subota, 24.02.2007.
And darkness will cover the light
Sjela je na travu blizu jezerca nedaleko od trga. Čula je njene korake kako joj se približavaju. Zatim je sve utihnulo. Ellarinim leđima prođu ledeni trnci. Okrenula se. Pred njom je stajala Lauren. Nosila je taman ogrtač s kapuljačom preko glave koji se izgubio s tamom noći tako da je Ellarin mogla primjetiti samo njeno blijedo lice.
- Zašto me slijediš? – upita Ellarin nesigurno.
Lauren nije ništa odgovorila. Kleknula je do Ellarin položivši joj ruku na rame.
- Ne sijećaš se? – upita tiho.
Ellarin je primjetila da se Laurenine oči pune suzama. Jedna suza kliznula je niz obraz, obasjana svijetlom činila se poput sjajnog dragulja.
- Oprosti – šapne Ellarin.
Lauren ustane i udalji se nekoliko koraka.
- Zaboravljeno...kao da nije ni postojalo – kaže hladno.
Negdje blizu njih začuju se šumovi. Ellarin skrene pogled prema smjeru zvuka i ugleda Salarondovu priliku u tami.
- Sama si? – upita on.
- Ne. Tu je... – počne Ellarin ali primjeti da Lauren više ne stoji do nje.
Kao da je iščeznula, tako brzo u tišini.
- Tko? – upita Salarond.
- Ha? – Ellarin tek sada primjeti da Salarond sjedi do nje.
- Tko je tu? – ponovi.
- Ovaj...nitko – odgovori Ellarin mucajući dok je Salarond mirno promatrao njene oči.
Njegov pogled prodirao je dublje, u najskrivenije tajne njena srca. Ali ona o njima nije znala ništa, a opet kao da ih gleda već stoljećima, te ledene oči boje oceana. U očima svakog bića satkana je njegova povijest, sve najdublje boli njegove duše. Salarondove oči zrcalile su neizlječivu bol, bol gubitka.
Satima su sjedili ne progovorivši ni riječi. Tišina koju su slušali bila je poput ugodne glazbe i govorila im je mnogo, mnogo o njima samima.
- 21:45 -
srijeda, 14.02.2007.
Dark is it's world
- Lauren – ponovi Ellarin tiho kao da se prisjeća, iako joj je ime bilo novo i strano.
- Imamo pripremljenu sobu ako se želiš odmoriti – iz razmišljanja ju prene
Fergrothov glas.
- Nisam umorna. Idem... prošetati... – odvrati Ellarin nekako odsutno i krene prema vratima.
Osijećala je kao da će se uskoro probuditi iz tog neobičnog sna. Hodala je mjestom iz starih priča, kraljevstvom vilenjaka. Ali mirisi koje je osijećala bili su tako stvarni. Rane koje su joj nanijeli ehteri još su boljele. Zaista je ovdje, dio njih, bića tako predivnih, tako nepoznatih. Razmišljala je hoće li ikad više vidjeti ljude, hoće li se vratiti kući. Glavom joj prolete slike njezinih skrbnika, kolibe na rubu šume, ljudi koje je poznavala.
Izašla je iz dvorane. Prije nego se počela spuštati stepenicama zastala je. Duboka tama spustila se na šume. Samo je grad blistao plavičastom svijetlošću. Gusta maglica izdizala se iz obližnjih jezera i širila se prema gradu. U daljini čuli su se krici noćnih ptica. Negdje se čuo žubor vode.
- Ovo je moj dom – šapne Ellarin, a sva njena čežnja za starim domom u trenutku nestane.
Spustila se u grad. Trgom su se kretale skupine vilenjaka. Ellarin je promatrala njihova lica, njihove kretnje. Koračali su nečujno, u tišini. Pogleda usmjerena negdje u daljinu ili u zvjezdano nebo. Na nju nitko nije obraćao pažnju. Osim Lauren. Osijećala je nečiju prisutnost iza svojih leđa. Znala je da je to ona.
- 19:36 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.02.2007.
