utorak, 26.12.2006.
Salarond
- Kralj Eulina je zarobljen. Tko upravlja kraljevstvom? – upita Ellarin.
- Melirion se raspada. Eulini su razjedinjeni i malobrojni. Gospodar tame zavladat će Tharu, ovim svijetom. Kralj misli da ti možeš pomoći da to spriječiš.
Salarond zastane i pokaže Ellarin dio neobične metalne pločice skrivene u njegovu gustom krznu. Ellarin je u trenu prepozna. Ona je također posjedovala dio takve pločice koju joj je poklonila starica. Kad ju je pokazala vuku Ellarin primjeti da još jedan dio nedostaje. Pločice su prikazivale sunce i mjesec između kojih se nalazio zmijoliki krilati stvor. Pločica je trebala sačinjavati oblik osmerokuta omeđen prikazom neke trnovite biljke.
- Ovu pločicu stvorili su najveći čarobnjaci još u drevna vremena. U njoj je pohranjena moć da vječno razdvaja dva svijeta Enhol i Tharu, i zato su je zvali entha. Tijekom velikog rata između dva vilenjačka naroda entha je rabijena u tri dijela, time su lanci koji su držali dva svijeta odvojenima prekinuti. Drevno proročanstvo se ispunilo, rođen je Eulin koji će započeti rat, rat između dvaju svijetova. Moramo sastaviti enthu i zatvoriti vrata – objasni Salarond.
Sunce je obasjalo šume Meliriona, ptice su zapjevale pijesmu o rođenju novog dana. Ellarin stade pripremati doručak razmišljajući o svemu što joj je Salarond ispripovjedio. Salarond je ležao nedaleko od nje promatrajući je glave spuštene na tlo. Ellarin primjeti da njegov pogled nije kao u ostalih životinja, činio joj se poput nekog neobičnog bića zarobljenog u vučjem tijelu.
Dok je Ellarin doručkovala oboje su šutjeli zaneseni u svojim razmišljanjima. Ellarin je neprestano pratio osijećaj nekakve neobične povezanosti sa Salarondom.
Nakon duge šutnje Ellarin iznenada upita:
- Salaronde tko si ti?
Salarond se uspravi iznenađen pitanjem.
- Ja sam... – započne ali zatim zastane – Nije važno. Ne trebaš znati.
- Želim znati. Imam osijećaj da te već poznajem – nastavi Ellarin uporno.
- Ja sam sin kralja Eulina – odgovori vuk.
- 19:22 -
četvrtak, 21.12.2006.
Vila
Ellarin probudi nježni glas koji ju je dozivao. Oprezno proviri iz skloništa ali u tami se ništa nije nadziralo. Dozivanje je postajalo sve glasnije, biće koji ju je dozivao približavao se njezinom skrovištu. Glas tog bića zvučao je toplo i blago. Ellarin pod svijetlom mjesečine primjeti nježan obris koji je stajao na čistini nedaleko od nje.
- Dođi - prozobri biće.
Ellarin ustane omamljena smirujućim glasom koji ju je dozivao. Približivši joj se Ellarin primjeti da je biće žensko, vjerojatno vila. Lice joj je bilo usko, blijedo, pogled topao i dubok. Odjeća od laganog materijala isticala je njenu skladnu figuru.
- Pođi samnim – nastavi biće pruživši joj ruku.
U trenutku kad je Ellarin krenula primiti ruku iz tame izroni vuk skočivši na biće. Srušivši je na tlo snažno je zgrabi za vrat. Biće počne glasno vrištati, mijenjajući se u svoj pravi oblik odvratnog bića ljuskastog koščatog tijela, a zatim iščezne u oblaku dima glasno se smijući. Na mjestu gdje je ležala nije ostalo nikakvih tragova.
Ellarin ostane zapanjeno stajati na mjestu. Srce joj je divljački udaralo. Vuk uznemireno onjuši tlo i obližnje grmlje, a zatim se vrati Ellarin. Ellarin korakne unatrag vadeći nož.
- Neću ti nauditi Ellarin – prozobri vuk.
- Bojim se – odvrati Ellarin.
- Poslan sam da te štitim – kaže vuk približivši joj se.
- Tko te poslao? – upita Ellarin spremajući nož ali pozorno prateći svaki njegov pokret.
- Kralj. Nedugo prije njegova zarobljeništva. Moje ime je Salarond.
- 19:18 -
nedjelja, 17.12.2006.
Vuk
Zvijer je koračala tiho i oprezno. Zrake sunca osvijetlile su joj gusto srebrnasto krzno. Spustila je glavu oprezno njušeći tlo, a zatim se ne nemirno osvrne oko sebe njušeći nešto nepoznato. Gledajući Ellarin u daljini ispred sebe požuri za njom.
