušla u kupaonicu. Nagnula sam se nad umivaonik. U zrcalu sam ugledala djevojku raščupane kose i podočnjaka velikih kao dva duboka tanjura. Nisam se osjećala baš najbolje.
Zatim sam se umila, oprala zube i počešljala.
Kako je listopad, a u stanu grijanje zna zajebavati, odlučila sam obući zelenu dolčevitu i sivu trenirku te navukla svoje tople papučice preko debelih čarapa.
Zimogrozno dijete, nasmijala sam se prisjetivši se bakinih riječi.
U trosobnom, prekrasno opremljenom stanu kojeg su mi na raspolaganje ostavili baka i djed živim s Eneom i Vivi. Vivi također ima devetnaest godina i poznajemo se od srednje škole, gdje smo se sprijateljile i postale si zaista dobre. U stvari se zove Vivienne, ali joj je draže kada ju zovete Vivi. Studira novinarstvo. Divim se njezinoj gracioznošću i snazi. Zaista je odlučna, iako sam dobila dojam da se boji da će joj se dogoditi nešto…spontano. U vezi je s Deanom, što me zaista čudi, jer su… Nebo i zemlja.
A Enea… Ona je… Prekrasna osoba. Zaista je divna u svakom pogledu i ne želim ni pomisliti što bih bez nje. Doselila se ovdje u London sa svojih dvanaest godina i otada smo nerazdvojne.
Sjela sam za stol preko puta Vivi. Doručak bi svako jutro bio postavljen u isto vrijeme, jer bi se Vivi uvijek prva ustala i sve to učinila umjesto mene, na primjer, u čijem stanu i živimo, jel.
Ponekad me je bilo sram zbog toga, iznova bi me uhvatila nelagoda svaki put kada bih vidjela onako lijepo posložen stol.
„Jutro, Vivi.“, tiho sam izustila.
„Oh. Dobro ti jutro, draga.“, mirno mi je uzvratila, zatim posegnuvši za šalicom. Ispila je par gutljaja mlijeka.
„Znaš, mislim da bi stvarno trebala prestati s ovime.“, rekla sam.
Vivi je odložila šalicu i zbunjeno uperila svoje velike oči u mene. „S čime?“
„Pa… S ovim. Pripremanjem doručka svako jutro.“
„O! Sash, to je najmanje što mogu učiniti za tebe. Mislim, zar si zaboravila da živim u tvome stanu bez ikakvog plaćanja?“
„Ma daj, to je najmanji problem. Prijateljice smo. A ionako dijelimo novac za režije.“
„Da, samo za režije.“, prigovorila je. „Stvarno imam sreće što te poznajem. Ovo znači mnogo, a s pripremanjem doručka neću tako skoro prestati, tako da znaš.“
Nasmiješila sam se. „Kako god ti kažeš.“
Zapalila sam cigaretu jer sam se osjećala…um. Recimo da mi je cigareta bila ono najpotrebnije u tom trenutku. Nekoliko trenutaka kasnije Enea je zbunjenog izraza lica došetala do stola, zijevajući, s raščupanom kosom. Kao i svakoga jutra.
„Jutros smo nešto posebno simpatični.“, rekla sam s dozom sarkazma u glasu, a zatim snažno povukla dim cigarete i izdahnula oblačić dima. Prekrasan osjećaj.
Uperila je pogled u mene, a čelo joj se naboralo. „Mrš.“
„Ja sam dobro, hvala na pitanju.“
Nakon doručka Vivi je lepršavog raspoloženja otišla na predavanja.
Nataknula sam svoju zelenu kapicu na glavu i nabacila plave maslinasto zelene starke, te zajedno sa Eneom pošla van iz zgrade.
Ona je otišla po svome putu, do Alexa na kavu i par cigareta, a ja sam krenula po Sam, pa sam namjeravala nakon toga zajedno s njom otići do grada. Izašle smo iz zgrade. Udahnula sam miris, miris Londona. Oh, tako sam voljela ovaj grad.
* * *
„Reci mi samo… Kako si se osjećala tamo?“, nesigurno sam upitala Sam dok smo sjedile u kafiću u srcu Londona. Kao i svaki put, mehanički sam podigla cigaretu iz pepeljare i povukla još jedan dim. Another one.
„U početku…“, započela je, ali na trenutak zastavši, i tako se snažno činilo da joj je o svemu tome izrazito teško pričati, da joj je teško sabrati riječi u mislima i sastaviti ih u rečenicu. Poželjela sam povući svoje pitanje. „U početku je bilo grozno. Osjećala sam se kao da sam na samome dnu dna. I da za mene nema pomoći, da nema smisla to što su me doveli tamo.“ Ponovno je zastala na trenutak.
„Slušaj me.“, rekla sam, elegantno zamahnuvši cigaretom u ruci. Iako sam dešnjak, oduvijek sam pušila lijevom rukom. „Razumijem da ti je teško razgovarati o tome. I ne tjeram te, niti te osuđujem niti bilo što drugo. Samo… Pomislila sam da bi se bolje osjećala ako bi razgovarala s nekim o tome.“
Zahvalno se nasmiješila. „Hvala ti. Svakako ćeš biti prva s kojom ću razgovarati ako to poželim, budi sigurna.“
„Oke.“, namignula sam joj. „Nego… Što je s tobom i mojim bracom najdražim?“
Pomeškoljila se u naslonjaču. „Ne znam. Zaista. Teško mi je pogledati ga u oči, Sasha. Ne mogu si oprostiti to što si on ne može izbiti ono iz glave, to što i dalje misli da je on kriv. A nije. I znam da sam sama kriva i da sam pogriješila u mnogim stvarima.“
„A zašto ste onda prekinuli kada si otišla?“
„Jer, mislila sam da će me zaboraviti, a time i onaj ružni, lažni osjećaj kojeg se ne može riješiti. Zapravo sam se nadala da će biti bolje ako nas više ne bude, ako se rastanemo. Zauvijek.“
„Misliš da si bila u pravu? Jer ja smatram da te nimalo nije zaboravio.“, tiho sam izustila, ispijajući gutljaj soka od borovnice.
Sarkastično se nasmijala, te svojim tonom koji je zvučao kao da polako odustaje od svega, kao da joj je svejedno, rekla: „Ne. Zajebala sam, Sash. A jebemu sve, još ga volim.“
Nebo je izrazito pokazivalo svoje sivilo, ljutnju i nemir, izgledalo je kao da mu je sam pogled na svijet bolan… Par tamno sivih oblaka kao da se nervozno meškoljilo u onome silnom sivilu, dok je lagani povjetarac mrsio moju kosu za trenutak ju čineći razbarušenom. Obožavala sam ovo vrijeme. Činilo me sretnom sjesti negdje, bilo to u kafiću, na klupi u parku ili nasred betona na trgu, zapaliti cigaretu i baciti pogled na nebo sa saznanjem i osjećajem da nisi jedina koja misli da je svijet odvratan.
|