We can't fly with broken wings
Nakon uspinjanja širokim stepenicama stigli su do ulaza u kraljevsku dvoranu. Ispred širokih drvenih vrata sa predivno isklesanim ornamentima stajala su dva vilenjaka stražara. Kad su ugledali skupinu krenuli su otvarati vrata. Skupina zakorači u veliku dvoranu. Na ulazu sa svake strane stajale su dvije skulpture jednoroga, pažljivo i brižno isklesane djelovale su neobično živo. Oči od tamnih dragulja kao da su ih promatrale. Sa strane nalazili su se stupovi s lukovima koji su se protezali niz čitavu dvoranu. Stupovi su također bili ukrašeni. Kapiteli stupova bili su izrađeni u oblicima neobičnih stvorenja. Iza stupova nalazili su se kameni zidovi sa velikim visoko postavljenim otvorima koje su prekrivali lagani zastori tako se mjesečeva svijetlost probijala kroz njih blago osvjetljavajući dvoranu. Na kraju dvorane nalazilo se kraljevsko prijestolje.
Salarond priđe praznom prijestolju i zastane.
- Ima li kakvih vijesti? – upita.
- Ne. Ništa – odgovori Fergoth.
Nekoliko trenutaka dvoranom zavlada muk. Zatim Salarond progovori obraćajući se Fergothu:
- Koliko imamo ratnika?
- Premalo. Mnogi su Eulini stradali. Sjeverni gradovi su potpuno uništeni – kaže Fergroth.
- Ehteri su već izašli iz Enhola. Ne možemo do granice sami – kaže Salarond.
Zatim se oglasi vilenjakinja koja je privukla pozornost Ellarin:
- Pozvala sam Daelose. Obećali su nam pomoć.
- Koliko ih dolazi? – upita Fergoth.
- Ne znam. Ali nadam se da će biti dovoljno – odgovori ona.
- Daelosi su narod vilenjaka s juga. Vole sunčevu svijetlost i imaju zlatne kose. Po tome su različiti od nas. Uostalom, imat ćeš ih priliku upoznati ih. Lauren je dugo obitavala u njihovoj zemlji, veoma ih dobro poznaje – kaže Salarond obraćajući se Ellarin.
Štafeta koju sam dobila od Mrs. Riddle. Na ovom blogu baš i nisam pisala ništa o sebi pa evo:
Živim sa desetak životinja. Toliko ih obožavam da ne mogu zamisliti dan proveden bez njih. Radije provodim vrijeme s njima nego sa ljudima, razgovaram s njima i znam da me razumiju. Osim golubova. Oni su mi strašni, kad čujem njihovo lepetanje sva se naježim. I naravno ne jedem meso.
Volim crtati. Ne mogu gledati prazan papir ispred mene, a da ne crtkaram nešto po njemu. Uvijek sa sobom nosim bilježnicu i olovku. Obično su mi crteži mračni, morbidni.
Užasno sam neuredna. Soba mi izgleda kao odlagalište otpada. Mislim da nema smisla da je pospremam jer onda ne mogu ništa pronaći. Ovako mi je barem pregledno dok je sve na podu.
Bojim se telefoniranja. Ne mogu pričati s nekom osobom ako je ne vidim. Nikad se ne javljam na telefon ako ne vidim tko zove.
Volim biti sama, slušati muziku, razmišljati.
Ovu štafetu predajem svakome tko ovo pročita.
- 13:54 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 06.02.2007.
Nešto lijepo
Sunce je na zalasku prosulo svoju svijetlost po ulicama grada. Probijajući se kroz plavičastu maglicu koja se izdizala iz brojnih jezera oko grada stvarala je čarobne ljubičasto crvene tonove. Nadolazeća tama noći okruživala je bijele građevine koje su još sjale pod posljednjim sunčanim zrakama. U daljini kraj jezera skrivene krošnjama stabala pijevale su vile. Njihovi glasovi dopirali su u kroz daleka kraljevstva. Nekad, u tihim vedrim noćima i Ellarin je čula njihove glasove, prigušene i daleke.