Ellarin se iznenada okrene i ugleda velikog vuka srebrnosivog krzna. Vuk se ne pomakne nego ostane nepomično stajati gledajući u Ellarin, njegove neobične oči, tamno plave boje gledale su u Ellarine. Ellarin se osijećala nemoćnom da išta učini, osijećala je kako joj te hladne vučje oči gledaju duboko u dubinu duše. Vuk se odjednom okrene i počne se vraćati putem kojim je došao. Ellarin ga je još neko vrijeme promatrala kako odlazi, a zatim i sama nastavi svoje putovanje. Kada je vuk primjetio da je Ellarin krenula nastavi je slijediti držeći se na sigurnoj udaljenosti da je ne uznemiri. Ellarin je primjetila da je vuk prati ali je nastavila hodati. U tom vuku primjetila je nešto poznato, njegove oči podsijećale su je na neku davnu uspomenu iako joj je ovo bio prvi bliskiji susret sa vukom.
Nakon dužeg pješačenja pronađe zaklonjeno mjesto podno srušenog stabla i odluči tamo prenoćiti. U okolici pronađe granje od kojeg napravi zaklon, a ogrtač rasproste kao ležaj. Iz torbe izvadi komad kruha i sira te stade večerati. Sunce je zalazilo, a šumu je počela okruživati tama.
Vuk legne na tlo čekajući da Ellarin zaspi, a zatim krene u noćni lov.
- 18:31 -
srijeda, 13.12.2006.
Korak u nepoznato
Sada joj je više nego ikada bila potrebna staričina pomoć. Osijećala se tako sama u nekom stranom nepoznatom svijetu. Tako razmišljajući usne nad stolom prepunim starih spisa koje je starica dugo i brižno pisala. Te noći snovi joj bijahu nemirni i teški, previše nestvarni da bi ih razumjela.
Ujutro je probudi sunčeva svjetlost koja se probijala kroz otvore među daskama. Pogledavši kroz prozor shvati da je sunce tek izašlo. Šuma je izgledala svježe obavijena jutarnjom maglicom. Planinski lanci u daljini davali su dojam snage i sigurnosti, gledajući ih, Ellarin je osijećala toplinu i sigurnost. Ptičji pjev bio je toliko glasan i topao kao da ju doziva. Ellarin prvi puta osijeti zov svog naroda, jedinstvo i sklad prirode.
U jednom sanduku pronađe dugačak taman ogrtač s kapuljačom i platnenu torbu boje zemlje u koju spremi nešto hrane i vode, pergamente za koje je mislila da će joj trebati i nož. Izađe i krene stari zaraslim putem kroz šumu prema planinama, srcu Meliriona. Iako nije znala gdje je njezino odredište, osijećala je vodstvo neke snažne sile. Šuma kojom je prolazila bila je veoma stara, u njoj je još uvijek obitavao duh starih naroda, njome je još uvijek odjekivala pijesma Eulina. U dubini šume, u svakom kamenu, pod korom drveća počivale su davno skrivene tajne. Stabla su se uzdizala visoko prema nebu dajući Ellarin osijećaj strahopoštovanja ali i zaštite. Njihove krošnje bile su tako guste da je sunce tek ponegdje uspijevalo pronaći prolaz i dotaknuti tlo. Unutrašnjost šume bila je tamna ali i blaga.
Zanesena u svoja razmišljanja Ellarin ne primjeti krupnu sijenku koja je nečujno koračala za njom.
- 22:10 -
nedjelja, 10.12.2006.
Otkrivanje istine
Nakon što je to pročitala pomislila je da to zaista i jest san, da se ustvari ništa od ovoga nije dogodilo. Probudit će se i san ujutro ispričati baki.
Osijećajući hladne kapi kiše na svom licu shvati da je ovo realnost. Oduvijek je vjerovala u Euline ali da je ona jedna od njih bilo je zaista nevjerojatno. Zašto to nije smijela saznati prije, ne sada kada njene zaštitnice više nema. Jedino što je sada mogla osijetiti bila je strahovita bol, tuga i strah. Osijećala je snažan poriv da pronađe svoj narod, a istodobno nesigurnost i strah od nepoznatog.
Ustane i krene u mjesto odlučivši da će razmišljanje o tome ostaviti za sutra jer se sad trebala pobrinuti za staričin sprovod. Ipak nakon toliko godina neznanja jedan dan nije značio ništa.
Uzela je svu svoju i staričinu ušteđevinu, a pomogli su joj i njeni skrbnici s kojima je živjela. Bili su veoma dobri prema njoj, nikada joj ništa nije nedostajalo i Ellarin ih je veoma zavoljela.
Pogreb je bio veoma bijedan. Ellarin i njeni skrbnici bili su jedine osobe na njemu. Ellarin je nijemo klečala do staričinog groba očiju natečenih od brojnih suza. Nikako se nije mogla pomiriti s tim da je više nema.