Ellarin je očarana ljepotom legla na rosnu travu. Ljepotu ovog mjesta upijala je svim osjetilima. U sebi je osijetila potpuni mir. Željela je sve zaustaviti, zauvijek ostati ovdje.
- Ellarin! – negdje u daljini začuje Salarondov prigušeni glas.
Ellarin se uspravi. Salarond je stajao ispred nje.
- Idemo dolje – kaže.
Spustili su se u središte grada. Na trgu je stajala skupina Eulina. Očekivali su ih. Kad su im se približili Ellarin primjeti da su tamo četiri vilenjaka i jedna vilenjakinja.
- Nentheros - kaže Salarond kad su ga ugledali.
- Nentheros – ponove vilenjaci.
Ellarin shvati da je to njihov pozdrav.
- Napokon ste stigli – kaže snažan vilenjak na zajedničkom jeziku koji je Ellarin poznavala iz staričinih spisa.
Zatim se okrene prema Ellarin.
- Nentheros Ellarin. Budi pozdravljena od svih Eulina u Melirionu – kaže.
Ellarin pod blagom svijetlošću primjeti njihova savršena bijela lica. Ellarin se pričinjavalo da sjaje poput mjesečine. Svi su imali prekrasnu tamnu kosu.
- Zovem se Ferngoth. Odvest ćemo vas do kraljevskih odaja – nastavi vilenjak.
Dok su koračali širokom ulicom prema najvećoj i najveličansvenijoj građevini Ellarin primjeti da ju vilenjakinja koja je bila s njima neprestano promatra.
- 22:49 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.02.2007.
Melirion
Počelo se daniti. Sunčeve zrake probile su se šumom osvijetlivši mrtva tijela ehtera. Kacige su im spale s glave, a njihova lica izgledala su odvratno pod dnevnim svijetlom, izobličena i prekrivena ljuskama. Mnoga su bila potpuno razderana snažnim vučjim očnjacima. Ostatke njihova mesa počele su prekrivati mnogobrojne muhe koje su na njima polagale svoja jajašca. Miris krvi privukao je i mnoge lešinare. Smrt je njima značila život. Nakon takvog pokolja oni su slavili svečanu gozbu.
Salarond je ponovno bio u svom pravom obličju. Tijelo mu je bilo puno rana i bio je veoma iscrpljen. Ellarin mu je pomogla da se udalje od mjesta pokolja i sad je klečala do njega pokušavajući mu ostacima ogrtača zaustaviti krvarenje. Ruke su joj drhtale. Salarond joj u pogledu primjeti strah i zabrinutost.
- Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu. Moraš biti spremna na gore od ovoga. Ali mogu ti obećati da ću biti uz tebe do kraja – kaže Salarond.
- Što će biti na kraju? – upita Ellarin.
- Na kraju... – počne Salarond – Na granici dva svijeta ja ću složiti dijelove pločice, a ti ćeš morati ubiti Argrotha, gospodara tame.
- Ubiti? – tiho izusti Ellarin.
- Da – odvrati Salarond pogleda usmjerena prema dvije crne ptice koje su se glasno svađale oko nekakvog ehterovog organa.
- Idemo odavde – nadoda.
- Možeš li hodati?
- Nadam se da mogu. Vrijeme prolazi. Prijestolnica Meliriona je blizu. Nećemo morati još dugo hodati.
Salarond ustane s tla i nastavi hodati dalje prema šumi. Ellarin ga je slijedila. Pred njima se nalazilo veliko brdo. Nakon dugih sati pješačenja strmim zaraslim putevima i probijanja kroz gusto grmlje stigli su do vrha. Pod njihovim nogama u središtu doline ugledali su veličanstveni grad. U savršenom skladu stopljene s ljepotom prirode nizale su se predivne građevine od bijelog kamena koje su okruživale veličanstven trg. U središtu trga raslo je stablo posve bijele kore i srebrnastih listova. Granalo se iznad iznad cijelog trga kao da ga štiti. Stablo je bilo obraslo bršljanom koje mu je davalo živost i isticalo njegovu mističnost.
- 19:14 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