Uvečer kad je sunce zalazilo prosipajući svoje posljednje zrake između oblaka dajući novu nadu, Ellarin ode u staričinu kuću. Donese nekoliko cjepanica i zapali vatru koja ispuni prostoriju ugodnom toplinom i blagom svijetlošću podsijećajući na one ugodne večeri dok je starica ovdje boravila. Nakon podužeg traženja među gomilom starih požutjelih knjiga Ellarin pronađe spise o Melirionu i Eulinima. Na jednom pergamentu pisanu drevnim vilenjačkim pismom pisalo je:
Melirionom, nekada veličanstvenim kraljevstvom vilenjaka slobode, Eulina, kako su se oni običavali nazivati sada sada se nazivaju sjeverne šume triju velikih ljudskih kraljevstava Aloniona, Veneriona i Nauglitha. Melirion se nalazi na granici između dva svijeta, svijeta tame Enhola i svijeta svijetla Tharu. Drevno proročanstvo govori da će se roditi Eulin koji će slomiti lance vrata između Enhola i Tharu. Taj Eulin postat će gospodar svijeta tame i objavit će veliki rat između dvaju svijetova. Proročanstvo se počelo ispunjavati, lanci su prekinuti, a sile Enhola i Tharu su se izmješale.
- 18:02 -
srijeda, 06.12.2006.
Eulini-narod slobode
Kada se Ellarin pribrala otrčala je u mjesto i obavijestila mještane što se dogodilo. Nekoliko pošlo je za njom prema kolibi, ali većina se samo nezainteresirano vratila svojem prijašnjem poslu.
S nekoliko ljudi u njoj staričina koliba je izgledala još tijesnija. Krećući se njome jedan mještanin sruši nekoliko knjiga s polica i razbije glinenu posudu ali ne obazirući se na to nastavi mirno promatrati liječnika koji je pregledavao staricu. Ellarin je odsutno stajala u kutu prisjećajući se dana provedenih u toj staroj daščari. Sada su djelovali tako davni ni nestvarni, poput lijepog sna. Znala je da je sa staricom umro i dio nje, da više neće biti isto. U njoj je rasla želja za istinom. Odlučila je otići, osijetiti dah slobode.
Iz razmišljanja ju prene liječnikov glas:-
- Smrt je nastupila prirodno, u to ne sumnjam. Ellarin, ima li ovdje kakvih dragocijenosti, trebalo bi platiti pogreb?
- Ne znam. Ja ću se pobrinuti za novac – odvrati Ellarin znajući da je starica bila siromašna i da će teško nabaviti nešto novca.
Ellarin se prisjeti pergamenata o kojima je starica pričala, uzme ih sa police i krene prema šumi. Nakon dužeg pješačenja zaustavi se na manjoj uzvisini s koje se pružao pogled na dolinu okruženu starim hrastovima. Iako je bilo vlažno šuma je izgledala icrpljeno, kao da mjesecima nije pala kiša. Bližilo se podne, a tamni oblaci prekrili su nebo stvarajući tamu u šumi. Ellarin sjedne na tlo podno jednog drveta i stade čitati pergamente. Bili su pisani drevnim vilenjačkim znakovima koje ju je starica naučila dok je Ellarin još bila dijete.
''Voljena Ellarin
Žao mi je što si živjela u laži, ali bilo mi je zabranjeno da ti otkrijem tvoje podrijetlo. Osijećam da mi se bliži kraj pa ti stoga ovo i pišem. Već si gotovo odrasla i uskoro će se tvoje sposobnosti početi razvijati. Upoznala sam tvoje roditelje Ellarin, oni su te voljeli više od svega, više od njih samih. Bila si im dragocijenija od cijelog kraljevstva Meliriona. Zato su meni dali tu odgovornost da se brinem za tebe jer njih je čekala smrt. Smrt snažnija od besmrtnosti vilenjaka. Oni su bili dio naroda slobode, Eulini na vilenjačkom. Ti pripadaš tome narodu. Ostala si jedna od rijetkih Eulina, mnoge je snašla smrt. Ne mogu ti reći više, nadam se da ćeš prihvatiti ono što jesi.''
- 19:57 -
ponedjeljak, 04.12.2006.
Oproštaj
Kada se vratila u mjesto spustila se noć. Mjesec je svojom blijedom svjetlošću obasjavao male seoske kućice. Većina ljudi već je spavala u svojim kućama uz topla ognjišta. Ellarin je tiho koračala prašnjavim putem pazeći da ne probudi pse. Ellarin je bila vrlo mlada djevojka, veoma duge tamne kose, blijede puti i sivih očiju. Bila je prosječne visine i veoma vitka. Često je vrijeme provodila kod starice na rubu šume. Starica je bila veoma osamljena i odbačena od ostalih seljana, a Ellarin joj je bila jedino ljudsko društvo. Staričine priče iz drevnih dana bile su joj posebno zanimljive i Ellarin je vjerovala u njihovu istinitost. Njene vršnjakinje su je ismijavale zbog toga i smatrale je naivnom. One su sanjale o životu u gradu ili službi na plemićkim dvorovima.
Sljedećeg jutra Ellarin ponovno posjeti staricu. Šuma je tog jutra izgledala neobično mirno, kao da za nečim žaluje. Ptice su tog jutra nijemo šutjele, a vijetar je prestao puhati. Dan je bio vlažan i maglovit. Stara hrastova stabla izgledala su poput umornih staraca obavijena maglom. Shvativši da se događa nešto loše Ellarin ubrza korak. Vrata staričine kolibe bila su zatvorena. Ellarin uđe. Mala sobica bila je zagušljiva i pretrpana ormarima i policama na kojima se nalazilo mnogo knjiga. Iako je bio početak proljeća još uvijek je bilo hladno, a vatra u ognjištu bila je ugašena. Ellarin primjeti staricu kako nepomično leži na krevetu pokrivena samo tankim pokrivačem.
- Bako! – vikne Ellarin i klekne kraj staričina kreveta.
- Ellarin dijete. Dobro sam – kaže starica tiho.
- Pa ti goriš! Pozvat ću liječnika.
- Ne može mi liječnik pomoći. Kraj je blizu.
- Ne! – vikne Ellarin čvrsto držeći staričinu ruku dok su joj se oči punile suzama.
Ustane i krene prema vratima ali ju starica uhvati za ogrtač.
- Nisam te još mnogočemu stigla naučiti. Vrijeme nas je preteklo. Na polici do prozora nalaze se pergamenti. Oni će ti nešto otkriti, nešto o čemu se šutjelo sve ove godine. Oprosti što ti to nisam prije ispripovjedila. Zbogom Ellarin, čudesno dijete – kaže starica teškim naporom.
- Bako! Nemoj me ostaviti. Moji roditelji... Sada me i ti napuštaš. Ne želim ostati sama – govorila je kroz suze Ellarin.
Starica primi Ellarin ruku posljednji put i zauvijek sklopi oči. Ellarin je klečala do nje i plakala. Jedina osoba iz mjesta koja ju je voljela. Priroda je znala da je starica napustila ovaj svijet. Ptice su zapijevale pjesmu oproštaja, pijesmu kakva se još nije čula u šumama Meliriona, a šuma kao da je tog trenutka prestala disati.
- 21:01 -
nedjelja, 03.12.2006.
Vilenjačko kraljevstvo
- Nečujno bi se kretali divljim šumskim prostranstvima. Plesali bi na čistinama uz prekrasne melodije njihovih instrumenata koje ljudsko biće ne može ni zamisliti. Njihov narod nekoć je bio zaista mnogobrojan, a živjeli su kao jedno, u skladu, miru i zajedništvu s prirodom. Slobodni kretali su se poput vjetra, brzi i nevidljivi ljudskom oku. Kao što vijetar svojim hukom stvara melodiju tako su oni skladali svoje pijesme. Pijesme o slobodi. Mjesta na koji bi kročili zaživjela bi novim životom, iz suhe tvrde zemlje potekla bi voda.
Obitavali bi podno planina gdje je zrak svijež i prohladan, na skrivenim i nepristupačnim mjestima gdje ljudska noga nije kročila, u zajedništvu sa divljim zvijerima. Nekoć su potajno pomagali seljacima u polju. Držali su zvijeri podalje od njihovih usjeva.
Vjerujem u njih još i danas, ali ostalo ih je malo. Ljudska civilizacija sve se više širi i sputava njihovu slobodu. Oni su besmrtni, ali uskraćivanje slobode ih uništava i oni umiru. Danas ljudi više ne vjeruju ali oni svejedno postoje. – ispripovijedi starica. Ellarin ostade sjedjeti zamišljeno promatrajući staricu. Staričine oči bile su uperene prema nebu očarano se zrcaleći. Nakon nekoliko trenutaka staricu uhvati jak kašalj pa sjedne na staro deblo.
- Jesi li dobro bako? – upita Ellarin zabrinuto i ustade da pomogne starici. Nije joj bila prava baka ali Ellarin ju je voljela kao da jest.
- Vrijeme se bliži – odgovori starica i pogleda Ellarin – Moram malo prileći. Vrati se kući dijete, sigurno te traže.
Starica ustane i krene prema maloj drvenoj kućici koje se nalazila na rubu šume. Ellarin ostade stajati zamišljeno gledajući prema dubini šume.
- 13:41 -
